Mračne tajne: Kako su se obogatili najbogatiji Hrvati

Nikad ispričane priče o počecima ljudi koji su danas među najbogatijim Hrvatima: Todorić, Tedeschi, Kerum, Grgić, Zubak, Filipović, Rajić, Andabak, Jambo, Macola, Mamić, Pipunić

Luka Rajić je izrekao svojedobno antologijsku rečenicu nove hrvatske elite: “Ne pitajte me za prvi milijun, sve drugo ću vam reći”. Zadnji milijun Luka Rajić inkasirao je 2007. godine, kad je bivše socijalističko poduzeće Dukat prodao francuskom Lactalisu za 280 milijuna eura. 

Svi drugi milijuni su sa stajališta javnosti nezanimljivi, dosadni. Krave daju mlijeko, a Luka Rajić je iz tog mlijeka muzao milijune. A tajna onog prvog slična je tajnama svih naših novobogataša. Prema raširenoj priči, koju Rajić nikad nije htio službeno potvrditi, on je navodno bio jedan od ključnih aktera u promjeni jugoslavenskih dinara za devize u Bosni i Hercegovini.

Bio je vozač kamiona u Dukatu pa je uz taj posao lagano švercao. Ljubo Ćesić Rojs je na sličnom poslu, vozeći autobus od Hercegovine do Njemačke, stekao solidan imutak već prije rata. Obogatio se rupama u sirevima i rupama u zakonu Metodičan i ozbiljan, zaradio je solidan novac te kupio hladnjaču i nekoliko kamiona. Uvozio je jeftini sir iz Češke pa ga prodavao po višoj cijeni u Jugoslaviji.

Sir koji je onda prodavao po 40 kuna navodno se i danas, četvrt stoljeća kasnije, prodaje po istoj cijeni. No Rajiću se prilika života pružila raspadom Jugoslavije, kad je Hrvatska prešla na vlastitu valutu, hrvatski dinar.

U Hrvatskoj su ostale tone bezvrijednih jugoslavenskih dinara, za koje su se u Bosni i Hercegovini mogle dobiti njemačke marke, dolari i druge vrijedne valute.

Taj je posao rađen uz potporu hrvatskog državnog vrha, ministarstva financija, carine i policije. Rajić je na početku privatizacije kupio 20.000 maraka dionica Dukata. Sav dug za autoprijevozničke usluge pretvarao je u vlasništvo, sve dok 1994. nije postao većinski vlasnik.

Moglo bi se reći da je kasnije sve išlo lako, ali to ne bi bilo korektno prema Rajiću. Mnogi su tajkuni, naime, tih godina dobili više poduzeća od Rajića, neki su dobili i vrednije komade portfelja, ali Rajić je bio najsposobniji i najpametniji. Unaprijedio je Dukat.

Poslove su mu vodili najbolji menadžeri, razdvajao je pitanje vlasništva od pitanja upravljanja, pa se na kraju povukao iz biznisa kao kunski milijarder. No nikad nije do kraja uvjerio javnost da je Dukat u stvario vodio za druge ljude i da bi mu bilo tko, kao 30-godišnjaku, darovao takvu tvrtku...

Kutle je upropastio prave tvornice gotovog novca

Drugi su sve što im je darovano upropastili. Famozni Miro Kutle, prvi tajkun države - do rata tek skromni vlasnik kafića Moby Dick u Sloboštini - dobio je, primjerice, 176 tvrtki, čija imena vjerojatno nije uspijevao ni zapamtiti. Neke od njih su bile prave tvornice novca, poput Tiska, pa ipak, Kutle se ni s tim nije snašao.

Poduzetnički i menadžerski dar ne dobivaju se ukazom predsjednika republike, on postoji ili ne... 

Kutle je danas u bijegu od zakona, u Bosni i Hercegovini, kao i Josip Gucić, Janjevac koji je u Tuđmanovo doba bio persona grata na važnim političkim adresama, da bi nakon poslovnog kraha u Hrvatskoj pobjegao u Srbiju. Još je nekoliko ex tajkuna emigriralo iz Hrvatske bježeći pred zakonom, što - s obzirom na poslovičnu nemoć naše tzv. pravne države - jasno pokazuje kakve su svinjarije radili ako su čak i odavde morali pobjeći.

Od tih, žalosnih godina hrvatske tranzicije, kad su poduzeća koja su stvarale generacije marljivih ljudi, darovana hohštaplerima s rukom na srcu, do danas - malo je likova ostalo na sceni. Markovićev zakon bio je predobar pa su ga ukinuli Te rane devedesete rodno su mjesto svih naših kasnijih gospodarskih nesreća koje neprekinute traju do dana današnjeg. Prvi zakon o privatizaciji, koji je donio premijer Ante Marković, bio je jedini pametan protržišni akt na ovim prostorima.

Markovićev zakon podrazumijevao je davanje dionica poduzeća radnicima.

Po tom su zakonu privatizirane Tvornica duhana Rovinj, Zagrebačka banka, Tvornica duhana Zagreb i Novi list. Gotovo svi, čak i obični radnici, koji su dionice tih tvrtki držali dovoljno dugo da im naraste vrijednost, postali su bogati.

U Rovinju je danas, zbog Markovićeva zakona, desetke milijunaša - bivših radnika. Ante Vlahović, danas možda najbogatiji Hrvat (ako gledamo gotovinu), tu je, na pošten način, stekao svoj prvi milijun.

