Ovo je knjiga koju preporučuju Bill Gates, Mark Zuckerberg i Barack Obama

Bill Gates, Mark Zuckerberg i Barack Obama svi preporučuju ovu knjigu - evo što je u pitanju

Tko bi trebao pročitati ovu knjigu?
* Ljudi su znatiželjni zašto je naša vrsta - Homo sapiens – zavladala svijetom
* Oni koji žele znati kako su ljudi završili živjeti u kapitalističkoj svjetskoj zajednici
* Sudionici u Marku Zuckerbergovoj knjizi godine

O čemu se radi?
Sapiens (2015) prati evoluciju naše vrste - od uspona naših najstarijih predaka do našeg trenutnog mjesta u modernom, tehnološkom dobu. Kako smo mi, vrsta bezdrvenih, besmislenih majmuna, uspjeli potpuno dominirati cijelom planetom? Ovi trepci pokazuju razvoj i trendove koji su omogućili Homo sapiensu da se popne na vrh.
 

Tko je autor?
Yuval Noah Harari radi kao profesor na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, a specijalizirao se za svjetsku i vojnu povijest. Sapiens je njegov prvi međunarodni bestseller; preveden je na 26 jezika.

Što tu ima za mene? Uronite u putovanje 300.000 godina čovječanstva.

Raširite obje ruke široko koliko možete i pustite da udaljenost između vaše dvije ruke predstavlja povijest Zemlje. Koliko bi od te udaljenost ljudska povijest trebala zauzeti prostora? Možda dužinu jedne ruke do lakta? Ruku? Prst? Nije ni blizu. Ako biste željeli vidjeti svemir koji je preuzeo čovječanstvo, potreban vam je snažan mikroskop.
Pa ipak, iako iako postojimo nevjerovatno kratko vrijeme, toliko smo samo postigli. Nijedna druga vrsta nije se ni približila dominiranju planete do stupnja koji mi imamo. Pa kako je sve ovo moguće? Istražit ćemo ključne elemente u ljudskoj povijesti - od razvoja jezika do stvaranja novca - koji su nas učinili onima koji smo danas.
Otkrit ćete zašto je poljoprivreda zapravo pogoršala ljude; zašto je pisanje bilo izmišljeno kako bi se pljenili izgubljeni dugovi; i zašto su posljednja desetljeća bila najmirnija u povijesti.

Iako nisu prvi ljudi, Homo sapiens je zamijenio sve druge ljudske vrste na Zemlji.

Mi ljudi smo prilično posebni: posve dominiramo planetom, a čak smo i prešli granice Zemlje da istražimo i eventualno koloniziramo prostor.
Kako smo uspjeli toliko postići? Da bismo saznali, moramo se vratiti na početak, na evoluciju naše ljudske vrste. Ljudi su se prvi put pojavili oko 2,5 milijuna godina u istočnoj Africi, razvijajući se iz roda velikih majmuna poznatih kao Australopithecus. Ovi rani ljudi, kao što su Homo rudolfensis i Homo erectus, konačno su se preselili, napuštajući istočnu Afriku za više obećavajuća okruženja. Prilagodba ovim novim staništima dovela je do toga da se evoluiraju u još više oblika Homo, uključujući Homo neandertalensis u Europi i Aziji.
Tek se prije 300.000 godina pojavljuju moderni ljudi, Homo sapiens. Ova nova vrsta ljudi nije bila osobito posebna. Naravno, imali su velik mozak, hodali uspravno, koristili alate i bili su vrlo društveni, ali isto tako i druge vrste ljudi. Na primjer, neandertalci su lovili ​​i koristili vatru davno prije pojave Homo sapiensa.
Pa ipak, unatoč tome što ništa značajno nije bilo za Homo sapiense, prosperirali su i rasprostirali globus; sve druge ljudske vrste su izumrle. Zašto?
Postoje dvije teorije koje to objašnjavaju: The Interbreeding Theory sugerira da je Homo sapiens počeo parirati s drugim vrstama ljudi - posebice Homo neanderthalensis - i da je to rezultiralo da se vrsta postepeno udružuje. Postoje dokazi koji podupiru tu teoriju: DNK suvremenih Europljana sadrži između 1 i 4 posto DNA neandertalca, kao i neke DNA iz druge ranije ljudske vrste.
Teorija zamjene, s druge strane, sugerira da Homo sapiens, zahvaljujući svojim malo nadmoćnim vještinama i tehnologiji, gurao druge ljudske vrste prema izumiranju - bilo uklanjanjem izvora hrane ili nasilnim ubojstvom. Dakle, koja je od teorija najvjerojatnije ispravna? Pa, obje su vjerojatno djelomično ispravne: Homo sapiens je vjerojatno tjerao druge vrste prema uništenju i istodobno je bio međusobno povezan s njima.  Kognitivnom revolucijom Homo sapiens stječe razmišljanja i komunikacijske vještine koje mu omogućuju da osvoji globus.
Upravo smo vidjeli kako je Homo sapiens druge ljudske vrste odveo do izumiranja, i kako je to bila kombinacija blagih prednosti koje su Homo sapiensu pružile rub. Ali što je upravo ono što im daje te prednosti?

