PATIO SAM, NIGDJE NISAM MOGAO DA JE NAĐEM: Nećete vjerovati na koji način je Balašević zaprosio svoju Oliveru!

Đorđe Balašević i Olivera su u braku već 36 godina, a malo je poznazo kako su upoznali i kako je došlo do prosidbe.

Jedan susret na Štrandu 1979. bio je dovoljan da Olivera tada promijeni "lošeg momka", kako je Balašević sebe nazivao.

"Na putu da postanem pokvaren dečko, sreo sam nju, i sve je preraslo u priču o Bitangi i princezi, ali u malo izmenjenim ulogama. Daleko od toga da je ona bila bitanga, ali bila je mala skitnica po studentskim sobama i domovima, sa ogromnom ambicijom. Prije Olje imao sam neke tragične, formalne veze, ali kada sam nju prvi put video, pomislio sam da želim da se oženim i imam svoju porodicu", rekao je Đorđe Balašević.
 
Godine 1980. rodila im se prva kćerka, Jovana, a sledeće godine su se venčali vrlo neformalno.

Đorđe je, inače, prešao na hiljade kilometara kako bi je zaprosio.
 
"Otišao sam bez nje kao momak na more te godine, nisam znao da ću se vratiti s potpuno drukčijim pogledom na život. Patio sam za ovom lisicom jer je nisam mogao naći, a onda sam pronašao veslački klub. Ona se javila pa sam je pitao "Dobro, hoćeš li se ti udavati ili nećeš?"", ispričao je Đorđe.
 
Ove godine su 7. maja proslavili 36. godišnjicu braka.

PROČITAJTE JOŠ: 

POTRESNA ISPOVIJEST BEBE BALAŠEVIĆ: Pored onakvog oca, ja sam dozvolila da me neko maltretira

Jelena Beba Balašević nedavno je prvi put javno progovorila o tome kako je prohodala poslije teške saobraćajne nesreće u kojoj je slomila vrat i kako se izborila sa čovjekom koji ju je maltretirao. 

- Bila sam oduzeta od brade do stopala. Bez ikakvog osjećaja u celom tijelu. Ljekari su mi rekli da imam samo jedan posto šanse da ponovo stanem na noge, a ja sam ipak prohodala, počinje svoju priču Jelena  Balašević (34), ćerka Đorđa Balaševića, koja je prije 17 godina preživjela tešku saobraćajnu nesreću. 

– Sve do detalja napisaću u knjizi koja bi trebalo da izađe na jesen – kaže Jelena.

– Ovom pričom ne želim da skrenem pažnju na sebe. Dovoljno mi je što sam svaki dan, otkad sam prohodala, svojim kretanjem privlačila poglede koji su me, priznajem, pogađali...

Biće to, kaže, ispovijest žene koja se borila i pobedila i služiće samo kao podrška i pokazatelj da se i najduži tuneli jednom završavaju.

U BOLNICI SE DESILO ČUDO TOG 8. MARTA 1999.

Saobraćajna nesreća desila se u zimu 1998. Poledica i bahata vožnja uzeli su svoj danak. Četiri života u tom automobilu mogla su da budu ugrožena. Jelena je najviše stradala, ostalima, srećom,nije bilo ništa.

– Auto se prevrnuo na krov. Vratni pršljenovi su mi ispali iz kičmenog stuba. To je stvorilo otok na kičmenoj moždini i totalnu oduzetost svih udova. Već u kolima shvatila je šta joj se desilo.  Saputnicima je rekla da je slomila vrat.

– Čini mi se da nikad nisam bila razumnija nego tad. Sudbina je poslala automobil u kom se nalazio momak koji je te večeri diplomirao medicinu. Čučnuo je pored mene u travu i na moje pitanje „Da li ću moći da hodam“, rekao je: „Hoćeš“. Od tog trenutka nisam verovala ni u jedno drugo rješenje.

Kada je stigla u bolnicu, prognoze su bile potpuno obeshrabrujuće. Pacijenti sa takvom povredom vratnog dela kičme praktično se nikad ne oporave.

– Operisao me je doktor Aleksandar Miličić, vrhunski stručnjak za kičmenu moždinu i divan čovjek. Od početka je bio otvoren. Rekao mi je da je kičma ozbiljno oštećena. U bolnici, odmah poslije buđenja, mama joj je rekla:„Osmog marta ćeš ići kući sa mnom na nogama.“ Ljekari su to smatrali neodgovornim.

