PRIPREMITE MARAMICE PRIJE ČITANJA: Ovo je najtužnija priča o maci. Zvali su ga RUŽNI...

Njegovo ime je Ružni. Sve što sa sigurnošću u vezi sa njim znamo je da mu IME nije prikladno.

Priču smo pronašli na jednom od portala, koji kaže da nije poznato ko je napisao priču, ni gde se ona događala, ali jedno je sigurno – u njoj bi se mogli prepoznati vlasnici ljubimaca iz svih krajeva svijeta!

 
Priču prenosimo u cjelosti, a vi prije čitanja pripremite maramice, za svaki slučaj…

-U zgradi u kojoj živim svi su ga zvali Ružni. On je bio lokalna napuštena mačka. Znao je dobro da radi tri stvari: da se tuče sa drugim mačkama, da kopa po smeću i da voli. Kombinacija ove tri stvari dosta je uticala da dobije nadimak Ružni.

Imao je samo jedno oko, a na mjestu gde je trebalo da bude drugo oko stajala je rupa. Na toj istoj strani gde je falilo oko, nije imao ni uho. Njegova leva noga je nekada bila polomljena pa je loše srasla, te je Ružni i šepao. Bio je tamno sivo – tigraste boje, ali na glavi i leđima bili su ožiljci od uličnih okršaja sa drugim mačkama. Kad god bi ga neko vidio reakcija je bila ista – „O, kako ružna mačka“.

Sva deca su upozoravana da ga ne diraju i da mu ne prilaze. Klinci su ga gađali kamenjem, a kada bi probao da uđe u nečiju kuću priklještili bi mu vratima šape.

Ružni je uvijek isto reagovao. Kada su ga polivali vodom, stajao je mirno dok ne prestanu. Kada su ga gađali, on bi se sklupčao i čekao da napad prođe.

Volio je da gleda kako se igraju djeca iz komšiluka. Ponekad bi im se približio i očešao o njihove noge, kao da ih tjera da ga pomaze. 

Jednoga dana Ružni je želio da ljubav podeli sa komšijskim haskijem. Pas nije baš najljubaznije odgovorio na gest mačka. Napao ga je, a ja sam iz svog stana mogao da čujem kako Ružni zapomaže. Odmah sam se sjurio niz stepenice…

Ležao je na trotoaru u neprirodnom položaju, kao da mu je kičma bila polomljena. Podigao sam ga, a on je još uvijek preplašen, teško dahtao. Pomislio sam kako sam ga povrijedio kada sam ga podigao i spustio na rame, a onda sam osjetio kako mi sisa uho. To je bio poznat i topao osjećaj – čak i u tolilim bolovima namučeni mačak tražio je malo nježnosti!

Kada sam prvi put pomislio kako je on zapravo najlepše biće koje sam ikada video! Nije pokušao da me ogrebe, nije se opirao, naprotiv – potpuno mi je verovao! Eto, sve vreme smo ga zvali Ružni, a on je imao najlepšu dušu!

Uginuo je u mom naručju pre nego što sam uspio da uđem u stan i pozovem pomoć. Sjedio sam u fotelji i držao njegovo tijelo u rukama razmišljajući kako je jedna izmučena lutalica uspjela da za sekund promeni moje mišljenje o tome koliko je važno imati čistotu duha i ljubavi se prepustiti bez rezerve. Naučio me je više o životu i emaptiji nego hiljade knjiga na svijetu. Zbog toga ću mu uvijek biti zahvalan.

Mnogi bi voljeli da budu bogati, uspješni, voljeni, ljepši, a ja ću se od danas truditi da budem Ružni! ''