POTRESNA ISPOVIJEST MAJKE ČIJI SIN PATI OD AGORAFOBIJE: ' Dugo je mokrio u krevet, a u školi su ga maltretirali i tukli'

Moj sin posljednjih 15 godina nije izašao iz našeg stana. Sada mu je 30. Rijetko izađe čak i iz sobe. Nije mi dopustio da u njoj išta promijenim, sve je ostalo u tom vremenu kada je imao 15, započinje svoju životnu priču majka Suzana za hrvatski portal 100posto. Njezin sin boluje od agorafobije što je skup strahova od javnih mjesta, otvorenih prostora i mnoštva ljudi.

"Njemu je najgora noćna mora da sjedi negdje na klupi na otvorenom prostoru i da ljudi idu prema njemu. To je za njega katastrofa", opisuje žena. Na pomisao da mora izaći na otvoreno on se počne gušiti, srce mu počne pojačano kucati, uhvati ga panika. "Mene strah da njega ne pogodi srčani udar u takvim situacijama, dugo sam se borila i tjerala ga da izlazi van, ali onda sam jednostavno odustala.

Problema je imao i fizičkih i psihičkih. Nebrojeno puta zvali su je da dođe po njega, druga djeca su ga tukla. "Stalno smo išli po doktorima, dugo je mokrio u krevet. Zvali su me iz škole da se on povlači, jednostavno ne prihvaća druge, igra se s dvije olovke sa strane. Dosta su ga maltretirali i tukli. Ne znam koliko puta sam išla u hitnu s njim dobi je ili udarac u glavu ili u trbuh. A on je bio jako dobro dijete", kazala je. I zbog toga svaki dan ga je morala kumiti i moliti da uopće krene u školu. Kako majka kaže Dino je jedva završio osnovnu školu.

Liječnicu opće prakse namolila je da mu napiše preporuku za bilo koju srednju školu. Majka je mislila samo na to da sina osposobi za bilo koji zanat, ne može živjeti bez srednje škole. Upisala ga je u prometnu, jer bila im je najbliža. No tada su se stvari pogoršale.

Krenuo je u školu, na putu du tamo pet puta je povraćao, dobio je napadaje panike, stolica mu je bježala. Imao je ili proljev ili zatvor. To je bilo neizvedivo bio je više na bolovanju nego u školi. Molila sam ga da nastavi, a on me samo gledao u očaju i pitao: 'Zar mi ne vjeruješ?' Izdržao je možda dva mjeseca u školi. Odustala sam, bio je to posljednji put kada je izašao iz stana. Bila je jesen, nije završio ni prvo polugodište prvog razreda srednje 
Dino je rođen 1986. godine, nekoliko mjeseci nakon nuklearne katastrofe u Černobilu, njegova majka vjeruje da je i to kobno zaračenje vjerojatno utjecalo na plod koji je bio tek u fazi razvoja. ona je imala tešku trudnoću, zamalo je pobacila, nakon čega je do poroda bila na hormonskoj terapiji.

Zdravstvene probleme ima od rođenja

"Rođen je s anomalijom bubrega, tzv. potkovičasti bubreg, spojeni su kao jedan, nisu se odvojili. Mi u obitelji nismo imali takvih anomalija zato sumnjam na neki vanjski faktor. Osim toga imao je zgrčene šakice, oni su to u bolnici nazvali sindrom škrtca", prisjeća se Suzana. Ona je bila mlada rodilja, imala je tek 20 godina, Dinin otac je njezina mladenačka ljubav. No unatoč bolesti sina, nisu se slagali. "Razišli smo se kada je Dino imao osam mjeseci. Kasnije sam forsirala njihova viđanja, ali sin je više bio s bakom i djedom. Otac nije imao interesa", ispričala je, nakon toga dječak nije htio imati previše veze s ocem. Molio je mamu da tati ne javlja ništa o njegovim zdravstvenim problemima. A problema je bilo mnogo.

