Sjećate se djevojčice koja je ućutkala svijet na 5 minuta? Održala je moćan govor u UN-u prije 15 godina i svima zapušila usta, a evo KAKO DANAS IZGLEDA!

"Ovdje sam da govorim u ime onih generacija koje dolaze. Ovdje sam da govorim u ime gladne djece širom svijeta koja umiru, jer nemaju gdje da odu"
 

Gotovo svakodnevno se održavaju sastanci u UN. Zvaničnici i njihovi gosti razgovaraju o brojnim temama i šalju poruke različite vrste poslije samita. Svi oni odlučuju o sudbini svijeta i te odluke moraju da se ispoštuju. Međutim, retko se desi da neko njima uputi poruku, koja je toliko značajna i važna, da i oni sami ostanu bez teksta. Upravo je to 1992. godine uradila tada dvanaestogodišnja djevojčica Severn Suziki iz Kanade. Ona je na Samitu u Riju, koji se odnosio na zaštitu životne sredine, održala veoma upečatljiv govor.

Govor koji je ućutkao UN na pet minuta, ali i čitav svijet

"Zdravo, ja sam Severn Suzuki i govorim u ime ECO-a, odnosno ekološke dječije organizacije. Mi smo grupa djece od 12 i 13 godina, koja pokušava da učini nešto drugačije: Vanesa Suti, Morgan Geisler, Mišel Kuig i ja.

Sakupili smo novac kako bi došli ovdje da vama odraslima kažemo da morate da prmenite nešto u svojim postupcima. Danas sam ovdje i nemam skrivene planove. Borim se za svoju budućnost. Gubitak moje budućnosti nije gubitak izbora ili gubitak na berzi.

Ovdje sam da govorim u ime onih generacija koje dolaze. Ovde sam da govorim u ime gladne djece širom svijeta koja umiru, jer nemaju gde da odu. Bojim se da izađem napolje na sunce zbog brojnih rupa u ozonskom omotaču. Bojim se da udahnem vazduh jer ne znam koje su hemikalije u njemu.

Nekada sam išla na ribolov u Vankuver sa svojim tatom, sve dok prije nekoliko godina nismo pronašli ribu koja je bila bolesna. I sada čujemo da da brojne biljke i životinje umiru svakog dana i da zauvijek nestaju.

Sanjala sam da vidim krda divljih životinja, džungle i kišne šume sa pticama i leptirima, ali sada se pitam da li će moja djeca imati priliku da vide sve to.

Sve ovo se dešava pred našim očima, a mi se ponašamo kao da imamo sve vrijeme ovog svijeta i sva rješenja. Ja sam samo dijete i nemam rješenje.

Ali želim da svatite, da rješenje nemate ni vi. Ne znate kako da vratite losose, kako da vratite izumrle životinjske vrste. Ne možete da vratite šume koje su nestale i gdje je sada pustinja. Ako ne znate kako da popravite stvari, molim vas da prestanete više da pravite štetu.

U školi i u vrtiću, vi nas učite kako da se ponašamo prema svijetu. Učite nas da ne se bijemo jedni sa drugima, da riješavamo stvari, da poštujemo starije, da počistimo naš nered, da ne povređujemo druga stvorenja, da sve dijelimo, da ne budemo sebični.

Zašto onda vi izađete i radite stvari koje nama govorite da ne radimo? Vi odlučujete u kakvom svijetu mi odrastamo. Roditelji bi trebali da budu u stanju da svoju djecu ohrabre riječima "sve će biti u redu", "nije kraj svijeta" i "radimo najbolje što možemo".

Ali mislim da više ne možete to da nam kažete. Da li smo mi uopšte na listi vaših prioriteta? Moj tata kaže: "Ti si ono što radiš, a ne ono što kažeš". A zbog vas ja noću plačem. Vi odrasli kažete da nas volite, a ja vas sada izazivam.

Molim vas da vaši postupci budu u skladu sa vašim riječima. Hvala vam".

(Novi.ba/ telegraf.rs)