Odgovor leži u jedinstvenoj strukturi Homo sapiensovog mozga. Prije otprilike 70.000 godina, mozak ranih modernih ljudi prošao je kroz evolucijski skok poznat kao Kognitivna revolucija.

Ovaj razvoj im je dao relativno naglo poboljšanje moždane moći. Njihovim poboljšanim i sposobnostima mozga Homo sapiens je uspio nadmašiti svoje suparnike. Na primjer, počeli su stvarati veće, sofisticirane zajednice; izumili su složenije oblike lovnih alata i tehnika; i čak su počeli uspostavljati primitivne trgovinske mreže. Takve su prednosti značile da Homo sapiens može naći hranu i resurse, čak i u najtežim uvjetima, daleko lakše nego druge vrste ljudi. Na primjer, kako bi stigao do Amerike, Homo sapiens morao bi biti u stanju izdržati arktičke uvjete sibirskog prolaza. Tako da su naučili loviti u skupitana velike hranjive mamute i izraditi snježne cipele i toplu odjeću iz kože i krzna.
Ova revolucija u moždanim snagama omogućila je modernim ljudima da se upuštaju u najudaljenije krajeve svijeta. Počevši od Afrike, proširili su se i kolonizirali Europu, Aziju, Ameriku, pa čak i Australiju. Kako se čovječanstvo širilo diljem svijeta, tako je svojim poboljšanim tehnikama lovstva, ostavljalo tragove izumiranja. Na primjer, prije samo 50.000 godina, Australija je bila naseljena mnoštvom velikih kopnenih sisavaca - tlačkih lijenih visokih 20 stopa i armadilima veličine minivana! No, u roku od nekoliko hiljada godina od dolaska Homo sapiensa, velika većina tih životinja je nestala.

Sposobnost za složeni jezik daje Homo sapiensu velike prednosti, omogućujući mu da se širi i napreduje.

Što mislite da najbolje ilustrira koncept ljudske sofisticiranosti? Za mnoge je odgovor jezik. Ljudski jezik je nevjerojatno složen i zamršen, posebno u usporedbi s komunikacijom drugih vrsta. Stoga nećemo biti iznenađeni da je razvoj zamršenog jezika bio jedan od najvažnijih čimbenika dominacije Homo sapiensa. Zapitajmo se zašto je to tako.
Homo sapiens su društvene životinje; živimo u zajednicama. Jezik omogućava slobodno kretanje informacija između pojedinaca unutar tih zajednica, što znači da se mogu podijeliti važne lekcije - o hrani, grabežljivcima ili čak opasnim, nepouzdanim pojedincima unutar grupe.
Na primjer, pomoću jezika, jedna osoba koja je pronašla obilnu količinu voćaka može reći drugima gdje je. Netko tko je otkrio skrovište grabežljivca može upozoriti ostatak skupine da izbjegne to područje. U oba slučaja jezik daje zajednici izrazitu prednost.

