"Svi ćemo jednom otići, zato živimo dok imamo vremena"- Potresne riječi iz knjige Donne Ares

Bh. pjevačica Azra Kolaković, poznatija kao Donna Ares, godinama se "lavovski" borila sa najtežom bolešću - rakom. Pobijedila ga je dva puta, a svoje prijatelje, pratitelje, kolege, porodicu beskonačno mnogo puta inspirisala svojom nevjerovatnom snagom i željom za životom.

I pokazala se, kao prava ratnica. Uvijek je bila simbol jake žene koja je znala šta želi od života i hrabro se borila.  Međutim, sada je svijet zanijemio. Da, svijet, jer Donnu su poznavali i voljeli svi, u njenom rodnom Bihaću, cijeloj Krajini, Bosni i Hercegovini, regiji, pa i svijetu. Što zbog njene muzike, što zbog njene lavovske borbe, što njenih riječi ispisanih u redovima jedne knjige.  Sada, Donnino srce je prestalo kucati. Vijest o tome šokirala je sve. Društvene mreže pune su oproštajnih statusa. 

Iako bolesna, iz dana u dan stvarala je nova muzička djela. I o svemu tome, i dobrom i lošem, pisala na društvenim mrežama. Također je napisala i knjigu "Soba za nikoga" u kojoj iznosi tešku životnu priču, o svom saznanju da ima ovu opaku bolest, nedoumici, suzama, bolu, a potom optimizmu i odluci da se bori do pobjede. Jer Donna je ipak na neki način pobijedila. Postala je inspiracija mnogima, a to je ono što ostaje vječno. Kao i njene riječi:

Svi ćemo jednom umrijeti, samo je pitanje hoćemo li svi svoje živote proživjeti? Dok jedni razmišljaju o drugima i tuđe živote žive, drugima život prolazi u strahu šta će neko reći i dok bolesni čekaju konačna izlječenja, ja nisam gubila vrijeme i živjela sam punim plućima u svim uvjetima. Ovdje i sada.

Da sam sjedila i čekala da izliječim rak i tek onda nastavim sa životom, nikada ne bih saznala ovo što znam danas. Zašto kad imamo sve nemamo ništa i onda kad izgubimo tek počinjemo voljeti život?

Zašto me Bog nagradio ovim iskušenjem u početku nisam znala. Da sam ostala pri tom da me kaznio, vjerovatno bih se brzo predala, dosadilo bi mi i izgubila bih bitku. Prihvatila sam bolest na drugačiji način i odlučila živjeti u simbiozi sa svojim rakom. Za ovakvu zajednicu i harmoniju suživota potreban je dobar imunitet, alkalan organizam i pažljivo birana terapija, redovna kontrola i puno povjerenja u doktore, ishranu i sve što izaberemo na putu ozdravljenja.

Ovo najveće životno iskušenje, umjesto da me porazi i sruši, podiže moju samosvijest na jedan potpuno novi nivo. Otvara nove vidike, donosi nove divne ljude i pomaže mi da shvatim Boga i smisao našeg postojanja. Svako na ovom svijetu je dobio zadatak, ali je pitanje da li će ga ikada otkriti. Ljudi se svakodnevno mole da se približe Bogu. Ja se nisam nikad molila na njihov način, pa sam ipak doživjela sva ona divna iskustva kroz vjeru. Dok jedni i dalje raspravljaju o mojoj tetovaži, drugi je nikada neće ni imati. A mnogi bi je potajno željeli.

('Soba za nikoga', poglavlje 25, završetak)