Kao direktor TDR-a otkupio je dionice, kojima je kasnije vrijednost porasla nekoliko stotina ili tisuća puta.  Kad je Novi list prodavan Robertu Ježiću, zaposlenici su dionice prodavali po nekoliko stotina tisuća eura, a neki su za svoj udio dobili i cijeli milijun. No Tuđmanova je ekipa - s Jakšom Barbićem, Matom Babićem i drugim genijima, osmislila novi zakon, prema kojemu su poduzeća išla u ruke “menadžera” koji su ih kupovali bez kune. Markovićev je zakon bio suviše pošten prema radnicima. Ideja je bila da se najvredniji komadi nacionalnog bogatstva daju u pouzdane ruke. 

To je, u pravilu, značilo - u ruke HDZ-ovaca. Najbolji i najgori primjer takvog predavanja imovine u pouzdane ruke je Agrokor. Ivica Todorić je prvi milijun, izvan svake sumnje, zaradio na cvijeću - kupovao ga je u Makedoniji, prodavao u Hrvatskoj i na tome se obogatio. Njega - za razliku od Luke Rajića - nije bilo pristojno, a ni moguće pitati za druge milijune, stečene nakon prvog - oni su predstavljali problem jer mu je ih je servirala država. Zbog Agrokora je već sredinom 90- ih godina izglasan poseban zakon, “onodobni lex Agrokor”, kojim je Ivici Todoriću omogućen uvoz soje pod uvjetima koje ni jedan drugi sudionik tržišne utakmice nije imao.

Jako Andabak ima stotine milijuna gotovine Todorić je za dan ili dva, koliko je zakon važio, uvezao soju kojoj nitko nije mogao konkurirati i tu se akumuliralo solidno bogatstvo. Moguće je da će na pitanja o drugom, trećem, stotom ili tisućitom milijunu Todorić morati položiti račune pravnoj državi, ali sačekajmo, to nije sasvim sigurna stvar. Jako Andabak, suvlasnik Hajduka, u tvrtki Sunce ulaganja upravlja s 6,2 mil. eura, a nadzire 62 mil.eura. 

Radio je u Končaru i dogurao do mjesta direktora. Kao direktor u poduzeću Volta imao je, službeno, godinama najveću plaću u Jugoslaviji. Kad je propalo poduzeće, počeo se baviti prodajom životnih osiguranja za austrijsku kuću Winner Stedische, u kojoj je zaradio prvi milijun maraka. Nakon toga, 1991., osniva Helios osiguranje s četiri partnera, no oni su ga izgurali iz poduzeća te je on 1995. formirao vlastitu osiguravajuću tvrtku – Sunce osiguranje.

Pokrenuo je i lanac poliklinika Sunce. Osnivač je i Sunčanih livada te Sunce hotela. Za 236 milijuna kuna kupio je udjele u hotelima Zlatni rat, Brela i Tučepi. Ljubo Ćesić Rojs nije jedini kondukter i vozač autobusa koji je postao slavan i bogat.

Istim se poslom bavio i popularni Željko Orešković Macola, kralj autobusnog ugostiteljstva. Nakon 17 godina bavljenja ugostiteljstvo upustio se i u milijunski posao proizvodnje drvenih kuća. U samo pet dana Macolini radnici sagrade drvenu kuću, no ništa ne bi bilo moguće bez pola milijuna eura vrijednog stroja, robota CNC vrijednog pola milijuna eura. Od početka je u posao uložio osam milijuna eura. Ulaganje je njegov način za borbu protiv krize. Iako je u nekoliko navrata jasno naglasio kako neće biti bogat čovjek dok ne isplati sve kredite, njegova imovina i poslovi sigurno su vredniji od 100 milijuna kuna.

Macola kuka da se neće riješiti kredita dok je živ Za Express o prvom milijunu skromno kaže: - Ja sam danas više dužan nego bogat. Nisam baš ‘zaradio’ prvi milijun, ja sam dizao kredite pa tako zaradio taj prvi milijun i počeo širiti poslovanje. Da sam bogat, nisam, jer sam sav u kreditima... 

Najpametniji hrvatski milijunaš zasigurno je Anđelko Leko. Za vlasnika Sheratona, Westina, HUP-a Zagreb i mnoštva drugih, najprestižnijih ugostiteljsko turističkčih objekata u Hrvatskoj i regiji, većina Hrvata nije nikad čula, i to je krunski dokaz njegove mudrosti. Na spominjanje imena Leko, većina ljudi pita - “Jel to onaj iz Sabora?”. A nije. Onaj iz Sabora je proverbijalni epizodist naspram ovoga.  Anđelko Leko počeo je karijeru kao konobar, sredinom prošlog stoljeća, i polako, ali pametno napredovao, sve do direktora OOUR-a. Potom je postao komercijalni direktor. Kraj socijalizma dočekao je kao generalni direktor HUP-a Zagreb.

Političari su uvijek rado zalazili u njegove objekte, a nerado izlazili iz njih. Nije radio pogreške i nije se preko noći odricao prijatelja. U hotel Panorama, prije rata, rado su navraćali komunistički funkcioneri, a Leko je s njima bio u odličnim odnosima. Potom je u Panorami jedna frakcija desnice htjela osnovati HDZ (braća Veselica i drugi gubitnici), a Leko ih je primio. Kasnije su počeli navraćati i pobjednici. Hotel je vremenom postao omiljeno svratište HDZ-ovaca, ali su u njega i dalje nastavljali dolaziti komunisti, s kojima je Leko i dalje ugodno divanio - ništa se tu nije promijenilo, osim što je bivši konobar, pa direktor, u međuvremenu postao vlasnik.

