VRIJEDI PROČITATI: Zanimljiva povijest Kabe

Kaba je kibla muslimana prema kojoj se okreću u namazu, osim toga, muslimanima je naređeno da je tavafe – obilaze, u toku hadžskih mjeseci. Ona je simbol muslimanskog jedinstva utemeljenog na Allahovoj objavi, Kur'anu i Sunnetu Muhammeda, s.a.v.s. I ne samo to, već Ka'ba muslimane povezuje sa svim monoteistima i sljedbenicima tevhida kroz povijest ljudskog roda, prije svega sa Allahovim poslanicima, ali i njihovim iskrenim sljedbenicima, od Adema a.s., preko Ibrahima, a.s., i Ismaila, a.s., do Muhammeda, s.a.v.s.

Nema vjerničkog srca da ne žudi za Ka'bom i da, u vrijeme hadža, vjernička srca ne hrle prema Kabi sa svih strana svijeta, kopnom, morem i zrakom. Upravo onako kako je molio Ibrahim a.s.: ”Gospodaru moj, učini da srca ljudi žude za njima.”

Kaba je u Ku'ranu spomenuta dva puta u sljedećim ajetima: ”O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadždža! Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi.” (El-Maide, 95.) ”Allah je učinio da Kaba, Časni hram, bude preporod za ljude.” (El-Maide, 97.)

Postoje predaje u kojima se spominje da je Kaba nazvana tim imenom jer je četvrtastog, kockastog oblika, a takvog je oblika jer se nalazi tačno ispod nebeske Kabe ili Bejtu-l-Ma'mura koja je također kockastog oblika, a Bejtu-l-Ma'mur je takvog oblika jer se nalazi ispod Arša koji je također takvog oblika, a Arš je takvog oblika jer se islam temelji na četiri riječi: subhanallah, elhamdu lillah, la ilahe illallah, Allahu ekber.

Imena Kabe

El-Bejt

Kaba se u Kur'anu naziva i ”El-Bejt”. U Kur'anu dolazi: ”I učinili smo Hram (El-Bejt) utočištem i sigurnim mjestom ljudima. “Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete molitvu obavljati!” – i Ibrahimu i Ismailu smo naredili: “Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili.” (El-Bekare, 125.)

Bejtul-Atik

Zatim, ”Bejtul-Atik”, kao što dolazi u ajetu: ”I neka oko Hrama drevnog (Bejtul-Atik) obilaze.” (El-Hadž, 29.)

Postoje predaje u kojima stoji da je Kaba nazvana ovim imenom, jer je ona prva ”kuća” sagrađena isključivo radi ibadeta i robovanja Allahu na Zemlji. Ima i onih koji kažu da je nazvana tako jer ta sintagma znači: ”Plemeniti Hram.” Neki opet kažu da je nazvana Bejtul-Atik, jer je ona oslobođena i sačuvana od tirana i tiranije, a ima i onih koji kažu da se zove Bejtul-Atik, jer nije ljudski posjed, tj. nije privatno vlasništvo ni jednog čovjeka niti grupe ljudi.

El-Mesdžidul-Haram

Kaba se u Kuranu naziva i El-Mesdžidul-Haram, kao što dolazi u ajetu: ”O vjernici, ne omalovažavajte Allahove odredbe hadždža, ni sveti mjesec, ni kurbane, naročito one ogrlicama obilježene, ni one ljude koji su krenuli ka Časnom hramu, želeći nagradu i naklonost Gospodara svoga. (El-Maide, 2.)

Bejtul-Muharrem

Zatim, ”Bejtul-Muharrem”: ”Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. (Ibrahim, 37.)

Evvelu Bejtin

Zatim, ”Evvelu Bejtin” (Prvi Hram), kao što dolazi u ajetu: ”Prvi Hram sagrađen za ljude jeste onaj u Bekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. (Ali Imran, 96.)

Zašto Bekka? Zato što se u staroarapskom jeziku za riječ hram koristio izraz ”Bekka”.  I to bi kad je riječ o Mekki, moglo značiti: Grad – hram. Neki opet kažu da je ova riječ izvedena od riječi ”bukaun”, plač. Pored Ka'be hadžije plaču moleći Allaha da im oprosti grijehe, a inače sâm susret s Ka'bom izaziva suze i plač.