Ali jezik također daje ljudima još jednu veliku prednost: pomaže stvoriti zajedničko razumijevanje među članovima skupine.
Kroz jezik, Homo sapiens ne samo da može dijeliti informacije o fizičkom svijetu; oni također mogu raspravljati o apstraktnim idejama, poput bogova, povijesti i prava. Te ideje - ponekad nazvane zajedničkim mitovima - stvaranja su ljudskog mozga; oni su moguće samo zbog naše sposobnosti govora. Ovi uobičajeni mitovi su kamen temeljac ljudske kulture. Podijelivši ideje o religiji ili identitetu ili slobodi, zajednice pojedinaca su krivotvorene. Zajednička kultura i povećana vjerojatnost preživljavanja omogućuju ljudskim zajednicama da postepeno rastu. Rani Homo sapiens živio je u malim grupama - otprilike 150 članova. Ali zahvaljujući jeziku, veličina naših zajednica povećala se eksponencijalno: od sela do gradova; od gradova do država; i od nacionalnih država do globalnog društva modernog doba.

Tokom poljoprivredne revolucije, ljudi su se transformisali od tragača za hranom u poljoprivrednike, što je dovelo do eksponencijalnog porasta populacije.

Većinu naše povijesti Homo sapiens je živio nomadski stil života. Većina naših predaka provodila je svoje živote loveći plijen i skupljajući vegetaciju. Umjesto da se naseljavaju na jednom području, putovali su kamo god je hrana bila obilna.

Ali oko 12.000 godina sve se to promijenilo. Ono što nazivamo Poljoprivredna revolucija jest kada je Homo sapiens prestao oslanjati se samo na lov i okupljanje, a umjesto toga počeo je kultivirati usjeve i domaće životinje. U roku od deset hiljada godina gotovo se cijelo čovječanstvo pretvorilo u poljoprivredu - pravi revolucionarni pomak. I malo zbunjujuće. Danas se uzgoj može uzimati zdravo za gotovo, ali teško je vidjeti zašto su ga naši rani preci omilili nad životinjskim načinom lova i potragom za hranom. Dok lovac - sakupljač treba provesti oko četiri sata skupljajući dovoljno hrane, farmer mora raditi od zore do sumraka na svojim poljima. A onda postoji kvaliteta hrane koja se nudi. Rana poljoprivreda omogućila je našim precima usku paletu žitarica, kao što je pšenica, koja je teško probavljiva i nedostaje hranjivim tvarima i vitaminima. Usporedite ovo sa širokim izborom mesa, orašastih plodova, voća i riba koje lovac-sakupljač može uživati. Pa, zašto promjena?

Postoje dva razloga:
Prvo, promjena u poljoprivredi bila je spor, postupan proces; sa svakom generacijom proces je postao sve društveno ukorijenjeniji, a kada su historičari su otkrili pad poljoprivredne proizvodnje, bilo je prekasno vratiti se.Drugo, unatoč brojnim greškama, poljoprivreda je imala veliku prednost: bilo je daleko učinkovitije. Na samo malom zemljištu poljoprivrednici su mogli uzgajati masu jestivih biljaka. Ovo povećanje opskrbe hranom značilo je da ljudska društva mogu održati mnogo veće stanovništvo. I tako je eksplodirala populacija Homo sapiens. Ali povećanje stanovništva stvorilo je problem: kako bi se društvo nosilo s takvim populacijskim bumom? To ćemo istražiti u sljedećim dijelovima.
 

