Lutale smo po bolnicama, udrugama, zavodima, plakale, vrištale, hvatale zraka. Ništa ne pomaže, ni ljubav, ni želja, ni snaga. Alzheimer je jači
Majci poznate voditeljice i novinarke Tatjane Jurić, danas 69-godišnjoj Dragici, prije nešto više od dvije godine dijagnosticirana je Alzheimerova bolest.
Od Alzheimera i ostalih oblika demencije u svijetu boluje više od 24 milijuna ljudi. Do 2020. oboljelih će biti 43 milijuna, 2040. 81 milijun, a već deset godina kasnije svijetom će koračati čak 115 milijuna ljudi koji zaboravljaju svoje najbliže, gube vlastitu osobnost, kontrolu nad mislima, ali i tijelom. U Hrvatskoj je takvih, pak, 86 tisuća, a svake se godine postavi još 11 tisuća novih dijagnoza.
Netko o ovome mora govoriti. Spletom okolnosti, dogodilo se meni i mojoj obitelji, a ako naša priča može pomoći da se neka druga obitelj lakše snađe i ne potroši dvije godine na očaj i lutanje sistemom kao što je to bilo s nama, isplati se – govori Tatjana Jurić, zagrebačka TV i radijska voditeljica i novinarka, čijoj je majci, danas 69-godišnjoj Dragici, prije nešto više od dvije godine dijagnosticirana Alzheimerova bolest.
Ova enigma suvremene medicine, kako Alzheimerovu nazivaju liječnici, pogađa deset posto populacije starije od 65 godina, a Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da od nje i ostalih oblika demencije u svijetu boluje više od 24 milijuna ljudi. Do 2020. oboljelih će biti 43 milijuna, 2040. 81 milijun, a već deset godina kasnije svijetom će koračati čak 115 milijuna ljudi koji zaboravljaju svoje najbliže, gube vlastitu osobnost, kontrolu nad mislima, ali i tijelom. U Hrvatskoj je takvih, pak, 86 tisuća, a svake se godine postavi još 11 tisuća novih dijagnoza.
- Sjećam se obiteljskog putovanja u Kanadu prije nešto više od šest godina. Roditelji su htjeli posjetiti rodbinu koju nisu vidjeli godinama, a ja sam ih pratila kao prevoditelj, s obzirom na to da se engleskim ne služe baš najbolje. Postoji jedna fotografija moje majke od tamo, na čijem su se licu već tada mogli primijetiti znakovi da nešto nije u redu. Naravno, za onoga koji zna što gledati – govori 35-godišnja Zagrepčanka dodajući kako se prve promjene na mozgu počinju pojavljivati čak deset godina prije prvih simptoma. Ipak, i te je prve simptome teško prepoznati, pogotovo zato što ih je lako zamijeniti s lošim raspoloženjem, tugom i nezadovoljstvom, a upravo je tako bilo u slučaju obitelji Jurić.
- U jednom sam trenutku shvatila da moja mama pije gomilu tableta za popravljanje raspoloženja, antidepresive, pa da je dobila neke tablete za upalu mjehura i slično. Ništa mi nije bilo jasno, tko joj je sve to propisao i zašto? - prisjeća se Tatjana koja je u tom trenutku, očajna zbog sustava koji ne uspijeva prepoznati što se događa s njezinom majkom nego je liječnici šopaju razno raznim tabletama, odlučila uzeti stvari u svoje ruke. Guglajući je otkrila da se na Rebru nalazi Odjel za kognitivnu neurologiju, uzela slobodan dan na poslu, mamu pod ruku i zaputila se prema zagrebačkom Rebru.
- Iskreno, nadala sam se da će me netko prepoznati i da me neće otkantati na prvu, a istovremeno sam odlučila da ako se to i dogodi, neću odustati već ću nastaviti kucati po vratima dok mi netko ne pomogne – govori voditeljica koju su na Rebru dočekale doktorice Nataša Klepac i Natalia Palac koje su, čim su ugledale Dragicu, shvatile da nešto ozbiljno nije u redu. Na licu su mjesta napravile kratki mentalni test, Tatjani objasnile da se najvjerojatnije radi upravo o Alzheimeru, uputile je na Hrvatsku udrugu za Alzheimerovu bolest te na Psihijatrijsku bolnicu Sveti Ivan u Jankomiru, gdje već neko vrijeme djeluje Odjel za demencije predvođen dr. Devčić koji je od velike pomoći. Ti prvi kontakti sa stručnjacima bili su nam presudni. Konačno smo znali da ćemo dobiti pomoć, zahvalni smo na tome. No tu su Tatjanini problemi, zapravo, tek počinjali.
S obzirom na to da, unatoč brojnim novim saznanjima, uzroci Alzheimerove bolesti još uvijek nisu poznati, a liječenje je tek simptomatsko, ne preventivno, teško ju je dijagnosticirati. Potrebno je odraditi cijeli niz testova i pretraga što u našem zdravstvenom sustavu može prilično dugo potrajati, a za to vrijeme oboljeli sve dublje i dublje propadaju u vlastito ništavilo, prepušteni na milost svojih bližnjih, ako ih uopće imaju.
- Jednom sam prilikom, kada je bolest već ozbiljno poodmakla, došla doma s posla, i našla mamu u identičnoj poziciji u kojoj je bila kada sam otišla iz kuće. Sjedila je za kuhinjskim stolom u svojevrsnoj deluziji, tko zna je li se uopće cijeli dan digla od stola. Slučajno mi je pogled skrenuo prema njezinim stopalima, koja su bila silno natečena. Ostala sam kao ukopana. Je li se uopće pomakla, je li nešto jela, pila? - govori Tatjana koja je još prije nego što je dobila dijagnozu, na koju su čekali više od godine dana, pokrenula sve potrebne postupke kako bi zaštitila svoju majku od nje same, države, ali i od sebe. Kada je došla u Centar za socijalnu skrb, sa svom potrebnom medicinskom i inom dokumentacijom, no još uvijek bez postavljene dijagnoze, žena koja ju je primila gledala ju je u nevjerici.
- Nakon što sam joj objasnila što se događa, rekla da sam ovdje kako bih ishodila privremeno skrbništvo nad majkom, papire od psihijatra, liječnika i slično već imam, da moramo prodati njezin stan, razmisliti o smještaju mame u dom i prijavit je na svoju kućnu adresu, za slučaj da nešto pođe po zlu, žena me samo u čudu gledala. Nije joj bilo jasno što od nje tražim, već je prokomentirala da je moj pristup problemu “zanimljiv”. Kasnije su socijalni radnici ipak bili susretljivi i na tome sam ih silno zahvalna – govori Tatjana kojoj se slična situacija dogodila i u banci, kada je, uz valjanu punomoć, pokušala na sebe preuzeti upravljanje majčinim računom. Nakon što je službenici objasnila o čemu se radi, ova joj je odvratila da oni ne mogu ništa bez klijenta. Tatjana joj je, pak, tada odgovorila da je majka ovdje s njom, no da je u deluziji i nije u stanju razgovarati s bankarima, međutim, službenica je bila ustrajna.
(jutarnji.hr)