Samosabotaža - neprijatelj ili kukavica u nama

Da li bježite od promjena? Da li pokušavate da ostvarite uspjeh sa minimum truda? Da li čekate da neko drugi poduzme nešto za vas? Da li stalno odlažete poslove za neko tamo kasnije i pogodnije vrijeme? Da li zaboravljate, propuštate ili redovno kasnite na dogovorene termine? Da li odustajete od poslova na pola puta ili pred sami kraj? Da li ste ostali zaglavljeni duži period u nekoj situaciji za koju ste mislili da je privremena? Da li okrivljujete druge za lični neuspjeh? Da li pribjegavate alkoholu, cigaretama, kocki i sličnim pokušajima gušenja vlastite naučene bespomoćnosti? Imate osjećaj da ste dosta povodljivi i ne uspijevate se držati nečega što odlučite?. Kada na primjer donesete neku odluku o tome da ćete nešto napraviti često podlegnete tuđim komentarima i onda odustanete ili se pak nakon što prespavate nekako predomislite pa opet to ne učinite? U vrtlogu maglovitih odnosa prema sebi i drugima, svjesni svoje iscrpljenosti zbog razvučenosti između frustracije pasivnog kruženja i nesposobnosti što ne vidimo izlaz, tješimo se mislima da to sve i nije tako strašno. 

 

Vraćamo se umorni sa takvog mentalnog puta i sutra ponovo sve isto ispočetka radimo uprkos vidnom nezadovoljstvu u pogledu života kojeg živimo. Posao nas čini bolesnim, međutim mi smo i dalje na tom istom radnom mjestu. Bračni odnosi već odavno počivaju na pretvaranju i optuživanju, ipak na njima ustrajavamo. Studijski pravac je totalni promašaj u odnosu na naše talente i težnje, ali ga ne mijenjamo, a mjesto u kojem živimo pretvara se u zatvorsku ćeliju koju smo nepromišljeno prihvatili u zamjenu za slobodno kretanje novim neistraženim prostranstvima sa beskrajnim mogućnostima učenja. Kako ovo razumjeti i definisati? Čini mi se da sve pomalo liči na naivnog trgovca sa najboljom ponudom robe, ali kojem sve propada jer je ušao u posao bez osnovog znanja o trgovini i tržištu. Dobar trgovac će shvatiti gdje je greška i radiće na promjeni, dok će loš trgovac tražiti krivca na svojoj životnoj mapi od jake konkurencije i slabih ekonomskih prilika zemlje pa sve do neuređenog državnog sistema i još neuređenijih porodičnih odnosa. 

 

Kada govorimo o raznim oblicima štetnog ponašanja i razmišljanja obično pomislimo na štetu koju drugi nanesu nama, rijetko kada na onu štetu koju sami sebi činimo, valjda zato što je teško povjerovati da smo u stanju biti veći neprijatelji sami sebi od bilo koga drugog. Podmetanje stupice sebi na putu do željenih ciljeva, mada vizuelno i tehnički teško zamislivo čak i u najotkačenijoj mašti, se zove samosabotaža.

 

 

