SJEĆANJA MUHAREMA EFENDIJE OMERDIĆA: Anegdote o Bošnjacima vezane za Kabu i Hadž

Muharem ef. Omerdić, danas je u penziji, a bio je šef Vjerskoprosvjetne službe Islamske zajednice.  Za naš portal prisjetio se nekoliko anegdota vezanih za Kabu i Hadž. 

Moja sjećanja

Halal-mal za hadž

U knjizi Sarajevski nekrologij rahmetli Alija Nametak na ironičan način je opisao neke  Sarajlije i neke druge iz svog vremena. Na jednom mjestu priča o hadžijama: „Ko ide sa halal-malom na hadž?“

Nametak piše kako je krenula jedna grupa bosanskih hadžija na hadž Među Sarajlijama bio i jedan Smajkić iz Podveleža. U dugom putovanju na lađi počeše razgovarati kako su zaradili hadžski mal. Među njima begova, aga, trgovaca… I ovaj Smajkić, čoban. Begovi zarađivali uzimajući od kmetova, age od dućana, trgovci od kupovine i prodaje. Upitaše Smajkića, kako je on zaradio mal za hadž? On reče da je bio čoban, čuvao ovce, strigao ih i vunu prodavao, kupio sir i slao ga na pijacu, i maslo je kupio, poneko janje i od toga štedio. Jedan iskren hadžija mu reče: „Allahu a'lemu, tvoj je hadž kod Allaha kabul, a nas ostalih – da Bog da?!“

Odgađanje odlaska na hadž

Jedna grupa ahbaba sarajevskih trgovaca na jednom sijelu dogovoriše se da zajedno odu na hadž. Odrediše godinu svoga polaska. Kada dođe to vrijeme, jedan udavao kćer, drugi još otplaćivao kupljeni dućan, a treći bio slab. Ostali rekoše da neće bez njih, odgodiše putovanje i dogovoriše se da krenu slijedeće godine. Dogodine neko od tih ahbaba ponovo bio spriječen nečim, pa radi njega ponovo odgodiše za narednu godinu. Počeše umirati, jedan po jedan, a preostali živi   nastaviše odgađati. I tako bi, svi pomriješe i ni jedan od njih ne ode na hadž.

Bošnjak obnavljao Kabu

U doba Sultana Sulejmana u Mekki je živio jedna alim iz Bosne. Pored velike učenosti bio je vrstan zidar i majstor. U jednoj od tih godina pala je velika kiša na Mekku pa je Kaba više dana bila poplavljena, sa nivoom vode i do dva metra. Dva su se zida obrušila pa se tražio način njihovog obnavljanja. Taj naš učeni Bošnjak otišao je emiru Mekke i molio dozvolu da on obnovi te zidove svojim rukama i novcem. Emir mu je rekao da će o tome obavijestiti Sultana i tražiti njegovu dozvolu. Dozvola je nakon nekog vremena stigla od Sultana i taj naš sretnik je ovjekovječio svoj vakuf u samoj Kabi.

Hodočasnici oznojeni i uprašteni žure na Arefat

Bosanski ambasador u Saudijskoj Arabi nj.e. Senahid Bristrić ispričao mi je jednu zgodu kad je rametli predsjednik Alija Izetbegović obavljao hadž, a on mu je bio u pratnji. Bili su u automobilu sa pratnjom na putu za Arefat, pa je predsjednik nekoliko puta uzdahnuo gledajući kroz prozor automobila oznojene i uprašene hodočasnike kako pješače do svog odredišta, a onda reče: „Njihov hadž je pravi i po vrijednosti visoko iznad našega!“

Gledajući u Kabu na nogama proučio hatmu

Hafiz rahmetli Mahmud-ef. Traljić, pričao mi je da je u Sarajevu bilo više hafiza koji nisu ozvaničili svoj hifz. Spenuo mi je imena nekih od njih. Među njima je bilo trgovaca, intelektualaca, običnih džematlija. Za jednog od njih mi je kazao kada je otišao na hadž da je, po ulasku u Harem u Mekki, odabrao pogodno mjesto gdje neće nikome smetati, stojeći na nogama i ne skidajući pogled sa Kabe proučio Hatmu bez prekidanja.

Maltretiranje hadžija u Beogradu i smrt reisu-l-uleme Sulejmana-ef. Kemure

Pričao mi je rahmetli Zijo Dobojak, vozač reisu-l-uleme Sulejman-ef. Kemure, šta je bio sevep smrti ovoga reisa-ef. 1975. godine. Kaže da je te godine odvezao reisu-l-ulemu na Surčin, aerodrom u Beogradu, kako bi on lično dočekao i poselamio hadžije. Tada je bilo dozvoljeno da samo JAT može prevoziti hadžije i to sa surčinskog aerodroma.