Kako bi se olakšala trgovina velikim zajednicama, ljudi su izmislili novac i pisali

Život prije Poljoprivredne revolucije bio je relativno jednostavan. Ako ste bili u manjku sa mesom, mogli biste jednostavno zatražiti od svojih susjeda da podijele svoje viškove s vama. Oni bi vam pomogli, sigurni u spoznaji da biste, ako bi oni imali problema u budućnosti, vratili uslugu. No, s razvojem poljoprivrede, ovo gospodarstvo činjenja usluga razvilo se u sistem zamjene. Zašto? Zbog svoje učinkovitosti, poljoprivreda je omogućila ljudima da proizvode dovoljno hrane za zajednicu. Nisu više pod stalnim pritiskom da slijede slijedeći obrok, neki ljudi razvili  nove obrte, poput kovača i tkanja. Da bi dobili hranu, trgovali su s gotovim proizvodima - nožem, recimo, ili lopatom - s poljoprivrednicima kojima je trebala. No, vrlo brzo ova ekonomija razmjene također se pokazala nedostatnom.

Budući da je trgovačko tržište nastavilo rasti, postalo je teže pronaći nekoga čija su dobra poželjna i tko je želio vaše proizvode zauzvrat. Na primjer, ako biste pokušali dati nešto skuhnog mesa poljoprivredniku u zamjenu za nož, što biste učinili da on već ima puno noževa? Ili šta ako vam treba nož, ali nemate nikakvu životinju na klanje? Mogli bi obećati da ćete dati meso u budućnosti, ali kako ćete znati da će on održati svoju riječ ili obrnuto? Odgovarajući na takve probleme, oko 3000 godina prije Krista Homo sapiens razvio je pisanje i novac. Sumerani iz Mezopotamije prvi su to učinili. Kako bi se pohranile informacije potrebne za složene obrte, počeli su gravirati ljudske transakcije na glinenim pločama, koristeći jednostavne ekonomske simbole. U isto vrijeme, počeli su koristiti novac od ječma kao standardizirani način plaćanja. Na taj način, možete platiti poljoprivrednika svinja u valuti koja se lako može pretvoriti u bilo što drugo što bi mu moglo trebati. Ili, ako vam je obećao svinju, mogli biste zabilježiti transakciju i držati ga njegovim obećanjem kada stigne taj datum.

Pojava carstva i religije gurala je čovječanstvo u smjeru globalnog ujedinjenja.

Kao što smo upravo vidjeli, izum pisanja i novca olakšao je obavljanje gospodarskih transakcija i ekonomsku prijevaru učinio težom. Ipak, to naravno nije značilo da su se gospodarstva odjednom počela ponašati glatko i učinkovito. Zapravo, kako su društva i ekonomije nastavile rasti, postalo ih je teže kontrolirati i regulirati. Pa što su činila ljudska društva? Razvili su zakone kojima se reguliraju načini ponašanja ljudi  i sustave ovlasti kako bi se osiguralo da ih se ljudi pridrđavaju. Tako su se rodila prva hijerarhijska društva s kraljem ili carom na vrhu, vladajući nad svima ostalima. Iako ih danas smatramo autoritarnim i okrutnim, monarhije i carstva prošlosti dali su veliku količinu političke, društvene i ekonomske stabilnosti. Za jedno, pružili su djelotvornu birokraciju koja je homogenizirala zakone i običaje. 

Na primjer, uzmite Hammurabijev kod, zbirku zakona koje je izdao babilonski kralj Hammurabi 1776. godine prije Krista. Taj je kod bio skup zakona - postavljenih u čitavom babilonskom carstvu - vladajućim područjima poput poreza, krađe i ubojstva. Ovaj kodeks zakona utvrdio je čitavo carstvo na razumijevanje onoga što je bilo dopušteno i što nije bilo. Gdje god su putovali ili trgovali unutar carskih granica, ljudi su znali koji zakoni i običaj i morali su ga poštovati. Da bi izvršili svoje zakone, carevi i kraljevi trebali su ljude da prihvate svoje ovlasti. To je prvenstveno postignuto neuspjehom religije. Ako su ljudi prihvatili da je vladar postavljen na vrh Božjom voljom, oni bi bili daleko više prihvaćeni od carske vladavine. Na primjer, kralj Hammurabi legitimirao je svoju vladavinu i svoj kod proglašavajući da su ga bogovi postavili da vladaju građanima Mezopotamije. Kako su se carstva širila, religije su promovirale rasle su u oba prostora moći. Ponekad silom, ponekad postupnim procesima asimilacije, imperijalna vladavina uspjela je kontrolirati  mnoge različite etničke i vjerske skupine u nekoliko mega-kultura. 
Činjenica: Posljednjih 2500 godina carstva su zapravo bila najčešći oblik političke organizacije.