Ipak, desilo se čudo. Jelena je tog osmog marta 1999. kući otišla hodajući.

– Mama i ja smo bile same u sobi i rekla sam joj da želim da ustanem. Pridržala me je i uspjela sam. Zagrlile smo se i počele da vrištimo od sreće. Nije mogla da mi pomogne neka skupa operacija ili lijek. Od roditelja sam dobijala ono što mi je najviše i trebalo. Neograničene količine ljubavi.

Godinama poslije oporavka osjećala se loše i iskompleksirano. Njen hod više nije bio isti, ona više nije bila ista. Trebalo joj je mnogo vremena da prihvati da više nikad neće biti ista i da ne smije zbog toga da bude nesretna.

– Zato sam toliko čekala da ispričam svoju priču. Sad već uveliko prihvatam da je to dio mene i da je to zbog nečega moralo da mi se desi.

BILA SAM NEVIĐENO DOSADNA DJEVOJČICA

Od majke Olivere je naslijedila energičnost i nepokolebljivost, a od tate Đoleta ljubav prema riječima.

– Obradujem se kad mi ljudi kažu da sam kao Olja. Znam na šta misle. Na hrabru, kategoričnu lavicu koja je spremna da se bori sa najgorim osudama, lažima, spletkama, a bude najbolji drug, žena, majka. U prirodi odnosa djece i roditelja je da im deca nešto zameraju. Jelena ne zna šta bi mogla da zameri svojima.

Bili su, kaže, uvek posvećeni djeci. Na svaki tatin koncert išle su i one. Uvijek mu je bilo najvažnije da li su se dobro smjestile, i tek onda bi počinjao. Omiljena tatina pjesma joj je „Uspavanka za dečaka“.

– Ja sam fan Đorđa Balaševića, tako da mi je teško da se odlučim, ali ova pjesma je savršena alegorija odnosa roditelja i djeteta. Sve je rečeno u njoj. I o dobru i o zlu. Mi smo zaista bili „svuda u njihovom svemu“.

Jelena ima stariju sestru Jovanu, glumicu, i mlađeg brata Aleksu, šampiona u hrvanju. Isto voljeni i vaspitavani, a potpuno različiti! Jovana je nedavno dobila drugu kćerku, a Jelena je po drugi put postala tetka.

– Nismo rasli s tetkama, pa nisam imala pojma šta to znači. Tek kad sam vidkela Simonu, osjetila sam da je to i moje dijete. Tetke su super jer te ne teraju da jedeš i spavaš, uvijek imaju neku igračkuu tašni i sa njima sve može – priča.

A priča i da je ona kao djevojčica bila neviđeno dosadna. Sve je, kaže, htjela da zna i pročita. Zato je završila dva fakulteta, prvo književnost, a dvije godine kasnije i režiju.

– Jovana i ja imamo romantiziranu verziju mog upisa na režiju. Ona voli da kaže da je mene toliko nerviralo da gledam kako ona ne glumi i da sam upisala režiju. To nije istina. Istina je da smo odmalena sve radile zajedno. Ovo je bio način da nastavimo. Jovana je briljantna glumica, nažalost, uvijek na meti predrasuda i osporavanja zbog prezimena. Nikad mi to neće biti jasno.

POVRIJEDIO ME ČOVJEK KOGA SAM NAJVIŠE VOLJELA

Kao da sve što je preživela nije dosta, Jelena se suočila sa još jednim problemom – bila je žrtva partnerskog nasilja. U početku je ta veza bila sretna, baš kao i sve druge. Nikada nije ni pomislila da je s nekim ko bi mogao da je povrijedi

Ipak…

– Počelo je kao stiskanje za ruku, guranje na zid, vređanje... Onda ide plakanje i obećavanje da se neće ponoviti.

Ali ponovi se, a moja želja da vjerujem bila je veća od realnosti. Nikad me niko nije toliko vrijeđao kao čovjek kog sam voljela. Nisam prepoznala da se to ne može popraviti. Tek kad me je ošamario, odlučila sam da odem.

Kada je izašla iz te veze, osjećala se oslobođeno, ali se u isto vreme stidela od svoje porodice i prijatelja.