Gradnja Kabe

Postoje predaje koje su povjesničari zabilježili, a koje upućuju na to da je Kaba obnavljana ili građena dvanaest puta u svojoj dugoj povijesti, a u njenoj gradnji i obnovi učestvovali su: Meleki, Adem a.s., Šit ibn Adem, a.s., Ibrahim a.s., Ismail a.s., Amaličani, pleme Džurhum, Kusajj ibn Kilab, Kurejšije, Abdullah ibn Zubejr, 65. H.g., Hadžadž ibn Jusuf, 74. H.g. i Sultan Murat IV, 1040. H.g. /1630.

Meleki i gradnja Kabe

Učenjaci koji kažu da su meleki prvi sagradili Ka'bu uzimaju za dokaz kur'anski ajet: ”Prvi Hram sagrađen za ljude jeste onaj u Bekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima.” (Ali Imran, 96.)

Zbog upotreba glagola u pasivu (vudia’), oni kažu da je zapravo Ka'ba sagrađena od strane meleka za Adema i Havu, jer su oni prvi stanovnici Zemlje od ljudi.

Četrdeset godina nakon toga sagrađen je Mesdžidu-l-Aksa, kako stoji u hadisu od Ebu Zera r.a. koji je pitao Poslanika, s.a.v.s: ”Koji je prvi mesdžid sagrađen na Zemlji?” On je odgovorio: ”Mesdžidu-l-Haram, a zatim Mesdžidu-l-Aksa.” Na pitanje koliko je vremenski razmak između te dvije gradnje, Poslanik s.a.v.s., odgovorio je: ”Četrdeset godina.” (Buharija)

Adem, a.s., i gradnja Kabe

O tome da je Adem, a.s., sagradio Kabu postoji predaja od Ibn Abbasa, r.a., u kojoj dolazi: ”Kada je Uzvišeni Allah spustio Adema, a.s., iz Dženneta na Zemlju, rekao mu je: ‘’Ademe, sagradi Mi Kuću, obilazi je i sjećaj Me se kod nje onako kao što si vidio meleke da to čine oko Moga Arša!’’

Abdullah ibn Amr ibn As prenosi hadis da je Poslanik a.s. rekao: ”Allah je poslao Džibrila Ademu i Havi i rekao im: ”Sagradite Mi hram na Zemlji.” Pa im je Džibril obilježio gdje će graditi. Adem je kopao temelje, a Hava mu je pomagala, sve dok nije čuo glas vode ispod nogu: ”Dosta je!” Nakon  što su iskopali temelje i sagradili Kabu, Allah mu je objavio da čini tavaf oko Kabe, i rečeno mu je da je on prvi čovjek i da je to prva Kuća ili Hram na Zemlji. Zatim je prolazilo vrijeme dok nije došao Nuh, a.s., i on je tavafio oko Kabe, a zatim su prolazila stoljeća dok nije došao Ibrahim, a.s. koji je iznova sagradio Kabu.” (Imam el-Bejheki, Delailun-nubuvve, Ibn Kesir, El-bidaje ven-nihaje).

Poslije Adema a.s. kao graditelj Kabe spominje se Šit, a.s.

Ibrahim, a.s., i gradnja Kabe

Za vrijeme općeg potopa u vrijeme Nuha, a.s., izgubio se trag temelja Kabe koje je, potom, Uzvišeni Allah pokazao Ibrahimu, a.s., i naredio mu je da ponovo sagradi Kabu. Temelje Kabe pokazao mu je melek Džibril. O tome govori kur'anski ajet iz sure El-Bekare: ”I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!” (El-Bekare, 127.)

Imam Ševkani spominje u djelu Fethu-l-Kadir da je Ibrahim, a.s., učio dovu: ”Gospodaru, pokaži nam naše obrede!” – Onda mu je došao melek Džibril i odveo ga do Kabe i naredio mu da podigne temelje Kabe. Kada je podigao njezine temelje i obnovio zgradu, Džibril ga je poveo prema Mini, i na Akabi (prvo džemre), ugledali su Iblisa kako stoji kod jednog drveta. Džibril je tada rekao Ibrahimu, a.s.: ”Izgovori tekbir i gađaj ga kamenčićima!” On je to učinio i Iblis se udaljio do srednjeg džemreta. Ibrahim, a.s., opet je ponovio radnju od maloprije, pa se Iblis udaljio do trećeg džemreta. Ibrahim, a.s., ponovo je učinio isto, te Iblis nestade. Džibril je zatim Ibrahima, a.s, odveo i pokazao mu Meš’aru l-haram, a potom i Arefat, a onda ga tri puta upitao: ”Jesi li spoznao ono što ti je pokazano?!” ”Jesam” – odgovorio je Ibrahim, a.s. Džibril onda reče: ”Oglasi ljudima hadž!” Ibrahim, a.s., upitao je: ”A kako da to učinim?!” Džibril mu je rekao: ”Reci tri puta: ”O, ljudi! Odazovite se svome Gospodaru!” – pa su Allahovi robovi odgovorili: ”Lebbejke l-lahumme lebbejk! (Odazivamo ti se Bože, odazivamo!).” (Fethul-kadir, 94-95.)