Sabotaža je, za razliku od otvorenog neprijateljstva, vješto prikriveno svjesno destruktivno djelovanje protiv nekoga/nečega koje izgleda kao da je nesvjesno jer su motivi uobličeni na način kao da radimo nešto dobro, a zapravo samo umirujemo grižnju savjest zbog površnosti i nedovoljno hrabre procjene u donošenju odluka. Ovaj fenomen je takozvani sindrom Robina Hooda, pri kojem se sabotiranje vladajućih plemića kroz pljačku i tajno formiranje paralelnih sistema definiše kao plemenita borba za siromašne, a čime se vrlo nespretno ispušta stvarni i zahtjevniji rad na sistematskoj promjeni u državi kroz uređenje vladajućeg tijela. U današnjem vremenu, stotinama godina nakon plejade nepravednih kraljeva srednjeg vijeka i pokušaja pojedinaca da tim strašnim divovima napakoste ubodom čačkalice, zapanjujuće je da još uvijek imamo iste priče samo što se one sad odvijaju na radnim mjestima, u školama, kućama i drugim sličnim kraljevstvima. Osoba koja svjesno kasni na posao otvoreno će reći da time želi uzvratiti udarac nepravednom poslodavcu koji radnike zakida kroz malu platu (“daćemo mu do znanja da i mi njega možemo ugroziti”). Međutim u tminama svojih duboko zakopanih istina zna da je to neiskren pokušaj da se dobije djelić vlastite slobode u pogledu upravljanja svojim vremenom. Baš kao što će i dijete smatrati da lošim ocjenama “kažnjava” svoje roditelje koji mu ne posvećuju dovoljno vremena, koristeći taj stav kao dobar alibi za ljenost i loše radne navike kao stvarne uzročnike loših ocjena. Opravdanja za naše lične propuste, strahove i slabosti najčešće nalazimo u bliskim međuljudskim relacijama, pa tako imamo klasičan slučaj roditelja koji se miješaju u brak svoje djece tvrdeći da ih spašavaju od “zlih” bračnih drugova, a zapravo samo ne znaju kako da tretiraju svoje nerealne strahove da će udajom/ženidbom ostati bez pažnje i ljubavi svog sina/kćerke. Naglašavam da je nerealan strah, jer gubitak druge ljudske duše ne postoji u samoj prirodi stvaranja živih bića. Zakonima matematike, fizike i hemije, inače predmeti koje bi trebalo uvrstiti kao čas vjeronauke jer su zakoni Uzvišenog Stvoritelja, sve su duše kao energetska tijela povezane jedna s drugom i gubitak se ne može desiti sve i da hoćemo.

 

Knjiški primjeri samosabotaže u četiri koraka često isplivaju na površinu u kompleksnijim formama ljudskog udruživanja kao što je brak gdje su u igri fiksno zamišljene vizije kompletnog života u kombinaciji sa emocionalnim nabojem:

 

 

Ovo su faze koje nas uče da samosabotaža operiše na dva nivoa: od pružanja lažne zaštite do nanošenja sebi štete kroz opterećavajuća razmišljanja, nespavanje, gubitak apetita i pribjegavanje štetnim substancama. Zanimljiva je iluzija pušača cigareta. Oni u dimu cigare nalaze anesteziju boli koju zovu smiraj (da ne moraju raditi na promjenama), a vrijeme provedeno u pušenju zovu vrijeme za sebe u kojem na miru razmišljaju o svemu zaboravljajući da nikotin uništava nervne ćelije a samim tim i zdrave analitičke sposobnosti.   

 

 

Imala sam priliku upoznati roditelje desetogodišnjeg dječaka po imenu Benjamin koji je glavni učitelj ove kratke i za mene nezaboravne priče. Njegovi majka i otac su se hrabro nosili sa svim zdravstvenim iskušenjima i par ranih smrti novorođene djece (netom dva do tri sata poslije poroda). Nakon jedne od dženaza (sahrana) njihovih beba, vraćali su se autom kući svako u tišini svojih misli. Benjamin je odlučio svoje misli podijeliti sa roditeljima neznajući koliko će se osoba okoristiti jednom minutom njegovog života. 

 

- Benjamin: “Treba nam veće auto!”

- Roditelji:”Zašto bi nam trebalo veće auto Benjamine?”

- Benjamin:”Pa znate li vi koliko nas ima na onom svijetu!”

 

Djeca u svojoj zdravoj prirodi uvijek razmišljaju u dobicima, kod njih nema gubitaka jer duša rasterećena emocionalnih prepreka  vidi stvari potpuno jasno i zna da gubici ne postoje. Da li mi razmišljamo u gubicima ili dobicima? 

 

U kur’anskom poglavlju Vrijeme (Al Asr), Uzvišeni Stvoritelj otkriva uvid u psihičko stanje vjernika i onih koji čine dobra djela, a to je da su oni nesumnjivo uvijek i u svakoj situaciji na dobitku jer znaju ispravno sagledati stvari.  

 

