Hrvatski genijalac koji je odrastao u planinama: Gradi prava remek djela arhitekture i dizajna otvorena za sve

Čovjek koji na najvećoj hrvatskoj planini gradi planinarska skloništa, prava mala remek-djela arhitekture i dizajna, koja su otvorena svima

Ja sam u planinama od malih nogu. U jednom trenutku shvatiš da koristiš neku infrastrukturu, a imaš afinitet i za planine i za arhitekturu. Tu se onda razvije potreba da nekako i sam pridoneseš, da se to održi i da živi i dalje - započinje svoju priču riječki arhitekt Ivan Juretić, Grobničanin s jakim lokalnim naglaskom i vlastitom stolarskom radionicom koju je naslijedio, prilično osebujna pojava i na arhitektonskoj i na planinarskoj sceni, umjetnik koji je ljubav i strast prema ta dva aspekta svojeg života spojio na iznimno zanimljiv način.

U suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom, Juretić je prošlog vikenda dovršio već treće planinarsko sklonište na Velebitu, ovaj put na Šugarskoj dulibi. Već i od same lokacije, gdje se Velebit otvara prema moru, spuštajući svojim ispruženim rukama u magično plavetnilo kvarnerske otoke golih stijena nalik na Mjesečevu površinu, zastaje dah, a podjednako jak dojam ostavlja i Juretićevo djelo. Njegova skloništa kao primjerci vrhunske arhitekture na najbolji mogući način spajaju funkcionalnost i estetiku, postajući, kao i ono što ih okružuje, “landmark”.

Ja ne radim prosječne stvari. Kako ću drukčije napravit’ 

Cijela je priča s tom vrstom angažmana počela prije desetak godina, prisjeća se Juretić.- Prvi objekt koji sam radio u planinama bio je na Hahliću, na području Općine Jelenje, 2007. ili 2008. Radio sam projekt obnove starog planinarskog doma, izgrađenog 1926., i to je bilo dosta teško, s obzirom na okolnosti, ali drago mi je da ta kuća živi, i da je našla svoje domaćine. Dom je bio srušen u Drugom svjetskom ratu, a obnovljen je 60-ih godina prošlog stoljeća. Postao je vrlo popularan zbog osebujnog domara, domaćeg čovjeka s Grobnika, Davorića, koji je tamo službovao 30 godina. U 30 godina možda tri vikenda nije bio gore.

Tamo se, mimo tog projekta obnove, dogodila jedna prekrasna priča. Jedna se tvornica namještaja u Gorskom kotaru “raspadala” i pokrenuli smo akciju. Ja sam projektirao namještaj, stolce, klupice, stolove, ležajeve, lustere, i pozvali smo ljude koji planinare da pridonesu da se dom opremi. Odredili smo cijene i ljudi su uplaćivali, a zauzvrat su stolci, stolovi i ostali namještaj dobivali njihova imena. Odazvalo se mnogo ljudi i praktički smo cijeli dom opremili samodoprinosom - govori Juretić. Tada se Juretić upustio u novi projekt za Snježnik, u sklopu Nacionalnog parka Risnjak, koji tek čeka svoju realizaciju.

Dom na snježniku

To je, kada pogledam introspektivno, moj najbolji projekt do sada. Dom na Snježniku najljepši je dom u Hrvatskoj. Radio ga je jedan izvanredan arhitekt, Zdenko Sila, krajem 40-ih, a objekt je dovršen do 1952. Malo ljudi zna za tog čovjeka, a prema mojem mišljenju, to je bio najbolji arhitekt koji je djelovao na ovom području u prošlom stoljeću. On je, kao i ja, prošao ljubljansku školu arhitekture, a njegova je izrazita snaga bila u osjećaju za prostor. Radio je, među ostalim, Matić poljanu, spomenik 26-orici smrznutih partizana. To je, prema mojem mišljenju, najbolji spomenik nakon Drugog svjetskog rata - govori Juretić.

- Kada je arhitektura dobra, nastavlja Juretić o domu na Snježniku - to nije nešto što će prepoznati samo arhitekti, već svi ljudi koji objekt koriste. To se dogodilo sa Snježnikom u posljednjih 50 godina. Planinari su oduševljeni tim objektom koji, na žalost, propada. Projekt obnove radio sam s velikim respektom prema Silinom djelu, vrlo suzdržano, a opet, digao sam ga na razinu prilagođenu današnjem trenutku. Do realizacije nije još došlo, ali nadam se da hoće - priča.

Potom je, govori Juretić, na red došao Velebit.