Kurejšije i gradnja Kabe

Pete godine prije Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva, Kurejšije su, zbog poplave koja je napravila znatna oštećenja, morali sanirati štete i ponovo graditi Kabu.

Ono što je važno spomenuti uz tu gradnju Kabe jeste to da je u njoj učestvovao i Muhammed, s.a.v.s. Naime, nakon što su sagradili Kabu, vođe četiri glavna plemena nisu mogli da se dogovore koji će od njih postaviti Crni kamen – Hadžeru-l-esved u Kabu. Na karaju su odluku prepustili onome ko sljedećeg jutra prvi uđe na vrata Harema. Taj čovjek je bio Muhammed, s.a.v.s. Mekkanci su bili presretni i zadovoljni da im spor riješi čovjek kojeg su zvali El-Emin-povjerljiv. Poslanik, s.a.v.s.,  pristao je da riješi spor i njegovo rješenje svi su prihvatili. Crni kamen je stavljen na ogrtač kojeg su starješine četiri plemena zajedno nosile do njegovog mjesta, a onda je Muhammed, s.a.v.s., uzeo kamen i stavio ga na zid Kabe.

O Hadžeru-l-esvedu – Crnom kamenu

Hadžeru-l-esved nalazi se na jugoistočnoj strani Kabe. To je vrlo težak kamen jajolikog oblika, crne boje, prečnika 30 cm koji je obložen srebrom.

Sunnet je, hadžijama koji obilaze Kabu da dodirnu Hadžerul-esved rukom ili da ga, ako su u mogućnosti, poljube kada naiđu pored njega. Ako nisu u stanju da ga poljube ili dodornu rukom, onda da barem, prilikom  tavafa, pokažu rukom prema njemu proučivši: Bismillah, Allahu ekber!

Prvi koji je ukrasio Hadžeru-l-esved srebrom bio je Abdullah ibn Zubejr, r.a., pa su onda halife nakon njega to činili kada se ukazala potreba. Zadnji put je to urađeno u vrijeme kralja Fahda ibn Abdul-Aziza, 1422 h.g.

Imam Tirmizi prenosi hadis od Abdullaha ibn Abasa, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s. rekao: ”Hadžerul-esved je kamen iz Dženneta koji je bio bjelji od mlijeka, pa su ga crnim učinili ljudski grijesi.” (Hasen-sahih) Ovaj hadis bilježi i Ibn Huzejme s tim što u njegovoj predaji stoji: ”Bijelji od snijega.” Osim njih, ovaj hadis ili hadis sa sličnim sadržajem bilježe Taberani i Bejheki.

Ibnu-l-Arebi u komentaru ovog hadisa kod Tirmizija, veli: ”Razmislite o tragovima koje ostavljaju grijesi na srce. Kad takav trag ostavljaju na kamen, kakav tek trag ostavljaju na srce.” U nekim predajama se spominje da je Ibrahim, a.s., tražio poseban kamen koji bi ugradio u Kabu, pa mu je melek Džibril došao sa Hadžeru-l-esvedom.

Što se tiće ljubljenja Hadžeru-l-esveda, imam Hakim spominje sahih predaju u kojoj stoji da je Poslanik, s.a.v.s., ljubio Hadžeru-l-esved i da je dugo plakao. Vidio je to Omer, r.a., pa je i on plakao. A Omer je govorio: ”Ja znam da si ti samo kamen koji niti šteti, niti koristi, i da nisam vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da te ljubi, ne bih te nikad poljubio.” (Buharija i Muslim)

Neki kao razlog ljubljenja navode razlog to što je, zaista, Hadžeru-l-esved dio onog materijala ili kamenja kojim je Ibrahim, a.s., gradio Kabu, pa je Muhammed, s.a.v.s., na taj način ukazivao počast tom Ibrahimovom dobrom djelu, sječajući se tog velikog graditeja Allahove Kuće na Zemlji.