Sabotaža se može desiti na toliko nivoa i u toliko različitih formi. U svim tim situacijama, bile one otvorena ili prikrivena destruktivnost, izostaje podrška kao primjenjeni blagoslov (blessing) koji ljudi daju na počecima isplovljavanja u poslovne, obrazovne, bračne ili bilo koje druge vode, ali i tokom plovidbe da bi se sa dobrim ulovom vratili u matične luke. Ako kažemo da je podrška blagoslov u praktičnoj dimenziji, šta onda znači upućivati blagoslov na Božije Poslanike? Značilo bi podržati ih u njihovoj misiji oplemenjivanja života na Zemlji kroz oživljavanje univerzalnih vrijednosti, a među koje na prvom mjestu spada govoriti istinu kao osnovu svih drugih. Dati podršku istini znači sebe ohrabriti da se suočimo sa svojim slabostima i da na njima radimo. Istine su uvijek jednostavne - podrška sebi je prepoznati momenat podrške drugom da uspije, kao što je i sabotaža sebe neprepoznati momenat kad postajemo prepreka sebi i drugom. Podrška Božijim Poslanicima je podržati jednaka prava svakog živa bića da postigne uspjeh u životu. Uzvišeni Stvoritelj nas tom idejom najviše podstiče da ustrajemo na putu dobra: “..Oni koji žele da uspiju…”.

 

 

U Merriam Webster rječniku nudi se sljedeće objašnjenje:

 

- Promovisati interese i ciljeve onog što podržavamo

- Zauzimati se za ispravnost onog što podržavamo

- Podržati nekog da ne izgubi hrabrost i da ne odustane

- Podržati nekog/nešto da ne prestane trajati

- Podržati riječima i djelima

 

Da li mi stvarno pozdravljamo i blagosiljamo (salavat i selam) misije Božijih Poslanika u kojima se slavi ime Onoga koji nam je pružio sve samo da ne protračimo svoj potencijal i vrijeme na Zemlji? 

 

  

 

U kur’anskom poglavlju Leheb/Plamen (u prevodu na engleski i njemački poglavlje je nazvano Masad po uzlovima kojima se vežu drva za potpalu prilikom nošenja), dvoje ljudi se spominje u kontekstu onih koji su prokleti, to su Abu Leheb, stric Božijeg Poslanika Muhammeda a.s. (neka je Božiji mir i blagoslov na njega) i njegova žena. Njih dvoje nisu oskudjevali u idejama kad su u pitanju bile prepreke na putu misije Božijeg Poslanika a.s. Koristili su razne forme drveta za potpalu da prošire plamen mržnje u ljudskim srcima, od širenja ružnih priča o njemu do doslovno prosipanja trnja ispred njegove kuće ne bi li se ozlijedio. U svakom vremenu i društvu, te u svakoj ljudskoj priči, tematika prokletstva je uvijek onda aktuelna kada postanemo prepreka jedni drugima, a ona počinje preprekama unutar nas. Unutrašnje prepreke Abu Leheba i njegove žene su bile njihova oholost da ih bogatstvo i visok društveni status čini boljim u odnosu na druge ljude, te mržnja i zavist prema osobi koja je dobila plemenitu misiju od Boga, a koja je svojim porukama prozivala ohole i sebične. Oholost dolazi u različitim prikrivenim formama, a najčešća je ona da “sve znamo” i da nemamo grešaka, dok su nam oči uprte na propuste drugih. Kada bračni par nakon 16 godina braka dođe na savjetovanje i kada muž sjeda daleko od žene u sami ugao kauča dajući i verbalno do znanja da samo njegova žena treba pomoć da savlada svoje slabosti, a da je on kod sebe sve logički i jednostavno posložio te da ne treba nikakav savjet, onda jedan prosječan zdrav um ne može a da se ne zapita s kim je ta žena sve te godine živjela i ko je na nju najviše uticaja imao pa je dospjela u rastrojeno psihičko stanje. Da li je on stvarno sve kod sebe posložio? 

 

I Toni Kukoč se otprilike tako ponašao kad je stigao u kamp Bullsa pa kad je Michael Jordan rekao treneru Philu Jacksonu: “Pusti, Toni ne razumije košarku”. “Zaboljelo me, bilo mi je krivo. Ja da ne razumijem košarku, a s klubovima, posebno Jugoplastikom i reprezentacijom, osvojio sam sve. Ma bogati, pa sam mu rekao uvrijeđen ‘ajde mi ti objasni’. I onda mi je dokazao... Analizirali smo zajedno događanja tijekom utakmice, to kako mi je bilo krivo kada bi me Phil poslije dva promašena šuta vratio na klupu. Stvarno, tamo minutaža na terenu ne ovisi o pogođenom košu, nego o deset drugih stvari koje si obavezan uraditi kako treba. Brzo se vratiti, pomoći drugome, skočiti u obrani i napadu, zagraditi protivnika... Tada sam krenuo ispravljati, dopunjavati svoju igru.”

