ON JE ŠIKANIRAO GORANA VUKOVIĆA: Pitao je Gišku šta da radi, ovaj mu je odgovorio samo DVIJE RIJEČI!

Kada su Zemunac i njegovi počeli da šikaniraju Vukovića, on se žalio Giški, koji je bio u italijanskom zatvoru, i pitao ga šta da radi. Ovaj mu je odgovorio u samo dvije riječi.
 
Poslije pogibije Đorđa Božovića Giške, glavnog čovjeka beogradskog podzemlja, kako su ga nazivali njemački novinari, Goran Vuković Majmun je među Voždovčanima spontano zauzeo njegovo mjesto.

Govorilo se da je, koliko opasan, toliko i sposoban da pravi novac. Njegovi poznanici su pričali da je u poslovima koje je vodio u inostranstvu mjesečno zarađivao između 50.000 i 100.000 tadašnjih njemačkih maraka. Ni prihodi od ovdašnjih kombinacija nisu bili zanemarljivi.

Politički angažman

U međuvremenu je Vuković odlučio da se politički angažuje, na specifičan način. Počelo je izjavom koju je dao u novinama: „Oni nas izazivaju, a mi molimo boga da dođe još jedan 9. mart, ne da se borimo politički, već da se bijemo s policijom, kao što je to radio Giška.“

Ipak, u junu 1994. opredjeljenje za tuču menja odlukom da bude kandidat za poslaničku listu SPO na opštini Voždovac. Postao je aktivan na način koji će kasnije i nekim drugima postati praksa. Prema priči mladića koji je povremeno bio u družini s Voždovca, Vuković ih je okupio uoči prvih višestranačkih izbora na opštini. Saopštio im je da će na izborima pobjediti kandidat SPO, a da je njihov zadatak da čine nepodopštine opštinskim čelnicima tada vladajućeg SPS, ali „ništa pretjerano“; da ih vrijeđaju pred drugima, prave im sitne imovinske štete, malo zaplaše, pišu grafite, obavjeste komšije koliko kradu...

S druge strane, organizovao je da se siromašnim građanima pod etiketom SPO nose paketi s namirnicama i higijenskim sredstvima, da se njihovoj djeci kupi ako nešto manjka, da prema njima budu ljubazni.

„Imao sam 19 godina i nisam vjerovao da neko može unapred da kaže ko će pobjediti na izborima. Mislio sam da pretjeruje. Na kraju, bio je u pravu“, ispričao je ovaj sagovornik. Kasnije je saznao da je Vuković zauzvrat dobio lokacije za gradnju stambenih i poslovnih objekata.

Senka Ljubinog ubistva

Uprkos svemu što je činio, neprekidno ga je pratila senka ubistva koje je ostalo bez premca po važnosti kada je riječ o srpskoj mafiji. Dok je Vuković svoj čin opisao kao reakciju na fizički nasrtaj i stalne pretnje Ljube Zemunca koje ničim nije izazvao, Ljubini prijatelji bili su uvjereni da je likvidaciju sproveo u dogovoru s njemačkom policijom.

Zanimljivo svijetlo na sve okolnosti baca svjedočenje kriminalca kojem se, potvrdile su godine poznanstva, može vjerovati:
- Voždovčani i ekipa oko Zemunca nikad se nisu voljeli. U vrijeme kada je Vuković bio u Frankfurtu, Giška je služio kaznu u italijanskom zatvoru. Ljuba i njegovi nisu dozvoljavali da im bilo ko ulazi u „dvorište“, htjeli su da sve drže za sebe. Kada su počeli da šikaniraju Vukovića, ovaj je preko prijatelja koji je išao u posjetu Giški poručio: „Ne daju mi da radim, hoće da me izbace iz Frankfurta. Šta da radim?“ Giška mu je odgovorio u samo dvije riječi.

Sutra: Likvidacija „dobrog dječaka“

Odbio dil s policijom
PO DOZVOLU ZA PIŠTOLJ U CRNU GORU

Sredinom 1994. Vuković je dobio dugo željenu dozvolu za nošenje pištolja, iako nije čekao odobrenje da bi išao naoružan. Nekoliko puta je to novinarima i priznao, rekavši da mu mogu oduzeti hiljadu pištolja, ali će hiljadu prvi biti kod njega.

Pošto u Srbiji dozvolu nije uspjevao da dobije, otišao je u Crnu Goru, koja je tada bila u državnoj zajednici sa Srbijom. Ovdašnji policajci su crnogorske kolege optužili da su izdale dozvolu „najvećem jugoslovenskom kriminalcu“.