Drugi kažu da je to radio sjećajući se i zahvaljujući Allahu na tome što je njega odlikovao iznad drugih stvorenja i počastio ga Objavom, zatim ga je počastio time da je on i prije poslanstva riješio spor glavešina Kurejša kod gradnje Kabe, i postavio Hadžeru-l-esved.

Za vrijeme vladavine Haruna Er-Rešida, Hadžeru-l-esved je bio sav ispucao, pa je halifa naredio da se ima optočiti zlatom i ukrasiti draguljima. Hidžretske 317. godine, kamen je izvađen iz svog ležišta i odnesen u Bahrein i tamo je bio 22 godine. To zlodjelo uradili su pripadnici otpadničke rafidijsko-šiijske sekte Karamiti na čelu sa svojim vođom Tahirom ibn Kurmutom, koji su tog dana, u krugu harema Kabe, ubili oko 30 hiljada hadžija i oskrnavili svetost Kabe. Hadžeru-l-esved je vraćen tek 339. h.g.

Nastanak idolatrije u Kabi

El-Ezreki i drugi historičari navode da se idolatrija u Mekki i kod Kabe pojavila u vrijeme Amaličana. Spominje se da su mladić i djevojka, Asaf i Naila, počinili blud u Kabi i da su se skamenili, pretvoreni su u kipove. Rodbina je žalila za njima pa su ih postavili na Safu i Mervu. Nakon toga, starješina plemena, Amr ibn Luhajj je naredio da se ti kipovi moraju obožavati. Kasnije je to isto naredio novi starješina plemena, Kusajj ibn Kilab, i tako se idolatrija proširila Mekkom. U vjerodostojnim predajama se spominje da je Amr ibn Luhajj donio iz Šama i glavnog kipa – Hubela. Njemu su se molili pred polazak na put i prilikom povratka s putovanja. Na njemu je bilo obješeno sedam posuda i svaka je bila za neku bolest: za sretan put, protiv ludila, za trudnice, za rađanje djece, i druge stvari.

Tako je bilo sve do poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., kada je Kaba konačno očišćena od kipova i kada joj je vračena prvotna uloga.

Abdullah ibn Zubejr, r.a., i gradnja Kabe

U vrijeme emevijske dinastije Kaba je gađana iz katapulta jer se u njoj bio sakrio Abdullah ibn Zubejr koji se bio proglasio za halifu. Nakon toga on je popravio Kabu, ali pošto je čuo za hadis Aiše, r.a., u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao da su Kurejšije smanjile dimenzije Kabe, jer nisu imali dovoljno sredstava, te da njegov narod nije nov u vjeri podigao bi Kabu na Ibrahimovskim temeljima i napravio bi dvoja vrata, jedna kao ulaz, a druga kao izlaz iz Kabe, to je podstaklo Abdullaha ibn Zubejra da sagradi Kabu na starim temeljima i načinio je dvoja vrata koja su bila odignuta od zemlje.

Hadžadž ibn Jusuf i gradnja Kabe

Međutim, 73. godine po Hidžri, Abdulmelik ibn Mervan je želio da se u potpunosti i zauvjek oslobodi Abdullaha ibn Zubejra, pa je poslao Hadžadža ibn Jusufa sa ogromnom vojskom i on je opkolio Mekku sa svih strana i gađao je harem Kabe i oštetio je Kabu, a nakon ubistva Abdullaha ibn Zubejra, Abdulmelik je naredio Hadžadžu da vrati Kabu na one temlje na kojima su je sagradile Kurejšije.

Murat IV i gradnja Kabe

Kaba je zadnji put temeljitije popravljana u vrijeme sultana Murata IV, 1040/1630., a razlog je bila poplava koja je nastala usljed obilnih padavina, što je samo po sebi bilo veliko čudo za taj prostor. Voda je bila preplavila harem Kabe i došla do polovine njenog zida, tako da je u toj poplavi nestalo mnoštvo knjiga, rukopisa i drugih vrijednosti, a osim toga temelji su bili potkopani. Usljed te poplave poginulo je oko 2000 ljudi i stradalo je 5000 deva.

Šamski zid je bio srušen, a takođe se obrušio i istočni i zapadni zid, i jedan dio stropa ili krova, pa je Murat IV naredio da se sanira šteta i popravi Kaba, a radovi su počeli u nedjelju 23. džumadel-ahira 1040/1630., a završeni su iste godine u ramazanu. I to je izgled Kabe koji i danas imamo uz neznatne  korekcije i popravke.