Kada je reis-ef. vidio šta srbijanski carinici rade hadžijama, hadžinicama skidaju mahrame, hadžijama odmotavaju saruke, skidaju odjeću, izuvaju obuću, kopaju po stvarima i istresaju sve iz kofera, oduzimaju im kupljene poklone i odmjeravaju kazne za neke ponesene predmete, ušao je ljut u salu i protestirao. Jedan carinik mu je drsko rekao: „Šta ti 'odža 'oćeš ovdje? Ko si ti? Izalazi napolje!“ Reče mu je da je on reisu-l-ulema muslimana u Jugoslavije i da je nedopustivo to što carinici čine hadžijama. Tada je šef carine povišenim glasom prisilio reisa-ef. da izađe van pokazavši mu prsom na vrata. On je izašao i rekao Ziji da ga vozi u Sarajevo. Od Beograda do Sarajeva, priča rahmetli Zijo, reis-ef. nije ni jednu riječ progovorio. Navečer je od ozlojeđenosti  umro.

Hafiz Sinanudin ef. Sokolović sa ocem hafizom Junuzom-ef. na hadžu

Hafiz Junuz iz sela Sokol, kasaba Rudo, kadiluk Višegradski, alim stambolski, studirao je u Stanbolu islamske nauke. Nakon  povratku u Bosnu oženio se, zaposlio kao imam u Priboju  i  rodio mu se sin Sinanudin koji je sa tri godine ostao bez majke. Za Junuza ef. se govorilo da je dobri. Te godine kad mu je umrla žena, otisnuo se na hadž noseći sina Sinanudina na leđima jer ga nije imao kome ostaviti na brigu. Interesantne su zgode i susreti sa ovog njegovog putovanja. Vraćajući se sa hadža u Medini je postao turbetar Poslanikovog mezara. Plaću je primao iz vakufa svoga prapradjeda Mehmed-paše Sokolovića. Kad su se Osmanlije povukle iz Arabije,  Junuz-ef. se sa sinom vratio u Stanbol a potom u Bosnu. Stigavši u Sarajevo postavljen je za imama na Kobiljoj Glavi i šejha Nakšibendijske tekije u Vogošći. Sin mu Sinanudin postao je hafiz, imam, kadija, popularan vaiz, pisac i jedan od  najboljih profesora fikha Gazi Husrev-begove medrese. Meni je predavao osam godina. Na času bi nam pričao da ga je otac na leđima u sepetu odnio na hadž kada je napunio tri godine, da ga je ujela škorpija dok se bos igrao u pijesku i da ga je od otrova izliječila jedna beduinka.

Nije mi dao u autobus na Mini a ja ga poslao na studije

Nakon Arefata, Muzdelife i prvog bacanja kamenčića na Mini naše hadžije su ili išli u Harem ili u hotel. Bilo je obezbijeđeno i nekoliko autobusa koji su nam stajali na raspolaganju. Teško sam hodao zbog žuljeva na tabanima pa sam htio sa suprugom ući u zadnji autobus. Student koji je bio zadužen za našu grupu uredovao je ulazak u autobus i meni ne dade ući. Jedan hadžija uđe kroz prozor. Bilo je još nekoliko praznih mjesta ali mene ostavi na putu, žedanog, gladanog i umornog. Razmišljao sam idući stopu za stopom niz Minu, kroz kakve ispite musliman mora prolaziti. Ja sam tom studentu osigurao stipendiju u S. Arabiji, brinuo se o njegovim papirima i dr., a on, možda ne znajući me lično, uradi tako. Sa njim se nisam raspravljao, a da sam mu rekao ko sam bio bi, sigurno, drugačiji. Znam i danas ko je to bio, ponekad se sretnemo ali mu nikad nisam ispričao tu zgodu sa hadža iz 1990.

Još jednu pouku iz tog dana nosim u sebi. Zaustavio sam se na jednom praznom parkingu gdje se iz velikog kamiona dijelila voda, hurme i još nešto. Sjeo sam podalje i gledao tu podjelu i divio se darežljivosti dobrih ljudi koji hrane i napajaju hadžije u ime Allaha. Iz tog mnoštva ljudi odvoji se prema meni jedna mlada crkinja i bez riječi mi ponudi paketić hurmi. Ja sam odmahnuo glavom i ona se udalji. To mi kao živa slika stoji u sjećanju i kajanje što joj na dobrotu nisam uzvratio zavalnošću.