U Hrvatskoj ne treba izazivati ničiju zavist

On je dovoljno pametan da za novine ne govori ni o klimatskim promjenama, a kamoli o prvom milijunu, što dijelom objašnjava njegov uspjeh. Ova sredina, naime, ne prašta isticanje - ako si samozatajan, možeš imati cijeli svijet, samo nemoj natjeravati druge da ti zbog ičega zavide... Jer tad ode glava. Ovdje se, naravno, bez politike ništa ne može. Jozo Kalem, milijunaš, postao je poznat ne zbog svojih milijuna, nego zbog prijatelja Slavka Linića.

Prvo bogatstvo zgrnuo je trgujući naftnim derivatima tijekom Domovinskog rata. Kako pričaju njegovi riječki poznanici, Kalem je početkom ‘90-ih s obitelji pobjegao iz rodnog sela u Republici Srpskoj u Rijeku te u partnerstvu s riječkim Autoprometom vrlo brzo ušao u posao s prodajom derivata u Hercegovinu.  No poslovne zvjezdane trenutke doživljava 2000., kad na vlast u državi dolazi SDPova koalicija. Slavko Linić postaje ministar financija i šef NO-a Ine. Godine 2008. većinski udjel u Kalemovoj uspješnoj tvrtki, koja danas posjeduje 50 benzinskih postaja, preuzima slovenski Petrol, a Slovenci lani od Kalema kupuju i preostali vlasnički udio. Tomislav Antunović, vlasnik poznatog hotela, upravlja s 21 milijunom eura. On je prvi milijun zaradio na benzinskim crpkama. Jambo je prije rata bio bogat, ali rat je bio prilika Prvu benzinsku postaju u bivšoj Jugoslaviji otvorio je u Brčkom 1987. godine pa je vremenom pažljivo razvijao biznis.

Prema njegovim riječima, sva poduzeća u njegovu vlasništvu u više država prave godišnji promet od oko 500 milijuna eura. Glasoviti Stipe Gabrić Jambo uvijek naglašava da je njegovo bogatstvo u nekretninama stečeno u poslu s voćem i povrćem. Biznis je naslijedio od oca. 

- Moj prvi milijun je stekao ćaća Ivo, a ja sam to samo oplođivao kao i on u poljoprivredi na 20-ak hektara zemlje - rekao je svojedobno Slobodnoj. 

- Otac je 1971. kupio novi kamion te traktor s prikolicom i priključcima, a kad sam se vratio s fakulteta, čekali su me Golf i nova kuća u kojoj i danas živim. Kako meni, tako i bratu, te smo s unajmljenim kamionom zimi vozili po 200 tona voća i povrća u Bosnu, koja je sve ‘gutala’. Ljeti smo išli na Brač i, dok nije bilo nove ceste, makadamom, radeći od jutra do mraka, a prije rata i osamostaljenja RH imali smo punu veliku kutiju maraka i dolara. 

Navodno je najveći dio bogatstva stekao povlaštenom trgovinom s HVO-om. Novac je uložio u nekretnine i tvrtke na hrvatskom jugu. Protiv njega su podnesene brojne kaznene prijave, koje gotovo nikad nisu rezultirale sudskim progonom. Jambo je danas vlasnik kuća, stanova, zgrada i poslovnih prostora vrijednih stotinjak milijuna kuna. Poslije je krenuo u politiku, u kojoj je mijenjao političke dresove, ali sve donedavno nije znao za poraze.

Tad se preforsirao kupnjom golemog placa u Dubrovniku. I Tito je nehotice stvarao nove bogataše Juroslav Buljubašić povezan je s čak 17 tvrtki. Osnovao je tvrtke koje su se bavile turizmom, brodarstvom, medijima i bankarstvom, a počeo je s tvrtkom SEM.

Svoj prvi milijun, tadašnjih njemačkih maraka, zaradio je postavljujući telefonske centrale. On je bio prvi koji je na područje bivše Jugoslavije donio prvi telefaks, a kasnije i satelitsku antenu.  - Za moj prvi milijun zaslužan je — drug Tito - rekao je svojedobno Slobodnoj Dalmaciji. 

- Započeo sam s privatnim biznisom 1982. godine, kad sam osnovao obrt i postao prvi uvoznik telefaksa za područje od Vardara do Triglava. Imao sam obrt za montažu telefonskih centrala, popravak uređaja, a radio sam i inženjering poslove za škverske novogradnje. Bavio sam se i poljoprivredom te cvjećarstvom: uzgajao sam salatu i krizanteme te ih prodavao na Britancu...

Temelj poslovnog carstva Žejko Kerum udario je 1989. godine. Nakon vojske i završene srednje građevinske škole bio je godinu dana u Iraku. Crnčio je tamo od jutra do mraka i donio kući 30 tisuća maraka, od kojih je dio potrošio na Golf “jedinicu”, a ostatak na danonoćne provode s društvom. Zatim se otisnuo na more i radio na teretnom brodu te položio ispit za upravljanje velikim brodovoma. Neko vrijeme zarađivao je i prodajom ribe. Svaki petak svježu ribu dopremao je i prodavao po selima splitskog zaleđa, a dobro se zaradilo i na prodaji kičastih portreta uplakanih dječaka i djevojčica s velikim tužnim očima, koje su 80-ih bile hit u dječjim sobama.