Sadašnje dimenzije Kabe

Visina Kabe iznosi 14 m. Dimenzije unutrašnje sobe Kabe su 13 x 9 m. Zidovi Kabe široki su jedan metar. Širina zida prednje strane Kabe, na kojem se nalaze vrata, iznosi 11,68 m,  a širina suprotnog zida iznosi 12,90 m. Širina zida na strani na kojoj se nalazi polukružni zid (Hatim) je 9,90 m, a širina zida između jemenskog ugla i Crnog kamena je 10,18 metara.  Vrata Kabe odignuta su iznad zemlje 2,25 m; visoka su 3,06 m, a široka 1,68 m. Strop i krov su izgrađeni od drveta. Rekonstruirani su tikovinom prekrivenom nehrđajućim čelikom. Svi zidovi su od kamena.

Vrata Kabe sagrađena su od srebra još u vrijeme Osmanlija i njihov izgled je mijenjan mnogo puta. Spominje se da je Abdul-Mutallib napravio željezna vrata Kabe koja su ukrašena zlatom i prenosi se da je on prvi ukrasio Kabu zlatom. Današnja vrata su poklon kralja Halida ibn Abdul-Aziza i sagrađena su od zlata, a njihova vrijednost je negdje oko 14 miliona rijala.

Krov Kabe izrađen je u dva sloja; gornji je od mermera iz Jemena, a unutrašnji je izrađen od skupocjenog drveta sadž, ukrašen zlatom i rezbarijama. Na unutrašnjem dijelu krova urezani su ajeti i hadisi.

Unutrašnjost Kabe stalno se miriše mješavinom mirisa: miska, ‘Uda i ambera. Unutar Kabe nalaze se tri drvena stuba koji podbočuju krov Kabe. Zatim, mali mihrab, stepenice u desnom uglu, lampe koje vise sa stropa. Pod Kabe je od mermera.

Ono što je također karakteristično za Kabu jeste da su mnogi vladari prilikom prvih posjeta Kabi darivali Kabu, tako da je bilo i onih koji su darivali Kabi i po nekoliko stotina kilograma zlata.

 

(saff.ba)

 

PROČITAJTE JOŠ:

Evo zašto je Muhammed, s.a.v.s., milost svim ljudima, a ne samo muslimanima

 

Da bismo razumjeli kakav stav islam ima prema nemuslimanima i kako se odnosi prema njima, vrlo je važno upoznati se sa islamskim poimanjem čovjeka općenito.

U islamu je čovjek sâm po sebi, kao ljudsko biće, poštovan i odlikovan, bez obzira na boju, rasu, naciju, religiju i sl. Na to nedvojbeno upućuje ajet: ”Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (El-Isra’, 70.)  Odlikovanost koja se spominje u ajetu je opća i sveobuhvatna i ona se odnosi na muslimane i nemuslimane, jer svi oni putuju kopnom i morem, svi su opskrbljeni lijepim i ukusnim jelima, i svi su, kao ljudi, odlikovani nad drugim Allahovim stvorenjima.

Islam se sa iznimnim poštovanjem odnosi prema čovjeku, prema ljudskoj duši i ne dozvoljava vrijeđanje, ne dozvoljava nepravdu, kršnje ljudskih prava i omalovažavanje ljudi. Taj islamski princip jasno se ističe u mnogobrojnim kur'anskim ajetima i Poslanikovim, s.a.v.s., hadisima.

U Kur'anu dolazi: ”Ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva – eto, to vam On naređuje da biste razmislili.” (El-En'am, 151.) Ovdje je zabrana ubijanja spomenuta u općem značenju i ona obuhvata muslimane i nemuslimane, jer je Božanska pravda apsolutna, sveobuhvatna i nedjeljiva. Komentirajući ovaj ajet, imam Kurtubi, rekao je: ”Ovaj ajet zabranjuje ubijanje nedužnih ljudi, svejedno bili oni muslimani, ili pak nemuslimani koji su pod ugovorom i zaštitom islamske države, osim kada to pravda zahtijeva.” (El-Džamiu’ li ahkamil-Kur'ani, VII/132.)