– Oni me nikad nisu osuđivali. Sramota dolazi od pomisli da nas roditelji nikada nisu udarili niti bili grubi prema nama. Da je moj otac dao sve od sebe da nas sačuva od haosa ovog svijeta, i da sam jaonda dozvolila da me neko maltretira.

Žene koje trpe nasilje, kaže Jelena, moraju da znaju jednu stvar.

– Nasilje nema opravdanje. Nasilnik se nikada neće popraviti. Vjerujte da ima mnogo ljubavi na svijetu i da vas, baš kao i mene, čeka pravi muškarac, kom ne bi palo na pamet da digne ruku na ženu.

(zena.blic.rs)

PAR IZ LJUBAVNE PJESME: Evo kako je Đole Balašević oženio svoju Oliveru 

Olivera i Đorđe Balašević u braku su 35 godina.

Važe za jedan od najsklanijih parova sa domaće javne scene. Iako se njuhova ljubav rodila pred malim ekranima, oni su brak krunisali tajno u sred  radne nedjelje. Kantautor kog obožava cijela regija upoznao je Oliveru Savić, bivšu reprezentativku u sportskoj srpskoj gimnastici poptuno neočekivano.

Njih dvoje bili su gosti jedne novosadske televizije. Olivera je bila gost sportskog programa, dok je Balašević bio gost muzičkog djela.
 
Balaševićeva supruga tada je bila mala riđokosa djevojčica koja je studirala u Novom Sadu organizaciju rada. Ona tada nije ni sanjala da će se zaljubiti u mladića sa gitarom. Gimnastičarka je tada morala da se odluči između novih medalja i priznanja i ljubavi koja je tek počela da se rađa.
 
"I tu ja prevagnem kao peta disciplina", pričao je Đorđe u decembru 1981. godine.
 
  Nije to bila peta disciplina. Bila je to ljubav dvoje mladih koji su imali iste želje i interese.
 
  "Jednom prilikom gledali smo zajedno utakmicu Hajduk - Hamburger. Najednom Olja mi prebaci ruku preko ramena i reče: "Ovaj Zlatko Vujović je opasan fudbaler." Rekao sam tad sebi: Našao sam pravu osobu, drugara koji se razume i u druge stvari. Ženim se odmah - gotovo je", otkio je Balašević.
 
  Đorđe i Olivera se nisu, naravno, odmah vjenčali. Odluka jeste pala i oni jesu riješili da život provedu zajedno. Njihovu ljubav krunisala je ćerka Jovana, a šest godina kasnije njih dvoje su rešili da obave i formalnost i uplove u bračne vode.

"Malo sam se toga plašio jer dosta sam formalnosti izbjegao u životu. Kad sam maturirao to je bila prava prilika da obučem odijelo, ali sam to izbjegao sticajem okolnosti, nisam došao na proslavu. Ni kasnije nikad nisam bio u odelu. Hteo sam da se vjenčam 15. avgusta kad je najtoplije, da bih mogao da budem u nekoj majici. Dogovorili smo se ipak da to bude 7. maja, jer je bila sasvim neizvesna situacija oko mog dolaska iz vojske", kaže Đorđe i dodaje:
 
 "Kao hranitelj porodice nisam to bio i formalno. Dokument je bio veoma važan. Ali nismo želeli nikakve ceremonije i pompe. Odabrali smo četvrtak. Nismo hteli da to bude ni subota, ni nedjelja, jer su se baš tad venčavali neki moji drugari i nisam htio da se sretnemo i da se diže neka frka, da nešto vrištimo, skačemo... Nikome ništa nismo rekli, pokupili smo se na brzinu, čak smo malo i zakasnili... Bilja, kuma je došla u posljednji čas, a Borčeku (Đoletov dugogodišnji saradnik) sam rekao da ponese ličnu kartu, da je neko snimanje u pitanju, samo da se ne bi pojavio s poklonom i u odelu. Uletjeli smo kod matičara, ali tamo su nas već čekali drugovi koji su ipak uspjeli da nas "provale". Bila je to mala, slatka ceremonija koju smo poslije nastavili kod kuće, strogo uz sendviče. Osjećao sam se dobro kao da nisam mladoženja. Bio sam u elegantnim crnim farmerkama, večernjim, i cipelama s dobrim elementima patika, nisam baš hteo da obujem patike iz poštovanja prema supruzi. Olja je imala lepu bijelu haljinu, samo bez onih "đinđa" na glavi."
 
 
 
(Yugopapir)