U SUSRET BAJRAMU: Koncept žrtvovanja i hodočašća - putovanja koja nas mijenjaju
Svako putovanje je kretanje ka svetom mjestu samo onda ukoliko smo spremni na odricanja i izlaganja vlastitog ega neugodnostima s ciljem otkrivanja sebe i razumijevanja diverziteta u Božijem stvaranju.
Američki filozof Hakim Bey , kao veliki protivnik ideje turizma, tražio je korijene današnjeg turizma i pitao se da li se oni nalaze u hodočašću, trgovini ili ratu. Zaključio je da se ne mogu naći u hodočašću i trgovini jer u oba slučaja put donosi bereket ( blagostanje) zato što hodočasnik kao i trgovac doživljava promjenu svijesti, oni na taj put ne polaze samo da bi uzeli nego i da bi sa sobom nešto donijeli, te da je putovanje čin reciprociteta. On otkriva da se pravi korijeni turizma nalaze u ratu jer ratnici kao i turisti ne traže bereket nego kulturološku razliku, koja je ukorijenjena u materijalno. Grubo je zaključio da se ratno otimanje pretvorilo u turističko traženje imaginarnog plijena u vidu slika i suvenira. Hakim Bey je kroz svoja putovanja shvatio da je putovanje sveti čin jer se temelji na otkrivanju Božijih znakova i vodi ka povećanju duhovnog zadovoljstva. Da li ga prelazimo udovoljavajući svojim strastima ili tražeći životno ispunjenje spremni podnositi sve teškoće i neugodnosti jednog putovanja?
Glavne životne smjernice koje nam put sam po sebi donosi su sljedeće :
- naša putovanja uvijek moraju imati svoj cilj i smisao;
- konstantno provjeravaj mapu da bi ostao na pravom putu;
- kreći se polako i mudro;
- pazi kako ćeš se odnositi prema Božijim znakovima na tom putu, a koji mogu doći u vidu starice koja prosi ili uplakanog lica djeteta;
- nauči da je uvijek mjesto i vrijeme za molitvu bez obzira gdje se nalaziš jer je molitva jedna vrsta odmora za dušu i tijelo na tom putu;
- ne zapostavljaj brigu o sebi;
- budi spreman na iskušenja;
- ne propuštaj priliku da dijeliš s drugima makar i sam bio u oskudici i ne dozvoli da ti išta odvrati pažnju od tvog cilja.
U kontekstu ovog posljednjeg bilo bi dobro diskonektovati se od vještačkih druženja putem interneta, a konektovati se na stvarni život u kojem je šutnja mogućnost posmatranja i sazrijevanja.
Psihološka objektivna istina je da svaki čovjek mora na neki način svjesno planirati i ulagati (žrtvovati) u svoja unutrašnja i vanjska putovanja da bi u životu stekao određenu spoznaju i iz nje crpio motivaciju za promjenu na bolje. Žrtvovanje je ulaganje maksimalnog napora u ono što činimo kako bi bili potpuno prisutni u svim svojim iskustvima. Taj napor može biti noćno bdijenje nad knjigom, otvoren um u svakoj situaciji, znati vidjeti dobro kad većina vidi zlo, odvojiti vrijeme za one kod kojih nemamo ličnog interesa, oprostiti onima koji nas vrijeđaju....Kurban znači približavanje (od arapskog glagola qarrebe-približiti se). Približiti se Savršenom Stvoritelju kroz eliminaciju naših individualnih nesavršenosti/ranjivosti. U svemu tome je važno samoposmatranje, ključan psihološki proces koji nas uči kako da odredimo koja vrsta žrtve je “moja žrtva”na putu razvijanja svijesti, a koja svakog od nas neminovno čeka. Individualno pitanje na koje svako mora da odgovori je šta/ko je njegov/njen "Kurban", odnosno mora pronaći vlastite tačke ranjivosti putem kojih možemo biti ugroženi/ucijenjeni/slomljeni. Kad dođemo do tačke da ispravnim razmišljanjem razumijemo koncept žrtvovanja i svojim djelima to potvrdimo, a svojim bićem osjetimo sve blagodati toga stanja, tek onda materijalni pokloni će biti pokloni zahvalnosti i poštovanja s jedne strane, a aktivan proces usavršavanja naših ličnosti s druge.
Žrtvovanje, kao čin pokornosti Bogu, a koji je prisutan u mnogim vjerama, je zapravo napuštanje vlastite dekadentne zone ugode/komfora i puno više od pukog žrtvovanja životinje. To je definisanje vlastitih tačaka ranjivosti i sputavajućih strahova i oslobađanje od svih pomenutih emocionalnih i mentalnih utega. Žrtvovanje bilo koje materijalne stvari (novac, hrana, odjeća i sl) je uvijek lakše (linija manjeg otpora) od žrtvovanja svoga JA (ja sam bolji, pametniji, važniji). Odgajanje ega se najbolje postiže ispravnim žrtvovanjem. Na primjer, kad žrtvujemo svoju potrebu da budemo u pravu po svaku cijenu, čak i konflikta sa bliskim drugima, bivamo oslobođeni mentalne zarobljenosti i mučenja da moramo biti u pravu, a povrh svega toga dobijemo priliku da čujemo i naučimo nešto novo.
Koncept žrtve i hodočašća je koncept naših unutrašnjih i vanjskih kretanja te kako jedni na druge utiču. Definicije o kretanju tijela onako kako ih fizika poima, a koje smo u sedmom razredu učili, tek kasnije kroz razna životna iskustva postaju jasnije u svojoj svakodnevnoj praktičnoj primjeni. Mnoga od njih smo prošli a da ih nismo ni osvijestili kao što su na primjer, jednoliko kretanje po pravcu, jednoliko ubrzano kretanje po pravcu, slobodni pad (ovo nam je većini dosta dobro poznato), zatim vertikalni i horizontalni hitac, jednoliko kretanje po kružnici i jednoliko ubrzano kretanje po kružnici. Da bismo izbjegli nagle i spore jednoličnosti u besciljnim kruženjima potrebno je znati zakone puta iz čega se može dobiti putanja te zakon brzine i ubrzanja. Tad postajemo svjesni pravca kretanja i odlučujemo kojom brzinom ćemo se do cilja kretati.
Moj zaključak je da je vrlo često najduži put koji moramo preći jeste od jedne misli do druge ili još preciznije udaljavanja i približavanja između razuma, srca i ega.
(Novi.ba)