Otvoreno pismo Ivanu Ivanoviću: Šou rđave kašike

(Sada bih, umjesto naslova, morao napisati "poštovani", "kolega" ili kakav kurtoazni pozdrav ali obojica znamo da to neće ići)

Čovječe božiji,

Imaš li ti ručnu kočnicu? Neki biološki mehanizam koji pristojne ljude spriječava da učine nešto zbog čega će se poslije kajati? Nisi glupa osoba, ubijeđen sam da znaš o čemu pišem ali očigledno ti je sasvim svejedno na šta će ti ličiti zemlja nakon druženja s tobom.

Ne odaješ utisak osobe koja vjeruje u božanstva i karmu, barem se ne ponašaš tako, i tu smo slični. Zato i preskačem potezanje svetim spisima, mada, neće ti se svidjeti ako napišem da vjerujem u kosmički ekvilibrijum. Nazovi to kako hoćeš, ide ti. Ako si vernik, onda si bez iskrenog pokajanja debelo izgubljen, za sva vremena, dimenzije i poslije njih.

Razumijem te, ti i ja ne živimo u istom svijetu, moja kasta je dosta niža i primorava me da se družim sa sebi sličnima. Ti su ljudi, Ivane Ivanoviću, lošije osobe nakon tvojih emisija.

###

Ne bih ti dijelio savjete kako da napraviš gledan i profitabilan šou jer se u takvu rabotu slabo razumijem, međutim s moralom sam i dalje "na ti" te bih voljeo da vas upoznam. Oh, ne, ovo nije kritika upućena tebi sa nedostižnih moralnih visina, umijem da se ponašam sasvim bijedno i kvarljivo ali se poslije svega osjećam upravo tako - bijedno i kvarljivo, pa se s manje ili više uspjeha izvinjavam i gledam da ne ponovim gluposti. Nekada upali, nekada ne, zato i spavam promjenljivim kvalitetom.

Nemoj mi uzeti za zlo kada napišem da ti spavaš mirno. Ovo je samo moja pretpostavka na temu "šta bi mi ti rekao kada bih te to pitao" - kako spavaš. Jebiga, i ministar Dragan Veselinov je mirno spavao kada je njegov vozač džipom ubio Katarinu Marić, računam da je to veći grijeh jer Veselinova nije mogao da smjeni daljinski upravljač. Voljeo bih da griješim u vezi s ovim, onako od srca, ali moj optimizam nema šanse protiv tvog nastupa.

###

Moje američke kolege, zamalo i tvoje, kažu da nikada ne smijemo pljuvati onog ko kupuje mastilo na burad. Zreo si čovjek i sve se nadam da ćeš ovo pismo protumačiti kao moju duševnu slabost, a ne neukusan napad. Tu si, uostalom, svoj na svom i, ako ćemo pošteno - nećeš ni vidjeti ovo pismo.

A ono je stvarno, pravo. Meni opipljivo kao da je od papira jer me boli ono što govoriš iako do sada nijednom nisi ponizio moj etnos, biološku strukturu, pretke, navike, kraj u kom živim i ostale drage mi stvari. Zašto ti onda pišem, pitao bi me? Ne znam kako to da ti jednostavnije objasnim pa ću reći najkonkretnije moguće: doživljavam grozan transfer neprijatnosti kada te gledam dok vrijeđaš i ponižavaš ljude koji ti ništa nisu skrivili.

Nije to najgore od svega. Kopaš rđavom kašikom svježe rane slabijih. Slabijih, Ivanoviću. I onih koji su već kivni na ovaj napaćen narod. Ne znam ko ti piše viceve i komentare, niti me zanima, ali dužan sam ti reći, kada RRA već neće, da si počinio nekoliko ozbiljnih krivičnih djela. Sve i da je naređenje, to se čoveče da odbiti, a ne živjeti ovako - od tuđeg nerviranja, patnje i bijesa.

###

Razumijem ja tebe, kažem, skoro smo kolege. Vjerujem da prija tapšanje po ramenu čak i kada to čine nedostojni. Plata znam da prija kakva god da je i rado je se sjećam. Taj te novac samo još više sahranjuje na duge staze, nećeš vazda biti lijep i mlad, čuvaj obraz jer i u penziji treba jesti hleba. I tada prija čuti "poštovanje, kako ste gospodine Ivanoviću?". Posebno tada.

I živjeti s ovim svijetom oko tebe, pa neka je i tri kaste dole. Iznenadićeš se kada jednom shvatiš kako ti je aplauz sve tiši. Tvoja vjerna publika je osuđena na smrt, izaberi im ti na koji će način neslavno propasti.

Nemam zaključak.

Mogu napisati što bi ti rekao svako kome je stalo do tebe. Nemoj ubijati nadu da će ovde stvari ikada da se poprave, a naša djeca, za promjenu, jednog dana umrijeti bez ijednog proživljenog rata, mržnje i bedastoće javnog prostora koja bestijalno truje i one najjače.

Glupom ne možeš pomoći, a ovde se previše njih nećka na koju stranu pameti da skliznu i, ako je suditi do sada, svesrdno im pomažeš da potonu u večni mrak tela, uma i duše.

Nego...

Rado bih čuo šta imaš reći jačima od sebe. Vidim da Kesić s tim nema problema, a ni on mi nije smiješan. Mada, kolega je, čini mi dan boljim.

Umjesto pozdrava,

Izvinjenje, pokajanje, oprost - katarza. Tako i nikako drugačije, u šta god ti vjerovao.

Znaš ti zašto!