MONSTRUOZNO: Doktori krali bebe i prodavali u inostranstvu

Novi roditelji očito nisu žalili novac da dobiju dijete baš iz Srbije, jer smo bili poznati kao zdrava, vitalna nacija, još „neiskvarena“ visokim standardom.

Sumnjičavi roditelji, čije su bebe nestale iz porodilišta u Srbiji, tvrde da su njihovi mališani s iseljeničkim pasošima odvedeni u Švedsku, Dansku, Norvešku, Francusku, Ameriku...

Oni se, u toj tvrdnji, oslanjaju na nespornu činjenicu da su prije toga mnoga djeca iz bivše Jugoslavije legalno usvojena u inostranstvu, u nekim slučajevima, kako se pokazuje - uz korupciju, pišu Večernje novosti. Kada se taj mehanizam uhodao, tvrde, prešlo se na obmanjivanje roditelja da su im djeca umrla u porodilištima, da bi onda mimo njihovog znanja bila prodata strancima!
 
- Bebe iz Srbije su se „usladile“ strancima, i mi smo ubjeđeni da je poslije velikog broja usvajanja djece sedamdesetih godina prošlog vijeka i poslije toga nastavljen „izvoz beba“ - tvrdi Goran Filipović, roditelj iz Beograda. - Poslije oduzimanja djece od majki i volšebnih usvajanja, naše bebe su potom počele da nestaju iz porodilišta. A poznato je, na primjer, da u jednom gradu u Danskoj živi veliki broj uspješnih poslovnih ljudi usvojenih iz naše zemlje.
 
Anders Olsen rođen 1972. Srđan Milinković
 
Novi roditelji očito nisu žalili novac da dobiju dijete baš iz Srbije, jer smo bili poznati kao zdrava, vitalna nacija, još „neiskvarena“ visokim standardom. Ukazuju i da su, zbog manje ponude nego potražnje i dobrog „kvaliteta“, naša djeca u inostranstvu bila veoma skupa.

Da je Srbija minulih decenija bila „eldorado za usvajanje djece“, dok su od ovog „biznisa“ mnogi zarađivali, potvrdio je Anders Olsen, koji već 42 godine živi u Kopehagenu. Rodio se 1972. u Slankamenu kao Srđan Milinković. Kada mu je danska majka kazala da su ga kao tromjesečnu bebu kupili za 20.000 maraka od Centra za socijalni rad u Srbiji, izbezubljeni čovjek je doputovao u Slankamen. Upoznao je prave roditelje, Dušana Milinkovića (88) i Sofiju Bošnjak (63), koja mu je rekla da je po dolasku iz porodilišta, nasilno odveden iz kuće.
- Sumnjam da je u to vrijeme bilo dosta prodaje djece, kao što je slučaj sa mojim bratom - kaže,Aleksandra Milinković (44), sestra Andersa Olsena (Srđana).
 
A tih davnih godina, novine u Danskoj, u kojoj je za nekoliko godina bilo usvojeno 35 mališana, pokušale su našim ekonomskim teškoćama da objasne zašto mi jedini u Evropi, dozvoljavamo „izvoz djece“.
- Upozoren sam da se, zbog pravnog formalizma i birokratizma u postupku međunarodnih usvojenja, čak i djece koja su rođena i nalaze se u Jugoslaviji, putem posrednika razvio takav biznis koji je na skandalozno zao glas iznio naše „metode“ kod usvajanja - napisao je početkom sedamesetih godina dr Iv Nedeljković, naučni saradnik Instituta za socijalnu politiku SR Srbije, u izveštaju sa svjetskog kongresa o usvajanju, održanom u Milanu.
 
„Porudžbenica“ iz Danske i Švedske za čak 230 naše djece
 
I tada je bila javna tajna da su poneki danski advokati uzimali dobre svote novca da bi sproveli usvojenje jugoslovenskog djeteta. Gdje je taj novac završavao, bilo je teško dokazivo, ali se pretpostavljalo da su naše bebe kupovane.
- U to vrijeme, u zakonu o usvojenju nije bilo nikave stavke o stranim državljanima - prisjeća se Danica Petrović, penzionisana socijalna radnica iz Niša.
 
Strani državljani su 1967. godine usvojili na teritoriji SR Srbije desetoro naše djece. Iduće godine već je zabilježeno 13 takvih slučajeva, a 1969. - 24. Narednih godina je taj broj rastao.
Početkom sedamdesetih, u Zenicu, Prištinu i Kulu stigla je „porudžbenica“ iz Danske i Švedske za čak 230 naše djece! Tada smo postali poznati izvoznici beba, za koji se svijet sve više interesovao.
 
Stranci su, u međuvremenu, pronašli mnogo jednostavniji način da dođu do naše djece, a da i ne vide Jugoslaviju. Tada nije bila tajna da izvjestan broj naših radnica zaposlenih van zemlje, rađao vanbračnu djecu, a potom ih „poklanjao“ pojedincima ili organizacijama i agencijama za usvojenje.
A u to vrijeme, na radu u inostranstvu bilo je samo iz Srbije oko 30.000 žena. Zvanično, za šest mjeseci 1972. godine u Zapadnom Berlinu, na području našeg konzulata u Štutgartu usvojeno je čak 1.300 mališana, vanbračno rođenih u SR Nemačkoj, gdje su njihove majke, naše državljanke, bile privremeno zaposlene.
 
Prvi posumnjali

Sava i Ružica Babić iz Inđije, krznarski radnici u penziji, su prvi u Srbiji postali sumnjičavi roditelji i to sa bolnim razlogom. Tragali su za svojim sinom Nikolom još od daleke 1959. godine, kada je nestao u beogradskoj bolnici za nedonoščad. Nesrećna majka je stalno imala osjećaj da se dogodilo nešto čudno sa dječakom, koji je sa njom proveo samo desetak sati u porodilištu u Inđiji. Godine 1996. Ružicu i Savu poremjetio je anonimni telefonski poziv i otkriće da je njihovo treće dijete, za koje su mislili da je mrtvo već 37 godina, zapravo - živo!
 
Slučaj nestalih beba uskoro pred Vladom Srbije
 
Radna grupa formirana povodom afere "slučaja nestalih beba", završila je rad i očekuje se da Ministarstvo zdravlja ubrzo pošalje odgovarajući predlog Vladi Srbije, izjavila je Vanja Rodić, pomoćnik ministra pravde u Sektoru za zastupanje Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
 
"Što se tiče "slučaja nestalih beba", odnosno predmeta Zorice Jovanović protiv Srbije, rok koji nam je Sud (u Strazburu) dao da obezbjedimo mehanizme koji će omogućiti roditeljima da dođu do podataka o sudbini svoje djece i pravičnog zadovoljenja, istekao je prije tri dana", potvrdila je Rodićeva.
 
Ona je precizirala da je "radna grupa koju je osnovalo Ministarstvo zdravlja završila rad i u toku su konsultacije između ministarstava".
 
"Očekuje da Ministarstvo zdravlja ubrzo pošalje odgovarajući predlog Vladi. Država je svesna da presuda mora da se izvrši. Konačna odluka o načinu na koji će se izvršiti, međutim, još nije donijeta", istakla je Vanja Rodić.
 
Ona je, takođe, konstatovala da je u Strazburu broj predstavki građana Srbije protiv države naglo opao od kako je Evropski sud u martu ove godine odbacio predstavke u predmetu "Vučković i drugi protiv Srbije" (tzv. "ratne dnevnice") smatrajući da ustavna žalba nije iskorišćena na adekvatan način.