Znanstvena revolucija modernizirala je čovječanstvo, utirući put za nove tehnologije, imperijalizam i gospodarski rast.

Za većinu svog postojanja čovječanstvo je bilo prilično pesimistična vrsta. Većina ljudi tijekom povijesti nije vjerovala u svoje sposobnosti, već u snagu svemogućeg boga. Budući da je Bog imao kontrolu nad svakim ljudima, nije bilo smisla da ljudi pokušavaju ostvariti znanstveni napredak ili stjecati nova znanja. Bilo je bolje odmarati se i čekati predodređenu sudbinu. Međutim, u 16. i 17. stoljeću ovaj se pesimistički, simpatični stav počeo mijenjati. Znanstvena je revolucija prošla kroz Europu; umjesto da napredak ovisi o Bogu samo, ljudi su počeli razmišljati kako bi oni sami mogli poboljšati društvo putem znanosti.Primjenom znanstvenih načela istraživanja, eksperimentiranja i promatranja ljudi su napravili ogromne epistemološke skokove u područjima kao što su medicina, astrologija i fizika - svaki razvoj pomaže da društvo bude bolje mjesto za život.

Uzmite djetetovu smrtnost, na primjer. Otkako su znanstvene metode primijenjene na medicinu i javno zdravstvo, stopa smrtnosti djece je smanjena. U prošlosti je bilo uobičajeno da čak i najbogatiji članovi društva izgube dvoje ili troje djece od prerane smrti. Danas, stopa smrtnosti dojenčadi za svakoga je samo jedna od svakih 1000 ljudi. Osim što je korisno za ljudsko zdravlje, traganje za znanjem pokazalo se dobro za ekonomiju - nešto što su mnoge europske vlade brzo shvatile. U potrazi za novim idejama i resursima kako bi obogatili svoje nacije, kraljevi i carevi dopunjavali su znanstvenike i istraživače novcem.
Na primjer, kralj Castile financirao je Columbusovo slavno putovanje preko Atlantika. U zamjenu za potporu istraživanju, kralj je stekao ogromno američko carstvo koje obiluje vrijednim resursima, poput zlata i srebra. Slično tome, britanska je vlada poslala Jamesa Cooka kako bi istražila neistraženi Južni Pacifik - poduzetnik koji ih je postavio na teritorij Australije i Novog Zelanda. U oba slučaja, europska su gospodarstva rasla kao rezultat istraživanja i znanstvene inovacije. Nažalost, europski dobici uglavnom su dolazili na trošak lokalne autohtone populacije.
Navod: "Većina znanstvenih studija financira se jer netko vjeruje da može pomoći postići neki politički, ekonomski ili vjerski cilj".

Današnje globalno društvo, sa svojim središnjim uvjerenjem u moć kapitalizma, je nasljeđe europskog imperijalizma.

Upravo smo otkrili kako su mnoge europske vlade koristile znanstvenu metodu kako bi proširile svoje imperije i povećale svoju dobit. I to je sigurno funkcionisalo; u 19. stoljeću, Britansko carstvo samo je pokrivalo više od pola svijeta. S ovim ogromnim dosegom, europske zemlje guraju svoje ideje u svakom kutku svijeta. Lokalni običaji, kulture i zakoni zamijenjeni su megakulturama zasnovanim na europskim normama - bilo da su to zapadnjačka religija, demokracija ili znanost. I iako su europski imperiji davno umrli, još uvijek se bavimo našom kulturnom baštinom. Daleko najveći od ovih sada globalnih kulturnih normi je kapitalizam.  Zahvaljujući velikoj mjeri europskih carstava, ljudi diljem svijeta vjeruju u važnost i snagu novca. Danas, bilo da žive u Brazilu ili Butanu, Kanadi ili Kambodži, većina ljudi živi živote usredotočene oko novca i materijalnih dobara; svi želimo maksimizirati naše prihode ili prikazati naše bogatstvo s našom odjećom i gadžetima.