Od najranijeg doba imao je mnoge urinarne infekcije, zbog anomalije bubrega, zbog zgrčenih šaka išao je na Goljak. Bio je osjetljiv, nije podnosio izlazak iz kuće ni tada. "Kad god bismo došli negdje u dućan, morala sam trčati s njim van. Plakao je i vrištao još kao mala beba. Sve je to išlo jednim slijedom i samo se pojačavalo", opisuje Suzana. Kao samohrana majka morala je sina upisati u vrtić, to mu uopće nije dobro sjelo.

"Ujutro prije polaska bila je kalvarija, nagovaranja, potkupljivanja. U vrtiću je bio povučen, boležljiv, idealna meta za ismijavanje vršnjaka. U osnovnoj školi postalo je još gore. Tamo su ga baš jako tukli vršnjaci. Učiteljice nisu znale što da rade s njim. Često su me zvale na razgovor da se povlači, nema koncentracije", prisjeća se. Dino bi se u svojoj klupi igrao s dvije olovke i čekao da završi nastava. S vremenom sve zadaće, gradivo i lektire s njim je obrađivala mama. Ona bi posuđivala bilježnice od kolega iz razreda i prepisivala materijale. Do kasno u noć s njim pisala lektire. Njega ništa nije zanimalo. Sve kojima bi Dino došao u ruke zbunjivala je činjenica što je natprosječno inteligentan. Kada bi ga uspjela nagovoriti, pročitao bi gradivo i naučio ga savršeno u kratkom roku.

"Stalno sam ga gurala među ljude, u nekakve aktivnosti, što god su mi rekli napravila sam. Upisivala sam ga na sportove koji su mu super išli. Tako je vježbao karate, dobivao je pohvale. Išao je na plivanje, išlo mu je fantastično. Upisala sam ga i na vaterpolo, sve je super bilo dok ga jednom trener nije lažno optužio da ima kaugumu. Nakon te javne sramote zamjerilo mu se i odustao je", prisjeća se. Tako je bilo sa svakom aktivnošću ili druženjem koje je Suzana stalno forsirala.

Zbog fobije trpi bolove, sve samo da ne mora izaći iz kuće

Kada je konačno prihvatila da ga mora ispisati iz škole rekla mu je: "Ja ću ti pomoći koliko sam živa, a dalje ne znam." I dalje je pozivala nekoliko njegovih prijatelja da dođu kod njega doma, da ga pokušaju izvući iz stana. Nudila im je novce da ga izvedu van, bila je očajna. Sve to vrijeme morala je raditi, mijenjala je poslove. Nakon posla trčala je doma da mu skuha ručak, da ne bude sam. Bez prave dijagnoze, nije mogla za sina dobiti status invalida, a to ne može ni danas.

Njezin sin ne izlazi iz sobe, uz agorafobiju ima i druge strahove - panično se boji kukaca, samo jedan komarac može ga potpuno izbezumiti. Odbija piti lijekove, ako ga nešto boli trpi. Samo da ne bi morao izaći kod doktora ili da netko dolazi njima u kuću. Nedavno su oboje imali crijevnu virozu s temperaturom, kaže žena, nije htio popiti niti jednu tabletu za smanjivanje temperature. Boli ga zub, on trpi. Ništa od hrane gotovo ne podnosi niti može jesti, pije šest litara vode dnevno. Ranije mu je bio dijagnosticiran dijabetes tipa b, majka ne zna u kojem je stadiju bolest danas. Jako je zabrinuta, a ne može ga odvesti liječniku.

Ima veliko nepovjerenje prema svima, komunicira gotovo isključivo samo s majkom i s njihovim ljubimcima. Do prije dvije godine imali su njemačku ovčarku Bebu, oboje su se jako vezali za nju. Suazana ju je nabavila jer su joj tako savjetovali. I to je bila dobra odluka. Unatoč silnoj vezanosti, Dino ju niti jednom nije izveo u šetnju. Kada je uginula nakon 15 godina udomili su malenu crno bijelu macu. "Izvukla sam je ispod haube, morala je na operaciju. Sada nam je ona jedina sreća. Ja je ove Jin-Jang, a ime joj je Micika. Dino kaže da nam je došla smjena, macu nam je poslala Beba, koja je malo prije toga uginula", opisuje.