Zatim je spomenuo nekoliko Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa koji upućuju na gornje značenje, među kojima i hadis od Ebu Bekreta, r.a., u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko bespravno ubije štićenika (nemuslimana) islamske države, Allah mu je zabranio ulazak u Džennet.” (Ebu Davud, En-Nesai i Ahmed)

Islamski Šerijat odbacuje nepravdu u svim njenim oblicima. Nepravda je odvratna i mrska stvar i Allah ju je zabranio Sebi, a zabranio ju je i ljudima, kao što dolazi u hadisi-kudsiju: ”O robovi Moji, Ja sam Sebi zabranio nepravdu i vama sam je učinio zabranjenom, pa ne činite nepravdu jedni drugima.” (Muslim)

Ova sveobuhvatna islamska vizija čovjeka, svoju punu potvrdu i primjenu našla je u Poslanikovom, s.a.v.s., životu, u njegovim djelima jednako kao i u njegovim riječima.

Allahov Poslaniče, ti si na najvećem stupnju morala!

Sljedeći reci objašnjavaju Poslanikov, s.a.v.s, veličanstveni i neponovljivi način ophođenja prema nemuslimanima, prema protivnicima i neistomišljenicima.

Naime, imam Muslim zabilježio je predaju u svom Es-Sahihu, u kojoj se spominje da su Kajs ibn Sa'd i Sehl ibn Hanif bili na Kadisiji, pa je naišla pogrebna povorka i oni su stali mirno dok povorka nije prošla. Nakon toga im je rečeno da to nije muslimanska dženaza, već sahrana nekog vatropoklonika, a oni su odgovorili: ”Jednom prilikom je, pored mjesta gdje je Poslanik, s.a.v.s., sjedio sa svojim ashabima, naišla pogrebna povorka, pa je Poslanik, s.a.v.s., ustao. Muslimani su ga obavijestili da se radi o sahrani jednog Židova, a on je, uz puno poštovanje, rekao: ”Zar on nije čovjek?!”

Kako je samo divan Poslanikov, s.a.v.s., stav prema čovjeku, prema ljudskoj duši! Na taj način je Allahov Poslanik, s.a.v.s., usadio u srca ashaba poštivanje i uvažavanje svake ljudske duše bez izuzetka.

Treba uzeti u obzir da su Židovi živjeli u Medini u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., da su slušali kur'anske ajete koji su mu objavljivani i mnogobrojne dokaze njegovog poslanstva, ali i pored toga nisu povjerovali, već su ga napadali i vrijeđali na razne načine, no i pored njihovog neprijateljstva i spletki, Poslanik, s.a.v.s., ustaje pred židovskom sahranom, pred mrtvim Židovom koji mu uopće nije bio poznat (da li je direktno napadao Poslanika, s.a.v.s., ili nije), i izgovara veličanstvene riječi: ”Zar on nije čovjek?!”, uopće ne obraćajući pažnju na njegove osobine.

I to izražavanje poštovanja nije trajalo jedan trenutak, već, kako dolazi u predaji, ”Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi stajali su dok pogrebnu povorku nisu izgubili iz vida.” (Muslim)

Zamislite i predočite sebi taj zadivljujući prizor kako Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi mirno stoje dok pored njih prolazi židovska sahrana! Upravo je taj prizor, koji se duboko urezao u njihova srca i pamćenje, učinio da spomenuta dvojica ashaba isto to učine pred sahranom jednog medžusije, onoga koji je obožavao vatru i nije uopće bio ehlul-kitabija (jevrej ili kršćanin), a kamo li musliman.

Zatim, postoji i druga važna pozadina koja određuje odnos muslimana prema onima koji imaju drugačija ubjeđenja i načela, a to je činjenica, odnosno spoznaja da je razilaženje među ljudima moguće i podnošljivo, čak bi se moglo kazati, neizbježno. Ne pamti se vrijeme i period kada je cijeli svijet bio ujedinjen oko jedne ideje i jednog mišljenja, uključujući i pitanje božanstva, odnosno tevhida (vjerovanja u jednog Boga, Allaha, dž.š.). Na to aludira ajet: ”A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti.” (Hud, 118.)

Musliman krajnje jednostavno prihvata postojanje ljudi koji se razlikuju od njega u vjerovanju i on zna da je njihov nestanak (uklanjanje) sa Zemlje nemoguć, te zbog toga prihvata život i suživot sa njima na sasvim prirodan način, jer je islamski Šerijat jasno i precizno odredio smjernice odnosa prema neistomišljenicima i mehanizme koji mu olakšavaju razumijevanje pojedinaca i skupina koje se razlikuju od muslimana.