Zapravo, moć i domet svjetskog kapitalizma, uz potporu znanosti, nagrizaju mnoge druge globalne kulture, osobito religiju.
Savremena znanost opovrgava mnoga religijska načela. Na primjer, većina ljudi prestala je vjerovati da je Bog stvorio svijet za sedam dana; sada vjerujemo u Darwinovu teoriju evolucije kroz prirodnu selekciju. Dok se religije dovode u pitanje, kapitalistička ideologija dolazi do izražaja. Na primjer, umjesto tradicionalnog uvjerenja o čekanju sreće u životu poslije smrti, danas se koncentriramo na maksimiziranje našeg užitka na Zemlji. To, naravno, vodi do traženja, kupnje i konzumiranja sve više i više proizvoda i usluga namijenjenih da nas čine sretnijima.
 

Čovječanstvo nikad nije bilo mirnije nego u našim globaliziranim vremenima.

Globalizacija je zaključena u martu. Međutim, nisu svi sretni zbog ovoga. Kritičari globalizacije tvrde, između ostalog, da narušava kulturnu raznolikost, pretvarajući cijeli svijet u jedno dosadno, homogeno jedinstvo. No, unatoč kritikama kao što je ova, globalizacija ima veliku prednost: pomaže da svijet postane mirno mjesto.Savremene nacije ovise jedni o drugima za njihov prosperitet. I u globaliziranom svijetu mreže trgovine i ulaganja protežu se u mnogim različitim zemljama. Rat ili nestabilnost na jednom području imat će sekundarne ekonomske učinke za sve.Kao rezultat toga, gotovo sve vođe američkih, europskih i azijskih zemalja zauzimaju vrlo veliki interes za održavanje svjetskog mira. I, u većini slučajeva, to funkcionira. Od 1945. godine neoriznate i neovisne nacije su bile uklonjene i eliminisane od strane drugih. Samo razmislite koliko je bio nevjerojatno nasilan svijet prije kraja Drugog svjetskog rata, i postaje jasno koliko je svijet sada miran i globaliziran.

Tako je 20. stoljeće najmirnije stoljeće do danas. Iako to može izgledati iznenađujuće, brzi pregled povijesti pokazuje da su ljudska društva, od Poljoprivredne revolucije dalje, okrenula leđa nasilju. Procjenjuje se da je, prije uzgoja, u vrijeme sakupljača lovaca, 30 posto svih odraslih muškaraca bilo žrtvom ubojstv. Usporedite to s današnjim svijetom, gdje samo jedan posto muškaraca umire nasilnom srću. Možete vidjeti koliko smo daleko došli. Ali zašto je to slučaj? Budući da su hijerarhijska, strukturirana društva koja su se razvila nakon Poljoprivredne revolucije tjerala ljude da se pridržavaju zakona koji zabranjuju ubojstvo i nasilje, te time stvorili stabilna, funkcionalna društva i gospodarstva. Zato živimo u najmirnijim vremenima, ali nemojmo se previše opustiti. Moramo uvijek obratiti pažnju na potencijalne izvore sukoba, budući da će izbijanje velikog međunarodnog rata danas donijeti bez presedana ogroman gubitak za čovječanstvo. Uživajmo u našem miru, a također imajte na umu da moramo poduzeti korake kako bismo ga održali.
 

Povijest nije ni dobra niti loša, a njeni oblici i pretvori su uglavnom irelevantni za našu subjektivnu sreću.

Naše putovanje kroz povijest Homo sapiensa skoro je gotovo; pokrili smo 300.000 godina, od savana Istočne Afrike do modernog globaliziranog svijeta.
Sada više ili manje razumijemo opće trendove koji stoje iza ljudske povijesti, ali zapravo nismo razgovarali o tome kako je to utjecalo na nas kao pojedince. Iako je naše zdravlje, bogatstvo i znanje znatno poboljšano, jesmo li sretniji? Razočaravajuće, na individualnoj razini, odgovor je vjerojatno ne. Ali zašto ne?