Sin joj ne dopušta da išta iznese ili unese u sobu. Rolete su spuštene, prozori zatvoreni. Stari krevet ne da promijeniti, u ormarima su knjige i bilježnice iz osnovne škole, sve igračke koje je imao, na tisuće figurica iz Kinder jajeta, stara odjeća koju je prerastao. Ne smije mijenjati ništa.

Već 15 godina nisam pojela ručak sa svojim sinom za kuhinjskim stolom. Uđem u njegovu sobu s tanjurom i sjednem na krevet da jedemo skupa. On je svjestan da mi je teško, zna mi i reći da izađem, odem u kino. Ali niti ga mogu ostaviti samog, niti nakon toliko godina imam neko društvo 
U sobi on proučava sve što ga zanima, obožava prirodu, prati National Geographic, prati što se događa u svijetu, konstantno se informira putem interneta, surfa na računalu koje mu je mama kupila prije nekoliko godina.

Majka ne zna kako da mu izradi osobnu kartu

"Sretna sam što voli čitati, da ne gleda samo u zid. Vidi i dobrih i loših stvari koje se događaju u svijetu, kada vidi nešto loše to ga još više deprimira, ali što ja tu mogu. On više nije mali da mu to mogu zaključati", objasnila je. Uz to jako dobro govori engleski, lijepo pjeva, mamu jako veseli kada ga čuje da pjevuši, jer kako kaže ima predivan glas.

To što nema status invalida za Suzanu je sve veći problem. Istekla mu je osobna, a ona ne zna kako da mu produlji novu. Prije pet godina uspjela ga je nekako natjerati i ugurati u taksi da odu do policije u Petrinjskoj. "To je bilo kao da nekoga kidnapiramo, on je bio zelen u autu, jedva je izdržao do Zrinjevca. Kada smo izašli iz auta trebao je doslovno dva koraka napraviti do zgrade policije. Ušao je unutra, sjeo je, hvatao zrak. Ja sam stajala u redu za njega. On mi je samo ponavljao: 'Mama ti ne znaš što mi radiš'. Mislila sam da će mi se srondat negdje. Ja to ne mogu opet prolaziti. Morat ću tražiti da mi dođu doma, kao i za nepokretne ljude.

Njegov status nije riješen, agorafobija ne postoji kao službena dijagnoza i samim time ostvarivanje prava nije prilagođeno njegovom osnovnom hendikepu - nemogućnosti da napusti dom.

"Najveći strah mi je da se meni nešto dogodi, jer sam mi je rekao ako do toga dođe ni njega neće biti. Mene je strah da on stvarno živi samo radi mene. Zato sam i pokrenula ovo sa Socijalnom službom, da bar ima neku lipu kada mene više neće biti", kazala je Suzana. Ova malena obitelj zbog svoje situacije zapala je i u financijske probleme.

No, kao i na svim drugim mjestima i socijalne radnice nisu znale kako da joj pomognu, savjetuju joj da ga prisilno hospitalizira. "Rekli su mi ako će se buniti kada dođu po njega, još bolje da završi u ustanovi. Ali ako i dođe na prijemni odjel na nekoj psihijatriji vidjet će da je on lucidan, svjestan svega. Punoljetan je i ne znam na temelju čega bi ga zadržali", objasnila je. Kada je kod kuće to je za njega sigurna zona, on ponekad i izađe iz sobe dođe do majke u kuhinju, razgovaraju, šale se, često je savjetuje kada joj bude teško na poslu. "Zna mi reći, mam ja bih ti pomogao, ali ne znam kako", priča Suazana.

Ona ne zna postoji li u Hrvatskoj još neko s dijagnozom agorafobije, kaže da nije stupila u kontakt ni s kime, no sigurna je da takvi ljudi postoje, možda ni ne znaju koja je tačna dijagnoza.

Imena sina i nje su na zahtjev majke izmijenjena.