 

I uslijedila je poanta: “Za svakog igrača najgore je kada griješi i ponavlja pogreške, i to cijelu sezonu. Naime, najžalosnija je situacija kad je igrač zadovoljan sobom, svojom igrom, ponašanjem. Najvažnije je biti nezadovoljan sobom, ali to je i najteže. Dakle, shvatiti u čemu si loš, možda nedovoljno dobar, pa se nastojati ispravljati. E, tu je Dario Šarić na pravom, najboljem putu”. 

 

 

 

Samosabotaža je najprostije rečeno biti prepreka sebi na putu uspjeha, pa onda i drugima. Vješto upakovano potkopavanje željenih pozitivnih promjena u traženju sebi opravdanja, a drugima krivice, drži nas zaglavljenim u krugu samoobmane i spriječava napredak u pogledu razvoja bogate ponude naše ličnosti. Često nam se čini kao da smo ih svjesni, kao da ih možemo od sebe udaljiti, međutim ona ostaju i opstaju prikrivena idejom da nam donose neku vrstu koristi u vidu rasterećenja od napetosti dok pasivno brinemo i čekamo da se nešto na bolje promjeni maštajući o nadnaravnim uzrocima i izlazima iz postojeće umne blokade. U tom slučaju racionalizacija kao i mašta postaju zloupotrebljeni kognitivni alati u svrhu kreiranja brige oko problema kojeg jedino treba znati hrabro riješiti umjesto što ga činimo da izgleda manje važan ili potpuno nevažan, nesavladiv ili nešto što su drugi uzrokovali (nerijetko su to nevidljive sile koje skidaju svaki oblik odgovornosti sa nas i protiv kojih smo navodno “nemoćni”), pa sve dok se ne počnemo uspješno pretvarati da čak i ne postoji. Razlog tome može biti osjećaj straha baziran na dubokom uvjerenju da nismo dovoljno sposobni da se nosimo sa datim iskustvima, što je posljedica gubitka slobode, hrabrosti i vjere u sebe, ali i negiranje bilo kakvih pogrešaka koje možda činimo, a koje nažalost često ponavljamo čak i onda kada vidimo da ih radimo i kada vidimo posljedice toga što radimo. U bilo kojem slučaju, samosabotaža sa svim svojim licima je prije svega samoobmana da će stvari biti bolje same od sebe. 

 

Uzmimo par samosabotaža u razmatranje koje počinju sa sljedećim rečenicama:

 

- “Lahko je tebi biti društveno aktivna ti imaš podršku u mužu/roditeljima!”

- “Nemam ti ja vremena za čitanje knjige, imam malu bebu i radim do 17h.”

- “Nisu me naučili urednosti kad sam bio mali, sad je kasno.”

- “Kako da napredujem u ovoj zabiti.”

- “Kako ću smršati kad sjedim po cio dan u kancelariji?”

- “Možeš ti biti pozitivna kad nemaš problema kao ja.”

 

Prvo što kod ovih formulacija pada u oči jeste da se na prepreke gleda kroz neposredno okruženje kao jedine uzročnike našeg nenapredovanja. Drugima riječima nije do nas. Ovi oblici izražavanja su također oni koji su dosta prisutni u našem društvu i za kojima bez puno razmišljanja potežemo jer su nam poznati. Sebi u ovim slučajevima indirektno pripisujemo vrline kao što su požrtvovanost za porodicu, zauzetost (jer moderno je biti zauzet) i strpljivo podnošenje nepravde (jer tako rade dobri ljudi), vješto prikrivajući nedostatke na kojima trebamo danonoćno raditi i što je najtužnije propuštajući nebrojene prilike da vidimo blagodati koje nas okružuju. Ostane na tome da smo mi dobri (u mnogim slučajevima smo bolji i najbolji, nerazumijevajući da su superlativi nepravilna forma stanja dobra, kako je to jednostavno objasnio naš književnik Dževad Karahasan), a da su nam uslovi katastrofalni, da se nema izbora, da je teško u ovim vremenima i da treba voditi brigu da se ima osnovno za život, a od čitanja knjiga, tjelovježbe, pozitivne priče i volontiranja se ne živi. Nije teško zaključiti da će ovakav sistem razmišljanja dovesti do odustajanja rada na sebi. Primjenjena tehnika razmišljanja je poznata kao pasivna briga pri kojoj se ubijamo razmišljajući misleći da tako nešto rješavamo, ali u biti ništa konkretno ne poduzimamo. 