Teško je razlučiti istinu od bajki o Željku Kerumu A onda je u obiteljskoj kući otvorio prvu vlastitu malu trgovinu. Najprije je sve radio sam, a kad se posao proširio, pozvao je u pomoć sestru. Nevenka se brinula za računovodstvo i financije, a Željko za operativu. Mnogo godina kasnije priznat će da je prvih mjeseci pribjegavao industrijskoj špijunaži. S ceduljicom u džepu u obližnjoj bi trgovini popisivao robu i cijene, a onda u svojem dućanu istoj robi snizio cijenu za neznatni iznos.  Neki pak ne vjeruju u ovu priču. Tvrde da je na svoje police stavljao robu iz državnih robnih rezervi i Caritasa.

Navodno ga se još 1994. i 1995. sumnjičilo za gospodarski kriminal, pa u dosjeu splitske policije postoji i kaznena prijava zbog zlouporabe položaja i ovlasti te krivotvorenja isprava, ali Kerum nikad nije procesuiran što znači da protiv njega nije postojao ni valjani dokaz. Tajna uspjeha, prema Kerumovim riječima, bila je u malom triku kojim je pridobio klijentelu. Kruh, mlijeko, brašno, ulje, šećer i voće prodavao je bez lipe zarade – po nabavnim cijenama i kupci su se iz dana u dan množili.  Manje je poznato kako je Kerum, u fazi kad je već bio poznati splitski vlasnik trgovina, s jednim dobavljačem igrao karte za palete kave. Bilo je to krajem ‘90-ih, a priča ide otprilike ovako: kartala se briškula, na četiri dobivene, i to u skladištu. Naime, dobavljač je stigao Kerumu s dvije palete kave vrijedne nekoliko desetaka tisuća kuna.

Pao je dogovor – ako Kerum pobijedi, plaća samo jednu paletu. Ako izgubi, umjesto dvije palete, koliko je naručio, platit će tri. Kerum je pobijedio. 

U godinama koje slijede Kerum je polako i sigurno širio svoje poslovno carstvo. Najprije je karike lanca svojih trgovina porazmjestio uz obalu, a prema otocima je planirao voditi posebnu poslovnu politiku. Nakon što je otvorio supermarket na Hvaru i Visu, odlučio je da će cijene svih proizvoda biti iste kao i na kopnu, unatoč većim troškovima transporta. Nakon toga proširio se i na Zagreb, a počeo se interesirati i za ulaganje u turizam.

Prvi pothvat bio je obiteljski hotel Neva u Podstrani. Od tada ulaganja i kupovine raznih nekretnina i zemljišta ne prestaju. Danas je Kerum milijunaš, ali iza njega su dugovi Zadnji popis imovine koji je predao prošle godine doista je impozantan. Zemljište u Rogoznici i Splitu, kuće u Solinu, Podstrani, na Čiovu, zgrada na Trsteniku, Hotel Neva, dvije kuće u Zagrebu te kuća u Splitu, sve u ukupnoj vrijednosti od oko pet i pol milijuna eura.

Tu nije ubrojeno zemljište kampa na Braču, Diokom, Hotel Central, Hotel Marjan, dionice desetaka poduzeća te ušteđevina od oko 60 milijuna kuna plus renta. Marijan Filipović, također na silaznoj putanji, godinama je samo rastao. Dubravko Grgić na prijamnom je bio zadnji U Gorski kotar Filipović je stigao daleke 1952. godine, kad mu je bilo 17 i pol. Kako kaže, krenuo je za starijim bratom koji je već bio ovdje: “Rekao sam ocu da bih i ja krenuo za njim.

Dao mi je tri konja, a sa mnom je krenuo i moj tri godine mlađi prijatelj. Iz Travnika smo putovali sedam dana. Bilo je ljeto, pa bismo spavali na livadi ili bismo usput molili seljake da nam dopuste da prespavamo na sijenu. Jeli smo slaninu koju smo ponijeli od kuće, a putem smo kupovali samo kruh. U to vrijeme ljudi su ovdje iz šume iznosili cjepanice u velikim košarama na leđima. Ja sam došao s tri konja i počeo izvlačiti drva na konjima što znači da sam mogao ponijeti veće količine za istu cijenu. Spavali smo kod brata u kolibi, u šumi na proplanku, a prvi put sam prespavao u toploj kući tu u Gerovu, na Badnjak”.

Tu je stekao prvi veliki novac, a obogatio se kasnije na drvnoj industriji. Dubravko Grgić karijeru je započeo kao odvjetnik 1979. u uredu oca Mirka gdje se bavio naplatom autošteta od osiguravajućih kuća.

Na prijamnom ispitu na Pravnom fakultetu u Zagrebu bio je predzadnji od 1500 kandidata, a diplomu je stekao nakon dvije godine i deset mjeseci studiranja. S još desetak suradnika ranih devedesetih osnovao je Euroherc osiguranje, potom kupio Jadransko osiguranje, a 2000. godine postao vlasnik Mediteranskog osiguranja. Na kraju 2011. mu je neto dobit bila viša od 183 milijuna kuna, a vrijednost nekretnina procjenjivala se na 12 milijuna eura.