Ako se tome još doda i činjenica da musliman čvrsto vjeruje da će se račun na Sudnjem danu polagati jedino pred Allahom, dž.š., i da je izbor vjerovanja i nevjerovanja prepušten svakom pojedincu, onda musliman zna da uopće nema potrebe i da je besmisleno prisiljavati druge ljude na prihvatanje islama, jer je Uzvišeni objavio: ”Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Junus, 99.)

Islamski odnos prema ljudima

Zadatak muslimana je da na najljepši i najednostavniji način uputi poziv drugim ljudima u islam, a što se tiče njihove reakcije i odgovora na taj poziv, musliman za to neće snositi odgovornost. Uzvišeni Allah, dž.š., objavio je: ”A ako se oni budu s tobom prepirali, reci: ‘Allah dobro zna ono što vi radite!’ Allah će vam na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se razilazite.” (El-Hadždž, 68.-69.)

Na osnovu toga i na osnovu islamskog principa koji važi za sve ljude, jer je Allah, kako smo rekli, odlikovao sve sinove Ademove, došle su posebne šerijatske naredba o pravednosti, samilosti, saosjećanju, međusobnom upoznavanju i drugim vrlinama.

Tako u Kur'anu dolazi: ”A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija’, 107.) Dakle, Poslanik, s.a.v.s., nije milost samo za muslimane, već generalno za sve ljude, bez obzira na vjeru i naciju.

Kada je riječ o međusobnom upoznavanju, Uzvišeni u Kur'anu veli: ”O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)

No, više od svega toga, kada se u Kur'anu spominje pravda, ona se ne odnosi samo na muslimane, niti pak samo na one nemuslimane koji su neutralni po pitanju muslimana, već islam naređuje pravednost i prema onima koje mrzimo zbog njihovog neprijateljstva prema islamu i muslimanima. Na to aludira ajet: ”Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Ma'ida, 8.)

Iskrivljeni pogled na čovjeka

Ovaj krajnje saosjećajan, samilostan, pravedan i tolerantan pogled na čovjeka, objašnjava nam plemeniti moral našeg Poslanika, s.a.v.s., koji je dosljedno primjenjivao islamski Šerijat u svim segmentima života.

On još više dolazi do izražaja ako uzmemo u obzir činjenicu da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sve to činio u vremenu kada je na snazi bila etika viteštva i ratništva, te plemenskog elitizma.

Dovoljno je, naprimjer, pregledati samo neke od naredbi i zakona iskrivljenog i izmijenjenog Tevrata ili Tore (Starog zavjeta), koja je postojala u doba Poslanika, s.a.v.s., i koja postoji i danas, pa da shvatimo ogromnu razliku između islamskog Šerijata kao Božije objave i ljudskih izmišljotina koje su ubačene u Tevrat ili Toru.

Tako u Knjizi o Jošui, nalazimo sljedeće stihove koji govore o tome kako su se Židovi odnosili prema drugim ljudima: ”Jošua krenu zatim sa svim Izraelcima od Lakiša na Eglon. Opsjedoše grad i napadoše ga. Osvojiše ga još istoga dana i pobiše sve oštricom mača. Sve živo izručiše kletom uništenju, kako su učinili s Lakišem.

Onda Jošua sa svim Izraelom krenu od Eglona na Hebron i napade ga. Osvojiše ga i pobiše sve oštricom mača, kralja i stanovništvo u svim mjestima koja mu pripadaju, ne poštedjevši nikoga. Učini s njime kao s Eglonom. Grad sa svim svojim stanovništvom bi izručen kletom uništenju. Napokon krenu Jošua i sav Izrael s njim na Debir i napadoše ga. Osvojiše ga i razoriše; kralja njegova i žitelje okolnih mjesta pobiše oštricom mača. Kletom uništenju izručiše svo njegovo stanovništvo. Ne poštedješe nikoga. I učini Jošua s Debirom i njegovim kraljem kao što učini s Hebronom i njegovim kraljem, s Libnom i njezinim kraljem.” (Stari zavjet/Povijesne knjige/Jošua, 10./34.-39.)