Subjektivni dobrovoljni upitnici, izdani i pregledani od strane psihologa, pokazali su da, iako ljudi doživljavaju kratkotrajno podizanje sreće ili tuge, dugoročno, naša sreća lebdi oko iste razine. Na primjer, kažete da izgubite posao i osjetite snažno smanjenje sreće; u to vrijeme, pomislili biste da će taj užasni osjećaj trajati zauvijek. Pa ipak, u roku od nekoliko mjeseci nakon ovog velikog događaja, razina vaše sreće vjerojatno će se vratiti na "normalnu" razinu. Uzmite povijesni primjer: tijekom francuske revolucije seljaci Francuske vjerojatno su osjetili veliku sreću u dobivanju slobode. No, nedugo nakon ovog velikog događaja, prosječni se seljak vjerojatno brinuo za sa zvog nizašta dobrog sina ili za žetvu iduće godine.
Homo sapiens vjerojatno je evoluirala ovu ravnotežu između samozadovoljstva i očaja kako bi se osiguralo da nisu bili uništeni traumatskim događajem niti dovoljno samovoljni da se zaustave za većim i boljim stvarima. Na pojedinačnoj razini vjerojatno nismo toliko sretniji. Ali što se događa na društvenoj razini? Uz sva poboljšanja u našoj kvaliteti života moramo biti sretniji od prethodnih generacija. Pa, ovisi tko si. Većina prosperiteta stvorenog ljudskim napredovanjem pronašla je svoj put u džepove nekolicine bijelaca. Za one izvan ove skupine, bilo da su autohtona plemena, žene ili ljudi druge boje, život se nije popravio ni na jednoj razini. Povijesni snovi imperijalizma i kapitalizma ponovo su viktimizirani, a tek počinju postići jednakost.
 

U budućnosti, Homo sapiens će nadići biološke granice, na kraju se zamjenjuje s cijelom novom vrstom.

Tako znamo našu prošlost, ali što je s našom budućnošću? Gdje će nas napredovana znanost i prosperitet dovesti u sljedećim desetljećima? Znakovi odgovora na to leže u radu koji znanstvenici već izvode.Znanstvenik trenutno ulaže ogromne korake u područjima poput bioničke tehnologije i protiv starenja.
U području bionike - spajanja čovjeka sa strojem - znanstvenici su imali impresivan napredak. Na primjer, kada je Jesse Sullivan, američki električar, izgubio obje ruke, znanstvenici su mu bili u mogućnosti pružiti nove bionike da bi mogao raditi koristeći svoje misli i živčani sustav.

Znanstvenici također stvaraju brzi napredak na području protiv starenja. Nedavno su pronašli način, mijenjanjem genetike, kako bi se udvostručio životni vijek C. elegans crvima, i prilično su blizu da urade isto s miševima. Koliko dugo će biti prije nego znanstvenici mogu izdvojiti starenje gena od ljudi?

I projekt za zaustavljanje starenja i razvoj bionic tehnologije dio je Gilgamesh projekta, ogromne znanstvene potrage za otkrivanjem vječnog života. Pa što nas zaustavlja? Pa, trenutno znanstvena studija u tim područjima ograničena je različitim pravnim ograničenjima utemeljena na etičkim pitanjima.Ipak, ove prepreke ne mogu trajati vječno. Ako čovječanstvo dobije najmanju moguću šansu živjeti zauvijek, onda  sigurno naš nagon da to i uspijemo, odvratit će sve blokade. Vjerojatno je da ćemo u ne tako dalekoj budućnosti mi Homo sapiens  drastično promijenjati naša tijela kroz nauku da se više tehnični, nečemo smatrati Homo sapiens. Naprotiv, postat ćemo potpuno nova vrsta - pola organskog porijekla, pola strojevi. Vrlo je vjerojatno da će ova nova vrsta nadljudske generacije nastati - jedino pravo pitanje je kada.

Izvor: Novi.ba