Pročitajte više na: https://www.express.hr/top-news/mracne-tajne-kako-su-se-obogatili-najbogatiji-hrvati-11803 - www.express.hruka Rajić je izrekao svojedobno antologijsku rečenicu nove hrvatske elite: “Ne pitajte me za prvi milijun, sve drugo ću vam reći”. Zadnji milijun Luka Rajić inkasirao je 2007. godine, kad je bivše socijalističko poduzeće Dukat prodao francuskom Lactalisu za 280 milijuna eura. 

Svi drugi milijuni su sa stajališta javnosti nezanimljivi, dosadni. Krave daju mlijeko, a Luka Rajić je iz tog mlijeka muzao milijune. A tajna onog prvog slična je tajnama svih naših novobogataša. Prema raširenoj priči, koju Rajić nikad nije htio službeno potvrditi, on je navodno bio jedan od ključnih aktera u promjeni jugoslavenskih dinara za devize u Bosni i Hercegovini. Bio je vozač kamiona u Dukatu pa je uz taj posao lagano švercao.

Ljubo Ćesić Rojs je na sličnom poslu, vozeći autobus od Hercegovine do Njemačke, stekao solidan imutak već prije rata. Obogatio se rupama u sirevima i rupama u zakonu Metodičan i ozbiljan, zaradio je solidan novac te kupio hladnjaču i nekoliko kamiona. Uvozio je jeftini sir iz Češke pa ga prodavao po višoj cijeni u Jugoslaviji. Sir koji je onda prodavao po 40 kuna navodno se i danas, četvrt stoljeća kasnije, prodaje po istoj cijeni.

No Rajiću se prilika života pružila raspadom Jugoslavije, kad je Hrvatska prešla na vlastitu valutu, hrvatski dinar. U Hrvatskoj su ostale tone bezvrijednih jugoslavenskih dinara, za koje su se u Bosni i Hercegovini mogle dobiti njemačke marke, dolari i druge vrijedne valute.

Taj je posao rađen uz potporu hrvatskog državnog vrha, ministarstva financija, carine i policije. Rajić je na početku privatizacije kupio 20.000 maraka dionica Dukata. Sav dug za autoprijevozničke usluge pretvarao je u vlasništvo, sve dok 1994. nije postao većinski vlasnik.

Moglo bi se reći da je kasnije sve išlo lako, ali to ne bi bilo korektno prema Rajiću. Mnogi su tajkuni, naime, tih godina dobili više poduzeća od Rajića, neki su dobili i vrednije komade portfelja, ali Rajić je bio najsposobniji i najpametniji. Unaprijedio je Dukat. Poslove su mu vodili najbolji menadžeri, razdvajao je pitanje vlasništva od pitanja upravljanja, pa se na kraju povukao iz biznisa kao kunski milijarder. No nikad nije do kraja uvjerio javnost da je Dukat u stvario vodio za druge ljude i da bi mu bilo tko, kao 30-godišnjaku, darovao takvu tvrtku...

Kutle je upropastio prave tvornice gotovog novca

Drugi su sve što im je darovano upropastili. Famozni Miro Kutle, prvi tajkun države - do rata tek skromni vlasnik kafića Moby Dick u Sloboštini - dobio je, primjerice, 176 tvrtki, čija imena vjerojatno nije uspijevao ni zapamtiti. Neke od njih su bile prave tvornice novca, poput Tiska, pa ipak, Kutle se ni s tim nije snašao. Poduzetnički i menadžerski dar ne dobivaju se ukazom predsjednika republike, on postoji ili ne... 

Kutle je danas u bijegu od zakona, u Bosni i Hercegovini, kao i Josip Gucić, Janjevac koji je u Tuđmanovo doba bio persona grata na važnim političkim adresama, da bi nakon poslovnog kraha u Hrvatskoj pobjegao u Srbiju. Još je nekoliko ex tajkuna emigriralo iz Hrvatske bježeći pred zakonom, što - s obzirom na poslovičnu nemoć naše tzv. pravne države - jasno pokazuje kakve su svinjarije radili ako su čak i odavde morali pobjeći.

Od tih, žalosnih godina hrvatske tranzicije, kad su poduzeća koja su stvarale generacije marljivih ljudi, darovana hohštaplerima s rukom na srcu, do danas - malo je likova ostalo na sceni. Markovićev zakon bio je predobar pa su ga ukinuli Te rane devedesete rodno su mjesto svih naših kasnijih gospodarskih nesreća koje neprekinute traju do dana današnjeg. Prvi zakon o privatizaciji, koji je donio premijer Ante Marković, bio je jedini pametan protržišni akt na ovim prostorima. Markovićev zakon podrazumijevao je davanje dionica poduzeća radnicima. Po tom su zakonu privatizirane Tvornica duhana Rovinj, Zagrebačka banka, Tvornica duhana Zagreb i Novi list.

Gotovo svi, čak i obični radnici, koji su dionice tih tvrtki držali dovoljno dugo da im naraste vrijednost, postali su bogati. U Rovinju je danas, zbog Markovićeva zakona, desetke milijunaša - bivših radnika. Ante Vlahović, danas možda najbogatiji Hrvat (ako gledamo gotovinu), tu je, na pošten način, stekao svoj prvi milijun. Kao direktor TDR-a otkupio je dionice, kojima je kasnije vrijednost porasla nekoliko stotina ili tisuća puta.  Kad je Novi list prodavan Robertu Ježiću, zaposlenici su dionice prodavali po nekoliko stotina tisuća eura, a neki su za svoj udio dobili i cijeli milijun.