 

Ljudi su skloni da razmišljaju na način koji ih vodi do sistematskog udaljavanja od zdravorazumskog i integracijskog pristupa. Najčešći uzročnici su površna i polovična informisanost, ograničena sposobnost obrade misli, poteškoće u pohranjivanju i prizivanju memorije, emocionalna i moralna motiviranost i društveni uticaj. Kognitivne distorzije ili greške u razmišljanju su razlozi zbog kojih imamo opciju da sebi nanesemo trenutnu ili trajnu štetu. Naš um kao pripovjedački ili narativni organ nam daje prostor za kreiranje nekoliko priča od kojih mi biramo koju ćemo pričati. Naša realnost zavisi od toga da li ćemo na svoj život gledati kao na tragediju, komediju, dramu, triler ili horor. Imamo mogućnost da biramo šta ćemo iz našeg sjećanja prizvati, šta ćemo potisnuti, u šta ćemo vjerovati od onoga što danas čujemo ili vidimo, čemu ćemo pokloniti pažnju, a šta ćemo ignorisati, čemu ćemo dati smisao, te u koju ulogu ćemo se uživiti.  

 

 

 

 

Da li ikada osvjestimo kada počinje naša formalna veza sa životom, a pri tom ne mislim na momenat rođenja, niti na momenat kada odlučimo prezaštitnički i opsesivno kontrolisati sebe i sve oko sebe? Da li tek onda kada ugrozimo svoj život, kada osjetimo da ga gubimo i da smo se doveli na dno? U nekim afričkim plemenima biti izbačen iz plemena znači smrt jer smatraju da osoba ne može sama opstati. Koliko se puta desi u životu nekog građanina moderne metropole da sabotiranjem vlastitog uspjeha, sreće i zdravlja sam sebe izbaci iz kolosijeka života: 

 

- U šta mi je otišao dan? 

- Sve što nisam trebala danas sam uspjela uraditi! 

- Nisam ni osjetio da sam ispušio cijelu kutiju cigareta! 

- Tek pred kraj radnog vremena sam uspjela nešto pojesti. 

- Već par noći nespavam zbog briga. 

 

Zašto ljudi uništavaju sami sebe? Zašto to uopšte radimo i kako postajemo neprijatelji sami sebi?

 

Postoji nekoliko uglova gledanja na uzročnike prikrivenog neprijateljstva prema samom sebi. Nalazimo ih u vjerskim i naučnim uvidima ljudskog ponašanja. Kur’an prikazuje čovjeka kao biće koje je sposobno da uči i razumije, ali tek nakon što osvijesti svoje slabosti i prihvati da na njima treba raditi. Neke od tih slabosti koje također objašnjavaju zašto smo skloni sami sebi biti prepreka na putu su sljedeće: 

 

1. Žurba - sklonost da se požuruje svoja propast prisutna je samo kod onih osoba koje smatraju neistinitim da će im se zaista neka šteta desiti. Koliko ljudi mjesecima i godinama ustrajavaju u lošim navikama u razmišljanju i ponašanju živeći u iluziji da im to nikakve posljedice neće donijeti. Dijelovi Svete Objave koji to opisuju su sljedeći:

“Čovjek je stvoren od žurbe." (Al-Anbija/Poslanici: 37) ; 

“Zašto oni kaznu Našu požuruju?!” (Aš-Šu’ara /Pjesnici: 204); 

Oni (koji poriču istinu) govore: “Kada će već jednom ta prijetnja (Sudnji dan), ako istinu govorite?” Reci: “Kažite vi meni; ako će vas kazna Njegova noću ili danju zadesiti, zašto je onda požuruju mnogobošci? Zar ćete tek onda kad se dogodi – u nju povjerovati? Zar tek tada, a ranije ste je požurivali?” Zatim će se reći onima koji su se prema sebi ogriješili: “Iskusite patnju vječnu; zar se kažnjavate više nego što ste zaslužili?” (Junus/Jona: 48-52) 

 

2. Nemir – dio ljudske prirode koji potiče na produktivnost ali i na stalno ponavljanje perioda nezadovoljstva i razočarenja u kojima proklinje sudbinu nestrpljivo donoseći negativne zaključke o sebi i drugim ljudima. Način na koji čovjek odluči koristiti ovaj potencijal može ga pretvoriti u dar ili u prokletstvo: 