U ihramu hadžija duhanio u po Mekke

Pred polazak za Mekku pružena mi je prilika od glavnog vodiča rahmetli prof. Abdurrahman-ef. Hukića da održim vaz hadžijama i dam im uputstva za oblaćenje ihrama i ponašanje tokom njihovog nošenja. Tada sam rekao da se sustegnu od pušenja cigareta, bilo ono  haram ili mekruh, jer to je vrsta ćejfa a takva vrsta uživanja skrnavi samu svetost ihrama. Prije odlaska na Arefat krenuo sam posjetiti jednog šejha, mog poznanika, koji je radio u Rabiti. On je više puta službeno dolazio u posjetu Starješinstvu IZ-e u BiH, bio je prijatelj rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića i mene je zaduživao da ga pratim. Na tom putu sam sreo trojicu naših haadžija kako šetaju po Mekki i sva trojica odbijaju duhanske dimove k'o u Bosni. Poslije selama sam im rekao da to ne trebaju da rade jer su u ihramima, u Mekki i pred odlazak na Arefat. Jedan od njih me ljutito pogleda i reče: „Što si se ti mene svrz'o? Pusti me na miru i gledaj svoga posla!“ Okrenuo sam se i otišao svojim putem kajući se što sam i pored najbolje namjere povrijedio našeg hadžiju koji i na tom putu neke stvari neće kod sebe da promijeni. Nejse, to sam zaboravio, kad 1994. pozvan sam na područje Žepča u jedan seoski džemat na mevlud. Od akšama do jacije se izvodio program, osvjetljenje je bilo sa svijećama, klanjali jaciju i izašli. Pred džamijom mi jedan kolega imam priđe sa lijepo ostarjelim ocem i pita me: „Znaš li ti, Muharem-efendija ovog dedu?“ Rekao sam da ne znam. Reče: „E, ovo ti je onaj hadžija što si ga se bio svrzo u Mekki zbog cigara!“ Kaže, to nam je ispričao kad se vratio kući i bilo mu krivo na sebe što te je narezilio i, da bi sebe kaznio, bacio je cigare i više nije pušio!“ Hadžija me zagrli, pusti suzu i zatraži halal. Ako je živ ili preselio, činim mu dovu za Allahovu milost i oprost.

Dvije o hadžijskim bradama

Slušao sam od rahmetli hfz. Sinanudin-ef. Sokolovića kad priča o jednom hadžiji kazandžiji iz Sarajeva koji je na hadžu pustio bradu i onda se njome kleo i mjestom gdje ju je zaokružio kad hoće mušteriju prevariti. Kaže, došao mu u dućan jedan seljak i tražio da kupi veliku džezvu za kahvu. Hadžija mu dade prepravljenu staru džezvu i reče cijenu. Mušterija razgleda, okreće, mjeri, pa reče: „Meni se čini hadžija da ova nije nova već samo okalajisana!“ Hadžija će mu: „Tako mi ove brade za koju sam dovu učinio na hadžu, nova je!“ Čovjek povjerova zbog te teške zakletve, plati mu i ode, a hadžija izgubi hadž zbog jedne stare džezve.

Moj rahmetli babo Džemil-ef. pričao mi je da se zadesio sa hfz. Sinanudin-ef. Sokolovićem, prof. Husein-ef. Džozom i nekim drugim hadžijama u Istanbulu gdje su noćili na povratku sa hadža, kad se pomoli iz čaršije rahmetli h. Ismet Žiga iz Sarajeva sa suprugom koja je dotle došla da ga dočeka. Na Arefatu je za bradu h. Ismetu bila proučena dova, međutim, kad su ga ugledali u Stanbolu sa ženom bio je bez brade. Sinanudin-ef. je bio šaldžija a i ahbab sa h. Ismetom, pa reče prisutnima: „Šutite, eno ide hadžija Žiga sa ženom a nema brade, mora da mu je žena skinula.“ Kad su se poselamili, Sinanudin-ef. će: „ Hadži Žiga, džaba ti bi dova na Arefatu za bradu, gdje ti je sada, jesi li se prep'o žene pa je obrijao?“ Na to će mu h. Ismet: „Slušj Sinanuddin-efendija, ja se mogu zakleti Allahu na Rozi Mahšeru da sam bradu nosio makar jednu heftu, a ti nisi nimalo!“ Smijali su se i nije bilo hatera.

(Novi.ba)