U planinu s alatom

- To je bilo legendarno Rossijevo sklonište, napravljeno 1929. godine. Nazvano je prema botaničaru Ljudevitu Rossiju. Lokacija je Rožanski kukovi u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Iza toga je vrlo zanimljiva priča o arhitekturi strahovite snage. Pisao sam već da je to praktički spomenik kulture par excellence u neformalnom smislu. Ljudi koji su vladali kamenom napravili su jednu arhitektonsku minijaturu koja je izvanredno pozicionirana i uklopljena u okoliš. To je arhitektura bez arhitekta, pučka arhitektura, prema svim pravilima onoga što se tada gradilo pod Velebitom i na Velebitu. Znači kamen, paljenje vapna, dvostrešni krov, zadani nagib, kamena kućica s malom cisternicom. Kuća je to vanjskih gabarita 4 puta 5 metara, smještena pod jedan slikoviti velebitski kuk. U vrijeme stare Jugoslavije, prije Drugog svjetskog rata, bio je jedan domaći čovjek, Ivan Krajač, koji je kao veliki zaljubljenik u Velebit i prirodu, a bio je i državni dužnosnik, “izvukao” novac za Premužićevu stazu, a Rossijeva koliba bila je logistička točka prije građenja staze - govori Juretić. Priča kako je svake zime, kada bi napadalo najviše snijega, odlazio na Velebit sa skijama.

Jedne zime došao sam do Rossijeve kolibe, a kuća je bila bez prozora, s otučenom žbukom. Vidjelo se da su obavljeni neki radovi, ali je sve stalo. Dečki su krenuli u obnovu, ali nisu imali snage to dovršiti. Saz­nao sam da je obnovu vodio kolega, arhitekt Robert Loher. Predložio sam im da to zajedno završimo, tako da sam ja napravio prozore, vrata i projekt namještaja, a Robert je vodio građevinske radove. Pripremio sam doma sve, u radioni, a ostao sam gore desetak dana s alatom, dok to nismo dovršili. Kako je to unutar Nacionalnog parka, tamo dolazi mnogo stranaca. Prifalilo nam je snage i stavili smo obavijest, prvo na hrvatskom, a onda i na engleskom, jer smo trebali prenijeti stotinjak dasaka. Do tamo imaš dva sata hoda od Zavižana. Napisali smo: “Radimo planinarsko sklonište, ako ideš gore, ponesi dasku”. I ljudi su dolazili, pomagali nam, stvorila se odlična atmosfera, i to je sve zajedno bilo jedno sjajno iskustvo. Kada je bilo gotovo, reakcije su bile odlične - prisjeća se Juretić.

Nakon Rossijeve kolibe, HPS je Juretiću predložio da im pomogne oko legalizacije stare lugarnice s kraja 19. stoljeća na Šugarskoj dulibi.

Od lugarnice je ostala samo ruševina. Poučen iskustvom s Rossijevom kolibom, znao sam kako je nemoguće osigurati ljude, profesionalce, da tamo rade. Dobri majstori su zauzeti, imaju konkretne cijene, a tamo nema ni uvjeta za rad. Čovjek ti neće doći raditi 10 dana, a da se nema gdje otuširati, da nema struju, da ne može stići autom… Da i ne govorimo o tome kako bi trebalo premještati i kamenje od 500 kilograma. Obišli smo teren i zaključili da bi obnova lugarnice bila samoubojstvo. Lokacija je, inače, udaljena 4-5 sati hoda od Jadranske magistrale. Mi smo koristili najbliži pristup, vojni objekt na Panosu, bivšu radarsku postaju, odakle je oko sat i pol hoda. Tamo je već bio jedan kontejner, koji je bio zreo za smeće. Ljudima u HPS-u rekao sam da zaborave na obnovu lugarnice, jer za to nemamo ni novca ni snage. Predložio sam im da gradimo novi objekt na Ždrilu. Najjeftinije je bilo složiti ga u mojoj radionici i onda prenijeti gore. To je već provjerena stvar, u Alpama se tako radi oduvijek - govori Juretić.

Let na Velebit

HPS je pristao, određena je lokacija, ishodovane su sve potrebne dozvole, Juretić je napravio projekt, u radionici je izradio elemente koje je trebalo spakirati, a onda ih je trebalo prenijeti na planinu i montirati na Ždrilu, na licu mjesta.