“Uistinu, čovjek je stvoren nemirnim, kad god ga nesreća snađe on je ispunjen samosažaljenjem, a kad god mu se posreći (zadesi ga nešto dobro i prijatno), on to sebično zadržava od drugih.”(Al-Ma’aridž/Stepeni uzdizanja, 19-21) 

"I zaziva čovjek i zlo i dobro, zbilja čovjek je nagao." (Al-Isra’/Noćno putovanje: 11)

 

3. Neznanje i nepravda – neiskrena procjena (samoobmana) da smo dorasli nekom zadatku ili životnom kontekstu i da ga možemo odgovorno preuzeti na sebe. Visoko mišljenje o sebi je često prekriveno lažnim ljudskim ponosom koje ne dopušta priznanje slabosti kao dobre i iskrene početne tačke pozitivnih promjena: 

"Doista je čovjek nepravedan spram sebe i neznalica velika (lahkomislen)." (Al-Ahzab/Saveznici:72)

 

4. Odustajanje – nakon što uložimo određeni trud, vrijeme i energiju u gradnju nečega ili nekoga, shvatimo da smo se zapleli u određene misli koje su nas navele da se promijenimo i napustimo ono na čemu smo ustrajno radili: 

„I ne budite poput one koja bi svoju pređu rasprela kad je već bila čvrsto oprela...!“ (An-Nahl/Pčela: 92)

Ovdje je najvažnije pitanje o čemu je razmišljala žena koja je rasprela ono što je čvrsto bila splela? Jesu li njene misli bile ispunjene nezadovoljstvom, ljutnjom, razočaranošću, zasićenošću, nepravdom ili sumnjom? Da li je indirektno ukazivala na potrebu da odmota klupko zbrkanih misli i emocija tako što bi rasprela ono što je plela? 

 

Psiholozi nisu daleko od sličnih interpretacija ljudskih reakcija kad su u pitanju povremeni naleti slabosti i neuspjeha. U jednoj od teorija stoji da se u takvim situacijama ljudi dijele u dvije grupe. Jedni pristupaju analitički, pokušavaju da sagledaju problem što slojevitije, traže riješenja, uče i idu dalje ne rušeći ono što su do tada gradili već nadograđujuči postojeće. Dok druga skupina reaguje na način da odmah sebe gleda kao gubitnika i teško im pada što nisu bez grešaka. Što duže potraje ovo stanje to je veći stepen negativnog doživljaja sebe njegovanog sumnjom u sebe i samodestruktivnim djelovanjem. 

 

Samosabotaža je paradoks samozaštite jer smo svjesni da nam puno vještina nedostaje da ostvarimo svoj željeni cilj i da će nam biti narušeno samopoštovanje ako to sebi priznamo. Na primjer, postoji jedan dio nas koji želi biti zdrav i održavati zdravlje kroz ispravnu ishranu i vježbe, koji želi uspjeti, koji želi živjeti kao da voli sebe. A onda postoji onaj drugi dio nas kojem je sve prezahtjevno I plaši se da neće uspjeti napraviti pozitivnu promjenu. Razvučeni između ove dvije želje ostaje nam opcija da sebe uništimo zbog toga jer se smatramo bezvrijednim u svojoj bespomoćnosti ili da vješto prikrivamo svoje nedostatke (obmanjujući sebe i druge) praveći se da možemo bez obzira na štetu koju možemo nanijeti sebi i drugima.  

 

Međutim, postoji i treća opcija, a to je priznati sve ono od čega bježimo u propast misleći da bježimo u okrilje sigurnosti. Priznanjem dobijamo na vrijednosti zbog hrabrosti da sebi kažemo sljedeće i pri tom da se osjećamo dobro jer smo dozvolili sebi da nastavimo sa duhovnim rastom: 

- Da ne znamo i da je to dobar znak da smo još uvijek ljudska bića

- Da je normalno imati slabosti i biti ranjiv 

- Da pravimo greške jer su one osnova učenja 

- Da je učenje vječan proces i da je to razlog našeg postojanja

- Da smo sebi najveći prijatelj i neprijatelj

 

 