No Tuđmanova je ekipa - s Jakšom Barbićem, Matom Babićem i drugim genijima, osmislila novi zakon, prema kojemu su poduzeća išla u ruke “menadžera” koji su ih kupovali bez kune. Markovićev je zakon bio suviše pošten prema radnicima. Ideja je bila da se najvredniji komadi nacionalnog bogatstva daju u pouzdane ruke. 

To je, u pravilu, značilo - u ruke HDZ-ovaca. Najbolji i najgori primjer takvog predavanja imovine u pouzdane ruke je Agrokor. Ivica Todorić je prvi milijun, izvan svake sumnje, zaradio na cvijeću - kupovao ga je u Makedoniji, prodavao u Hrvatskoj i na tome se obogatio.

Njega - za razliku od Luke Rajića - nije bilo pristojno, a ni moguće pitati za druge milijune, stečene nakon prvog - oni su predstavljali problem jer mu je ih je servirala država. Zbog Agrokora je već sredinom 90- ih godina izglasan poseban zakon, “onodobni lex Agrokor”, kojim je Ivici Todoriću omogućen uvoz soje pod uvjetima koje ni jedan drugi sudionik tržišne utakmice nije imao.

Jako Andabak ima stotine milijuna gotovine Todorić je za dan ili dva, koliko je zakon važio, uvezao soju kojoj nitko nije mogao konkurirati i tu se akumuliralo solidno bogatstvo. Moguće je da će na pitanja o drugom, trećem, stotom ili tisućitom milijunu Todorić morati položiti račune pravnoj državi, ali sačekajmo, to nije sasvim sigurna stvar. Jako Andabak, suvlasnik Hajduka, u tvrtki Sunce ulaganja upravlja s 6,2 mil. eura, a nadzire 62 mil.eura. 

Radio je u Končaru i dogurao do mjesta direktora. Kao direktor u poduzeću Volta imao je, službeno, godinama najveću plaću u Jugoslaviji. Kad je propalo poduzeće, počeo se baviti prodajom životnih osiguranja za austrijsku kuću Winner Stedische, u kojoj je zaradio prvi milijun maraka. Nakon toga, 1991., osniva Helios osiguranje s četiri partnera, no oni su ga izgurali iz poduzeća te je on 1995. formirao vlastitu osiguravajuću tvrtku – Sunce osiguranje. Pokrenuo je i lanac poliklinika Sunce.

Osnivač je i Sunčanih livada te Sunce hotela. Za 236 milijuna kuna kupio je udjele u hotelima Zlatni rat, Brela i Tučepi. Ljubo Ćesić Rojs nije jedini kondukter i vozač autobusa koji je postao slavan i bogat. Istim se poslom bavio i popularni Željko Orešković Macola, kralj autobusnog ugostiteljstva.

Nakon 17 godina bavljenja ugostiteljstvo upustio se i u milijunski posao proizvodnje drvenih kuća. U samo pet dana Macolini radnici sagrade drvenu kuću, no ništa ne bi bilo moguće bez pola milijuna eura vrijednog stroja, robota CNC vrijednog pola milijuna eura. Od početka je u posao uložio osam milijuna eura. Ulaganje je njegov način za borbu protiv krize. Iako je u nekoliko navrata jasno naglasio kako neće biti bogat čovjek dok ne isplati sve kredite, njegova imovina i poslovi sigurno su vredniji od 100 milijuna kuna.

Macola kuka da se neće riješiti kredita dok je živ

Za Express o prvom milijunu skromno kaže:

- Ja sam danas više dužan nego bogat. Nisam baš ‘zaradio’ prvi milijun, ja sam dizao kredite pa tako zaradio taj prvi milijun i počeo širiti poslovanje. Da sam bogat, nisam, jer sam sav u kreditima... 

Najpametniji hrvatski milijunaš zasigurno je Anđelko Leko. Za vlasnika Sheratona, Westina, HUP-a Zagreb i mnoštva drugih, najprestižnijih ugostiteljsko turističkčih objekata u Hrvatskoj i regiji, većina Hrvata nije nikad čula, i to je krunski dokaz njegove mudrosti. Na spominjanje imena Leko, većina ljudi pita - “Jel to onaj iz Sabora?”.

A nije. Onaj iz Sabora je proverbijalni epizodist naspram ovoga.  Anđelko Leko počeo je karijeru kao konobar, sredinom prošlog stoljeća, i polako, ali pametno napredovao, sve do direktora OOUR-a. Potom je postao komercijalni direktor. Kraj socijalizma dočekao je kao generalni direktor HUP-a Zagreb. Političari su uvijek rado zalazili u njegove objekte, a nerado izlazili iz njih.

Nije radio pogreške i nije se preko noći odricao prijatelja. U hotel Panorama, prije rata, rado su navraćali komunistički funkcioneri, a Leko je s njima bio u odličnim odnosima. Potom je u Panorami jedna frakcija desnice htjela osnovati HDZ (braća Veselica i drugi gubitnici), a Leko ih je primio. Kasnije su počeli navraćati i pobjednici. Hotel je vremenom postao omiljeno svratište HDZ-ovaca, ali su u njega i dalje nastavljali dolaziti komunisti, s kojima je Leko i dalje ugodno divanio - ništa se tu nije promijenilo, osim što je bivši konobar, pa direktor, u međuvremenu postao vlasnik.