- Više ih nije bilo moguće nositi, pa sam im rekao da treba osigurati helikopter. Dogovorili smo se da složim pakete do dvije i pol tone, a oni će osigurati vojni helikopter. Kako je riječ o planini, može se raditi samo u nekoliko ljetnih mjeseci. Na kraju su ti paketi stajali cijelo ljeto u mojem dvorištu, bio sam potpuno frustriran. Čekali smo na vojsku do iznemoglosti. Onda mi je pukao film i počeo sam sâm tražiti helikopter. Zvao sam Slovence, Talijane, Austrijance, raspitivao sam se na sve strane o tome tko to može prevesti. Jedne sam večeri zvao čovjeka u Vodice, za kojeg sam načuo da ima helikopter. Zove se Zoran Matić. Odmah je pristao, rekao je da će on biti najjeftiniji, jer je on ispod Velebita, a helikopter mu je u Zadru. Bilo je to četiri i pol tone materijala, letio je 13-14 puta. To je bio veliki šou. Pridružili su se ljudi, volonteri, i u desetak dana složena je kuća od 15-ak kvadrata, s pet ležajeva - govori Juretić o projektu koji je dovršen na ljeto prije dvije godine. Tada su se, kako kaže, promijenile okolnosti, s obzirom na to da je upoznao Matića koji je bio spreman letjeti s materijalom na Velebit.

- Onda smo se vratili na kontejner na Šugarskoj dulibi. To je kontejner Naftaplina koji su 80-ih dovezli helikopterom. Izrađen je 70-ih, a originalno je služio za tuširanje i presvlačenje radnika na naftnim poljima, tako da je možda bio i u Siriji. Bio je u lošem stanju, smeće, ali čelična konstrukcija bila je potpuno zdrava. Matić je bio ključna osoba zbog koje smo se odlučili ući u taj projekt. Odlučili smo pokupiti smeće i odvesti ga, a na čeličnu konstrukciju nadograditi nove elemente. Projekt sam napravio prema konstrukciji. Dimenzije su devet i pol metara dužine, širina je dva i pol metra, a visina dva i 30. Skupila se sjajna ekipa, entuzijasti koji su radili volonterski, a svi su toliko vjerovali da ćemo to napraviti da nikome nije bilo teško dolaziti i pomagati. Damir i Ljerka Armano, Maks Tasler, Andrija Mihelčić, Marijan Kuri… Matić je ponovno vozio materijal helikopterom, i tu je napravio zaista čuda. Vozio je, recimo, staklo dimenzija dva i pol puta dva i pol metra, teško 250 kilograma. To je bila ludnica, kao akcijski film. Helikopter koji ima prestao se proizvoditi 70-ih, a izgleda kao inženjersko remek-djelo. Radi kao sat, a Matić ga sam održava. Nema niti jednog komada viška.

Urnebes u zraku

Poskidao je sjedala, vrata, vozio na rezervi, da bude lakši. Staklo se počelo rotirati, počelo je ljuljati helikopter, umalo je pao. Javlja on meni na radiostanicu: “Ivane, ovo neće ići”. Nije bio toliko problem u težini koliko u aerodinamici. Ali, bez stakla bi projekt propao, nisam znao što ćemo dalje. Cijeli je dan vozio druge pakete, a ja sam već bio očajan. Na kraju dana, u jednom trenutku, pojavljuje se iza brda Matić sa staklom, a na staklu visi jedna grana. Zvao je prijatelja da ga pita što da napravi. Rekao mu je da treba za to zavezati neko “kormilo”. Išli su u šumu, odrezali granu dugu pet metara, s lišćem. To mu je ublažilo rotaciju. Bio je to urnebes, bio sam toliko sretan da to ne mogu opisati - prisjeća se arhitekt i planinar. Planinarska skloništa su, kaže, oduševljavajući projekti.

- Daleko si od te “stvarnosti”, a ljudi s kojima radiš su divni. Projekt koji radiš na dobrobit šire zajednice, ono je što jako ispunjava. To je jedna od rijetkih arhitektura koja je otvorena, na upotrebu svima. Gdje možeš doći, prespavati, skuhati ručak, ugrijati se, a da ti nitko ne postavlja nikakve uvjete. Otvoreno je za sve jednako, i za bogatoga i siromašnoga, i za ovu i za onu vjeru, i za ovu i za onu nacionalnost. Druga stvar je to nevjerojatno okruženje koje je nadahnjujuće. Treće zbog čega su mi ovi projekti toliko dragi jest to što je mjerilo malo pa mogu kontrolirati cijeli proces. Kada kontroliraš proces, možeš jamčiti rezultat, a ne kao kada napraviš izvanredan projekt koji će na kraju netko raščerupati - zaključuje Ivan Juretić.