Kada si stigao na ovaj svijet bio si potpun i cjelovit. Bio si čista ljubav. Još uvijek svjestan da si duhovno biće koje je ovdje da napravi ljudsko iskustvo. I onda su se stvari počele odvijati. Godine su prolazile i ti si rastao. Neko ti je u tom odrastanju rekao da sa tobom nešto nije u redu i ti si počeo vjerovati da stvarno s tobom nešto nije u redu. Zatim je neko počeo sumnjati da li si sposoban voljeti i biti voljen. Vidio si ljude kako glasno vrijeđaju jedni druge i preplašio si se. Pokušao si nešto reći ali su onda i tebe glasno vrijeđali, pa si odlučio da je bolje šutjeti i ne govoriti istinu. Povrijedili su te i vidio si mnoge druge povrijeđene, pa si prestao imati povjerenje. Srce ti je bilo slomljeno, odlučio si da će ubuduće biti sigurnije ako izgradiš zid oko sebe. Počeo si sumnjati u ljubav. Ljudi su te počeli zvati ružnim imenima i ti si im povjerovao. Sam si sebe počeo tim imenima zvati. Zatim su ljudi rekli da su tvoji snovi nemogući za ostvariti i to si im povjerovao. Sada više ne sanjaš. Iskusio si odbijanje i sada te je strah da tragaš za onim što želiš. Počeo si da vjeruješ da si sam i da sve sam moraš uraditi. Zaključio si da je pogrešno tražiti pomoć i da je to znak slabosti. Nisi uspio onako kako si to sebi zamislio, pa si osudio sebe kao gubitnika. Bacili su na tebe neke etikete i dijagnoze koje su te zbunile u pogledu toga ko si. Posmatrao si druge ljude i razmišljao kako su oni pametniji, privlačniji i bolji u svemu. Sada radiš svim snagama da budeš kao drugi. Ne samo da si prestao sebe voljeti, već si prestao biti ti. Željeo si vjerovati da nisi dovoljno dobar. Postao si većinu vremena razočaran i prestao si vjerovati u čuda. Život ti se činio nepravednim i počeo si sumnjati u dobrotu. Okrenuo si se vanjskom svijetu u potrazi za potvrdom vlastite vrijednosti i zaboravio si da tvoja vrijednost nema veze sa tim šta radiš, šta imaš i s kim si. Osjećaš poziv svoje duše da prestaneš vjerovati u laži i da je vrijeme da se sjetiš istine ko si bio kada si došao na ovaj svijet. Prestani pitati zašto se nešto desilo i počni s pitanjem šta sam naučio iz ovoga što se desilo. 

 

 

Okrivljavao sam roditelje što mi nisu dopustili da živim život koji sam želio. Njihova greška, a čija druga bi mogla biti? Nije mi bilo jasno zbog čega su bili protiv mene? Zbog čega im je smetao moj izbor? Zašto me nisu željeli vidjeti sretnog? Nepravda i zbog čega bih je trpio? 

 

Isto su mi radili I svi izdavači kod kojih sam želio objaviti svoje radove. Bili su krivi jer nisu vidjeli koliko sam bio dobar u pisanju! Nisu ni zaslužili da me imaju jer svakako bi mi bilo iz poniženja da moji radovi budu zajedno sa trećerazrednim koje oni objavljuju. Isto mi je uradio i trener za košarku. Ne zaslužuju me. To sam osjećao, ali da li je to ispravno? 

Nije, iz prostog razloga jer me nije odvelo dalje. Nije mi ništa donijelo osim frustracije, odbojnosti i nesreće. Shvatio sam da kad naiđemo na zatvorena vrata, možda nisu naša i možda nije riješenje da sjedimo ispred njih i gađamo ih kamenjem. Zatvorena vrata trebaju da imaju efekat odskočne daske. Zamislite ih takvim!

 

U mom slučaju to bi bilo stvarati nove prilike. Ako trener misli da nisam dovoljno dobar za njegov tim to me ne spriječava da igram košarku. Ako neki izdavač misli da moj rad nije dobar za njegov list, to me ne spriječava da pišem. Iskoristiću tu priliku da sebe bolje upoznam i svoje granice, umjesto što tražim krivca. Zapravo, nije nimalo lahko tražiti krivca.

 

Samosabotaža je kuća iluzije u kojoj je izokrenuta naša percepcija vrijednosti. Ono što je dobro izgleda loše, a ono što je loše izgleda kao da je dobro. Jer, lakše je prihvatiti laži nakon što smo ih čuli stotinu puta, nego istinu koju čujemo prvi put.  

 

(Novi.ba)