U Hrvatskoj ne treba izazivati ničiju zavist

On je dovoljno pametan da za novine ne govori ni o klimatskim promjenama, a kamoli o prvom milijunu, što dijelom objašnjava njegov uspjeh. Ova sredina, naime, ne prašta isticanje - ako si samozatajan, možeš imati cijeli svijet, samo nemoj natjeravati druge da ti zbog ičega zavide... Jer tad ode glava. Ovdje se, naravno, bez politike ništa ne može. Jozo Kalem, milijunaš, postao je poznat ne zbog svojih milijuna, nego zbog prijatelja Slavka Linića.

Prvo bogatstvo zgrnuo je trgujući naftnim derivatima tijekom Domovinskog rata. Kako pričaju njegovi riječki poznanici, Kalem je početkom ‘90-ih s obitelji pobjegao iz rodnog sela u Republici Srpskoj u Rijeku te u partnerstvu s riječkim Autoprometom vrlo brzo ušao u posao s prodajom derivata u Hercegovinu.  No poslovne zvjezdane trenutke doživljava 2000., kad na vlast u državi dolazi SDPova koalicija. Slavko Linić postaje ministar financija i šef NO-a Ine. Godine 2008. većinski udjel u Kalemovoj uspješnoj tvrtki, koja danas posjeduje 50 benzinskih postaja, preuzima slovenski Petrol, a Slovenci lani od Kalema kupuju i preostali vlasnički udio.

Tomislav Antunović, vlasnik poznatog hotela, upravlja s 21 milijunom eura. On je prvi milijun zaradio na benzinskim crpkama. Jambo je prije rata bio bogat, ali rat je bio prilika Prvu benzinsku postaju u bivšoj Jugoslaviji otvorio je u Brčkom 1987. godine pa je vremenom pažljivo razvijao biznis. Prema njegovim riječima, sva poduzeća u njegovu vlasništvu u više država prave godišnji promet od oko 500 milijuna eura. Glasoviti Stipe Gabrić Jambo uvijek naglašava da je njegovo bogatstvo u nekretninama stečeno u poslu s voćem i povrćem. Biznis je naslijedio od oca. 

- Moj prvi milijun je stekao ćaća Ivo, a ja sam to samo oplođivao kao i on u poljoprivredi na 20-ak hektara zemlje - rekao je svojedobno Slobodnoj. 

- Otac je 1971. kupio novi kamion te traktor s prikolicom i priključcima, a kad sam se vratio s fakulteta, čekali su me Golf i nova kuća u kojoj i danas živim. Kako meni, tako i bratu, te smo s unajmljenim kamionom zimi vozili po 200 tona voća i povrća u Bosnu, koja je sve ‘gutala’. Ljeti smo išli na Brač i, dok nije bilo nove ceste, makadamom, radeći od jutra do mraka, a prije rata i osamostaljenja RH imali smo punu veliku kutiju maraka i dolara.  Navodno je najveći dio bogatstva stekao povlaštenom trgovinom s HVO-om. Novac je uložio u nekretnine i tvrtke na hrvatskom jugu.

Protiv njega su podnesene brojne kaznene prijave, koje gotovo nikad nisu rezultirale sudskim progonom. Jambo je danas vlasnik kuća, stanova, zgrada i poslovnih prostora vrijednih stotinjak milijuna kuna. Poslije je krenuo u politiku, u kojoj je mijenjao političke dresove, ali sve donedavno nije znao za poraze. Tad se preforsirao kupnjom golemog placa u Dubrovniku. I Tito je nehotice stvarao nove bogataše Juroslav Buljubašić povezan je s čak 17 tvrtki.

Osnovao je tvrtke koje su se bavile turizmom, brodarstvom, medijima i bankarstvom, a počeo je s tvrtkom SEM. Svoj prvi milijun, tadašnjih njemačkih maraka, zaradio je postavljujući telefonske centrale. On je bio prvi koji je na područje bivše Jugoslavije donio prvi telefaks, a kasnije i satelitsku antenu. 

- Za moj prvi milijun zaslužan je — drug Tito - rekao je svojedobno Slobodnoj Dalmaciji. 

- Započeo sam s privatnim biznisom 1982. godine, kad sam osnovao obrt i postao prvi uvoznik telefaksa za područje od Vardara do Triglava. Imao sam obrt za montažu telefonskih centrala, popravak uređaja, a radio sam i inženjering poslove za škverske novogradnje. Bavio sam se i poljoprivredom te cvjećarstvom: uzgajao sam salatu i krizanteme te ih prodavao na Britancu...

Temelj poslovnog carstva Žejko Kerum udario je 1989. godine. Nakon vojske i završene srednje građevinske škole bio je godinu dana u Iraku.

Crnčio je tamo od jutra do mraka i donio kući 30 tisuća maraka, od kojih je dio potrošio na Golf “jedinicu”, a ostatak na danonoćne provode s društvom. Zatim se otisnuo na more i radio na teretnom brodu te položio ispit za upravljanje velikim brodovoma. Neko vrijeme zarađivao je i prodajom ribe. Svaki petak svježu ribu dopremao je i prodavao po selima splitskog zaleđa, a dobro se zaradilo i na prodaji kičastih portreta uplakanih dječaka i djevojčica s velikim tužnim očima, koje su 80-ih bile hit u dječjim sobama.

