Bend koji je pomicao granice shvatanja muzike

Prvi studijski album Bijelog dugmeta, kojeg kritičari često proglašavaju početkom razdoblja "pravog" savremenog rocka u Jugoslaviji, izašao je prije četrdeset godina.

Album "Kad bi bio bijelo dugme" pojavio se 1974. godine, a njegova naslovna od ukupno šest pjesama dala je ime bandu koji se do tada nazivao Jutro.

Prema podacima Croatia Recordsa, album se pojavio tačno 18. februara 1974. godine, premda je obilježavanje godišnjice marketinški određeno za 13. novembar u Zagrebu te 14. novembar u Beogradu i Sarajevu.

Tih dana bit će predstavljen prigodni luksuzni paket od 10 vinil ploča, od kojih devet "remasteriranih" albuma i monografija "Bijelo dugme" dobrih poznavatelja banda Siniše Škarice i Dušana Vesića.

Bijelo dugme aktivno djeluje od 1974. do 1989. godine, premda su članovi i prije bili zajedno u raznim sastavima, a veliki broj svirača i pjevača koji je prošao kroz bend ostvario je petnaestak albuma, nekoliko kompilacija i niz singlova.

Album prvijenac se od samog početka prodavao odlično. Hronike kažu da je uslijedila iscrpljujuća turneja koja je promakla Bijelo dugme u najpopularniji jugoslavenski sastav.

Sljedeći album "Šta bi dao da si na mom mjestu" sniman je 1975. godine u Londonu, s hitovima poput "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac" koji je za kratko vrijeme prodan u više od 200 hiljada primjeraka, zbog čega je Jugoton morao ustanoviti kategoriju dijamantske ploče.

Bijelo dugme ostavilo je sliku benda koji je pomicao granice shvatanja muzike te otvorio vrata mnogim mladim autorima, izvođačima i muzičkim pristupima, ističu kritičari.

Dugogodišnji urednik u Jugotonu i kritičar Siniša Škarica kaže u najavljenoj knjizi da je Bijelo dugme bilo posebno i odabrano da mijenja postojeće i uspostavlja nove standarde, da piše historiju pop muzike na ovim prostorima jednako kao što su to činili Elvis Presley i The Beatles u globalnim razmjerima.

Prvi su u bivšoj državi snimali u Londonu, prvi su napravili turneju po sportskim dvoranama, prvi označili puteve muzičkoj industriji, prvi zaradili novac od svoje muzike, napisao je koautor knjige Dušan Vesić i dodao da su 'Dugmići' imali sve što krasi jednu rock biografiju: skandale, drogu, seks, alkohol, zatvor, na kraju jednu zagonetnu smrt.

Neke kontroverze poput masovnosti, političnosti banda, originalnosti pjesama, odnosa prema folku ili, primjerice, uloge lidera Gorana Bregovića, i danas zabavljaju sljedbenike Bijelog dugmeta.

Prema kritičarima, Goran Bregović vješto je stvarao marketinške okvire za popularizaciju Bijelog dugmeta, bockajući tabue povezane sa seksualnošću ili politikom uz pojave novih ploča ili puštajući priče o odnosima u bandu.

U kontroverze spada, primjerice, istodobna proklamirana apolitičnost banda – budući da su, po Bregoviću, sve pjesama prije svega ljubavne - njegov subverzivan odnos prema politici te podrška režimu kroz sudjelovanje na omladinskim radnim akcijama.

Premda je Bregović u jednom intervjuu kritičaru Draženu Vrdoljaku na pitanje o masovnosti tvrdio da Dugme "nije bend za tako veliku žvaku", ono je krajem sedamdesetih organizirao koncerte čija se posjećenost ne pamti u Jugoslaviji.

Besplatan Koncert kod Hajdučke česme u ljeto 1977. u Beogradu okupio je između 70 i 100 hiljada posjetitelja, za narednu turneju u Beogradu su prodali pet puta zaredom dvoranu Pionir - a cijeli prihod uplatili nastradalima od potresa u Crnoj Gori – a zatim na stadionu JNA u Beogradu organizirali "Rock spektakl 79" na kojem su okupili oko 70 hiljada posjetitelja.

Govoreći o autorstvu pjesama, Bregović je jednom kazao da je "beba čoporativno djelo", a ne djelo jednog autora koji bi bio poznat, premda su kroničari banda tvrdili da je od svih brojnih muzičara koji su prošli kroz bend "samo jedan od njih bog".

Na zamjerke da se često primicao, a po nekima i više puta prelazio granicu plagijatorstva, Bregović je odgovarao da uzimao ono što mu se sviđa, kao u prirodi izlazak sunca, i da to ne smatra plagijatima.

Bijelo dugme cijelu njegovu historiju pratio je glas benda koji vješto koristi elemente folklora.

Kritičar Dražen Vrdoljak nazvao je njihovu muziku pastirskim rockom, što ih je pratilo veliki dio karijere.