Da li je liberalizam zaista pobijedio?

Kada je 9.11.1989. godine, prije tačno 25 godina, počelo rušenje berlinskog zida, došlo je do kraja  dugogodišnjeg suparništva između Istoka i Zapada, a s njim i sedamdesetogodišnjeg ideološkog spora između liberalnog kapitalizma i komunizma. Svijet je euforično svjedočio historijskom preokretu, da je Francis Fukuyama otišao toliko daleko i izjavio da je došlo do kraja historije u kojem je liberalizam pobijedio.

Preludij za unipolarni svijet

Sa padom berlinskog zida, pala je i „željezna zavjesa“ i blokovska podjela svijeta, a globalizacijski procesi su se intenzivirali, prateći prelazak svjetske politike iz moderne u postmodernu, sa geopolitike na hronopolitiku. Međutim, vrijeme koje je nadolazilo pokazalo je da je historija nije došla do svog kraja, već da je tek počela. Kraj Hladnog rata samo je izbacio na površinu haos koji je postojao u zemljama u razvoju. Nekoliko godina poslije i sam Fukuyama priznao je kako je krivo procjenio situaciju. Odnos između uspona i pada velikih sila i globalne (ne)stabilnosti, ključno je pitanje teorija svjetske politike. Upravo zbog toga, tzv. teorija dugih ciklusa nastoji da objasni taj fenomen. Ona polazi od toga da je svaki globalni rat vodio do pojave pobjedničkog hegemona, dominantnog globalnog lidera sposobnog da diktira pravila prema kojima će se upravljati međunarodni politički i ekonomski odnosi. 

Upravo to se desilo nakon pada berlinskog zida. Sjedinjene Američke Države su, nakon sedamdeset godina ideološkog sukoba sa Sovjetskim savezom, postale dominantni svjetski lider. Sa Sjedinjenim Državama kao pobjedničkim hegemonom u svjetskoj politici, era bipolarnog svijeta nije bila uvod u postmodernu i trijumf liberalizma, već u eru realizma i (pred)moderne, u unipolarnost u kojoj najjača država svijeta nastoji da opravda milijarde dolara uložene u vojnu industriju za vrijeme hladnoratovske podjele. Gušeći se u realizmu, Sjedinjene Države nastoje spasiti svoju filozofiju u idejama globalizacije i liberalizma. U ideji postmoderne. Vojne intervencije pod krinkom promocije demokratije i ljudskih prava (ne)uspio su pokušaj Sjedinjenih Država da potvrde svoju dominaciju i unipolarnost u sve turbulentnijem svijetu XXI stoljeća.

Postmoderna paradoksalnosti

Nespretna transformacija američke vanjske politike u intervencionističku s jedne strane, te intenzivinirani procesi globalizacije s druge strane, doveli su do toga da živimo u jednom paradoksalnom vremenu. Pobjednička ideologija, kao što je liberalizam, susreće se sa krizom. Jedna takav ideologija, koja za sebe kaže da je slobodna i otvorena, zapravo ne tolerira suprotne, pa na kraju ni drukčije ideologije. 

Preuranjena globalizacija i transformacija svjetskog društva iz modernog u postmoderno, iz granica u vrijeme, nalazi se pred svojim pojmovnim izazovom. Da li je globalizacija postala još jedan krug ropstva? Njen proces, koji podrazumjeva eru otvorenosti i povezanosti, u kojoj granice nisu bitne, počeo je u vremenu u kojem mnoge države i nacije još uvijek egzistiraju po načelima moderne. Tako, dok na razvijenom zapadu države ponosno pokazuju svoja nastojanja kako su spremne za rušenje granica, u drugim krajevima svijeta, narodi se i dalje odvajaju zidovima, sličnim onima koji su srušeni prije 25 godina. U novom, otvorenom svjetskom poretku, nema mjesta za ljude i radničku klasu trećeg svijeta. Europska unija, oličenje liberalizma i postmoderne političke strukture postavila je novi berlinski zid na obalama Sredozemlja. Granice nikad nisu bile bitnije. Liberalizam je postao zatvoren za sve one koji traže spas u njemu. Liberalizam je postao ono što je tokom Hladnog rata kritikovao. U jednom takvom začaranom krugu, teret globalne odgovornosti uzima svoj danak. Javljaju se novi suparnici da ugroze sve ranjivijeg svjetskog lidera.

Liberalizam na koljenima

Zapad je u krizi, jer se odrekao ideja. Živeći u iluziji liberalizma, Zapadni svijet, koji tvrdi da je otvoren, zapravo nema ideološke konkurencije. Otuđen od novuma, Zapad se zatvorio sam u sebe, te liberalizam, ili bolje rečeno neoliberalizam, proglasio apsolutnom istinom. Zapad egzistira suprotno načelima od kojih je nastao i koje promovira. 

Postmoderni svijet, umjesto promoviranja otvorenosti, promovira ravnotežu snaga kako bi mogao opstati. A s obzirom na pojavu novih aktera na globalnoj političkoj sceni, ravnoteža snaga morat će postati nužna realnost. Postmoderna se služi instrumentima moderne kako bi opstala, što dokazuje činjenicu kako je njena ideja došla prerano, te bi je mogla dovesti do samodestrukcije. Služeći se Hegelovom pretpostavkom kako ne postoji idealan poredak, već samo pokušaji, ovogodišnja pobjeda krajnje desničarskih stranaka sa izraženim antimigracionim i ksenofobičnim elementima na izborima za Parlament Europske Unije, dovodi nas do jednog novog pitanja – da li je liberalizam zaista pobijedio?