Ovo krivotvorenje i falsificiranje Allahove Knjige – Tevrata, potpuno je izobličilo psihu i prirodu Židova, jer oni svoje poslanike prikazuju kao najmračnije ubice svih ne-Židova. Ta izobličena ljudska priroda, posebno dolazi do izražaja u Knjizi brojeva, u kojoj se Musa, a.s., opisuje kao svirepi ubica žena i djece. Evo tih stihova: ”Oni zavojuju na Midjance, kako je Jahve naredio Mojsiju, i pobiju sve muškarce. Među ostalima pobili su i midjanske kraljeve: Evija, Rekema, Sura, Hura i Rebu – pet midjanskih kraljeva. Mačem pogube i Bileama, Beorova sina. Odvedu tada Izraelci u ropstvo midjanske žene s njihovom djecom i svu njihovu stoku, krupnu i sitnu, i zaplijene svo njihovo blago. Ognjem spale sve gradove njihove u kojima se živjeli i sva njihova naselja, a svo njihovo uzmu za plijen i pljačku, i ljude i životinje. Onda u tabor na Moapskim poljanama uz Jordan, nasuprot Jerihonu, dovedu Mojsiju, svećeniku Eleazaru i svoj izraelskoj zajednici zarobljenike, plijen i pljačku. Mojsije, svećenik Eleazar i svi glavari zajednice izađu im u susret izvan tabora. Mojsije se razljuti na zapovjednike vojske, tisućnike i satnike, koji se bijahu vratili s toga bojnog pohoda. Reče im: “Što! Na životu ste ostavili sve ženskinje! A baš su žene, po nagovoru Bileamovu, zavele Izraelce da u Peorovu slučaju istupe protiv Jahve. Tako dođe pomor na Jahvinu zajednicu. Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se.” (Stari zavjet/Knjiga brojeva, 31./7.-19.)

Stari i Novi zavjet obiluju sličnim citatima o krajnje agresivnom i rušilačkom ponašanju i nije nam namjera i cilj da se time bavimo, već samo želimo pojasniti veličinu islamskog Šerijata, njegovo milosrđe, pravednost i toleranciju, koja još više dolazi do izražaja ako znamo da je Kur'an objavljen u vremenu u kojem su postojale spomenute agresivne tendencije i sramotne izmišljotine i laži na Allahove poslanike, Musaa, a.s., Jošuu, a.s., i druge.

Muhammedova, s.a.v.s., samilost prema ljudima

Islamsko priznavanje i prihvatanje različitosti ne znači da islam ne žudi za pozivom drugih ljudi u istinu koju je Allah objavio preko Svog posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Naprotiv, stvar je sasvim obrnuta, jer se Poslanik, s.a.v.s., nadao i želio je da islam prime njegovi najveći neprijatelji u tom trenutku: Ebu Džehl i Omer ibnul-Hattab. Da je to želio svjedoči i dova koju je učio: ”Moj Allahu, pomozi islam sa jednim od dvojice ljudi, koji je Tebi draži: Ebu Džehlom ili Omerom ibnul-Hatabom!” (Tirimizi)

Duga povijest odvraćanja od Allahovog puta i izlaganje muslimana nasilju i mučenju zbog islama, kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisu porodili želju za osvetom, niti želju za uzvraćanjem na spletke i nasilje istom mjerom, već naprotiv, Allahov Poslanik, s.a.v.s., doživljavao je te ljude koji su ga napadali kao bolesnike, kao pacijente kojima je potreban ljekar, ili kao izgubljene ljude kojima treba vodič, pa je on došao sa pozivom u islam koji je za njih značio uputu, ponos i spas.

To je Poslanikova, s.a.v.s., psihologija, to je njegov Sunnet, metod i način u ophođenju prema ljudima.

Muhammed, s.a.v.s., nastojao je da njegov poziv dođe do svih ljudi: idolopoklonika, Židova, kršćana, vatropoklonika i drugih, i ulagao je maksimum truda da ih ubijedi u istinitost upute sa kojom ga je Allah poslao, i bio je neizmjerno tužan ukoliko oni ne bi prihvatili njegov poziv.

No, i pored neopisive tuge zbog odbijanja istine, Poslanik, s.a.v.s., nije sebi dao za pravo da vrši bilo kakav pritisak na ljude da prime islam, nego se, tokom cijele poslaničke misije, rukovodio kur'anskim principom: ”U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti.” (El-Bekara, 256.)

Poslanikov, s.a.v.s., poziv u islam i njegov odnos prema ljudima, sublimiran je u njegovim riječima: ”Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je naložio vatru, a onda su na njezin plamen navalili leptiri. Ja vas pokušavam uhvatiti za vrhove vaše odjeće da ne upadnete u vatru, ali mi vi izmičete.” (Buharija)

To je, dakle, izraz samilosti i brige, a nikako prisile i dominacije.

Neka je slavljen Allah, dž.š., Koji je Muhammedu, s.a.v.s., podario savršeni ahlak!