A onda je u obiteljskoj kući otvorio prvu vlastitu malu trgovinu. Najprije je sve radio sam, a kad se posao proširio, pozvao je u pomoć sestru. Nevenka se brinula za računovodstvo i financije, a Željko za operativu. Mnogo godina kasnije priznat će da je prvih mjeseci pribjegavao industrijskoj špijunaži. S ceduljicom u džepu u obližnjoj bi trgovini popisivao robu i cijene, a onda u svojem dućanu istoj robi snizio cijenu za neznatni iznos.  Neki pak ne vjeruju u ovu priču. Tvrde da je na svoje police stavljao robu iz državnih robnih rezervi i Caritasa.

Navodno ga se još 1994. i 1995. sumnjičilo za gospodarski kriminal, pa u dosjeu splitske policije postoji i kaznena prijava zbog zlouporabe položaja i ovlasti te krivotvorenja isprava, ali Kerum nikad nije procesuiran što znači da protiv njega nije postojao ni valjani dokaz. Tajna uspjeha, prema Kerumovim riječima, bila je u malom triku kojim je pridobio klijentelu.

Kruh, mlijeko, brašno, ulje, šećer i voće prodavao je bez lipe zarade – po nabavnim cijenama i kupci su se iz dana u dan množili.  Manje je poznato kako je Kerum, u fazi kad je već bio poznati splitski vlasnik trgovina, s jednim dobavljačem igrao karte za palete kave. Bilo je to krajem ‘90-ih, a priča ide otprilike ovako: kartala se briškula, na četiri dobivene, i to u skladištu. Naime, dobavljač je stigao Kerumu s dvije palete kave vrijedne nekoliko desetaka tisuća kuna. Pao je dogovor – ako Kerum pobijedi, plaća samo jednu paletu. Ako izgubi, umjesto dvije palete, koliko je naručio, platit će tri. Kerum je pobijedio. 

U godinama koje slijede Kerum je polako i sigurno širio svoje poslovno carstvo. Najprije je karike lanca svojih trgovina porazmjestio uz obalu, a prema otocima je planirao voditi posebnu poslovnu politiku. Nakon što je otvorio supermarket na Hvaru i Visu, odlučio je da će cijene svih proizvoda biti iste kao i na kopnu, unatoč većim troškovima transporta. Nakon toga proširio se i na Zagreb, a počeo se interesirati i za ulaganje u turizam.

Prvi pothvat bio je obiteljski hotel Neva u Podstrani. Od tada ulaganja i kupovine raznih nekretnina i zemljišta ne prestaju. Danas je Kerum milijunaš, ali iza njega su dugovi Zadnji popis imovine koji je predao prošle godine doista je impozantan. Zemljište u Rogoznici i Splitu, kuće u Solinu, Podstrani, na Čiovu, zgrada na Trsteniku, Hotel Neva, dvije kuće u Zagrebu te kuća u Splitu, sve u ukupnoj vrijednosti od oko pet i pol milijuna eura.

Tu nije ubrojeno zemljište kampa na Braču, Diokom, Hotel Central, Hotel Marjan, dionice desetaka poduzeća te ušteđevina od oko 60 milijuna kuna plus renta. Marijan Filipović, također na silaznoj putanji, godinama je samo rastao.

Dubravko Grgić na prijamnom je bio zadnji U Gorski kotar Filipović je stigao daleke 1952. godine, kad mu je bilo 17 i pol. Kako kaže, krenuo je za starijim bratom koji je već bio ovdje: “Rekao sam ocu da bih i ja krenuo za njim. Dao mi je tri konja, a sa mnom je krenuo i moj tri godine mlađi prijatelj. Iz Travnika smo putovali sedam dana. Bilo je ljeto, pa bismo spavali na livadi ili bismo usput molili seljake da nam dopuste da prespavamo na sijenu. Jeli smo slaninu koju smo ponijeli od kuće, a putem smo kupovali samo kruh. U to vrijeme ljudi su ovdje iz šume iznosili cjepanice u velikim košarama na leđima. Ja sam došao s tri konja i počeo izvlačiti drva na konjima što znači da sam mogao ponijeti veće količine za istu cijenu. Spavali smo kod brata u kolibi, u šumi na proplanku, a prvi put sam prespavao u toploj kući tu u Gerovu, na Badnjak”.  A

Tu je stekao prvi veliki novac, a obogatio se kasnije na drvnoj industriji. Dubravko Grgić karijeru je započeo kao odvjetnik 1979. u uredu oca Mirka gdje se bavio naplatom autošteta od osiguravajućih kuća. Na prijamnom ispitu na Pravnom fakultetu u Zagrebu bio je predzadnji od 1500 kandidata, a diplomu je stekao nakon dvije godine i deset mjeseci studiranja. S još desetak suradnika ranih devedesetih osnovao je Euroherc osiguranje, potom kupio Jadransko osiguranje, a 2000. godine postao vlasnik Mediteranskog osiguranja. Na kraju 2011. mu je neto dobit bila viša od 183 milijuna kuna, a vrijednost nekretnina procjenjivala se na 12 milijuna eura.