HADŽDŽ: NAJVAŽNIJE ŽIVOTNO PUTOVANJE VJERNIKA

Hadžsko putovanje nije kao druga putovanja. Taj put nije turizam. Svetim mjestima islama ide se po dužnosti i odzivu. Ko ga gleda kao turistički obilazak, griješi i nije na putovanju onih koji su krenuli da obave petu islamsku dužnost (šart), jedan od pet stubova islama (rukn). Mnogo čega se na ovome putovanju vidi i bude  doživljeno kao najvažnije pamćenje života.

Emocije putnika sa tog puta izviru iz središta srca, suze sa najiskrenijim molitvama (du'a') i zahvale sretnika dragome Allahu što je Svojom milošću donio vječni sud da se Njegovi skromni obožavatelji ovdje sretnu sa Njim, svojim Gospodarom,  kojeg predano obožavaju.

Dolazak u najčasnija mjesta islama, Mekku i Medinu, trajno je pamćenje svakog hodočasnika, ma koliko, svako od njih, bio učen i upućen u povijest tih mjesta. Takvi susreti su više doživljaji nego očevidni susreti sa mjestima i objektima o kojima se sluša od prvih pamćenja iz djetinjstva. I priča svakog pojedinca, hodočasnika koji ih je obišao radi izvršavanja vjerskih (dinskih) dužnosti jeste drugačija, a detalji tih kazivanja su veličanstveni, jer svako biće je Božiji original stvaranja sa svojom vlastitošću, unutrašnjom, emocionalnom, spoznajnom i fizičkom.

Svaki musliman dubinom svoga srca čezne da ode na hadžsko putovanje, da doživi susret sa Kabom u Mekki i Poslanikovom džamijom u Medini i da dođe do vlastitih doživljaja i spoznaja o najvažnijim centrima islama o kojima je slušao bezbroj kazivane, uvijek drugačijih. Pored stečenog vjerskog znanja, takve priče utisnu se u vjernika i postanu dio njega i prije samog osobnog očevida.

Ta čežnja za odlaskom na hadž, istovremeno je i svojevrsna znatiželja za uvjerenjem,  obzirom na različite priče hodočasnika po povratku sa tog životnog putovanja. I priča svakog od nas, kada se doživi taj sudbinski očevid sa časnim haremima, bude drugačijih nijansi, kao što je uvijek različit opis nečeg lijepog svakog od nas, jer posebnost naših duša i srdaca ispliće ljepotu  posebnim nitima izvrelih iz same tajne naših bića.

Ibrahimova, a.s., molitva

Veliki Allahov vjerovjesnik i poslanik Ibrahim, a.s., doveden naputkom Gospodara svjetova u bezvodnu i bezživotnu kamenu dolinu sa časnom suprugom Hadžerom, koja će tu roditi njegovog sina Ismaila, a.s., da bi sudbinski obnovio puteve svojih predhodniha, Allahovih izaslanika i obilježio ih cijelome čovječanstvu poslije, da na tom mjestu obnovi časni hram Kabu, da uz njezine temelje provrije blagoslovljeni Zem-zem, najčistija voda na Zemlji i da se tu nastane ljudi i postane najfrekventnije mjesto molitve na Planeti. Molio je iskreno za život tog mjesta, njegovu bezbjednost, sigurnost, blagoslov, pobožnost stanovnika i posjetilaca, iskrenost hodočasnika, čistoču njihovih srdaca i namjera.

Uzvišeni Allah je primio molitvu Ibrahimovu, a.s., koju je snažno iz svog srca izrekao u bezvodnoj dolini u kojoj će provriti Izvor zdrave vode i bezbroj hodočasnika kroz stoljeća koja će doći iza njega:

A kada Ibrahim reče: "Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj mene i sinove moje da se ne klanjamo kumirima; oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli. Onaj ko bude mene slijedio - moje je vjere, a onaj ko bude protiv mene ustajao - pa, Ti, uistinu, praštaš i samilostan si.   Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. Gospodaru naš, Ti zacijelo znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo. Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu. Hvala Allahu, koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe. Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljma mojim, i svim vjernicima na Dan kad se bude polagao račun!” (Kur'an: Ibrahim, 35-41)

Blagoslovljeno putovanje

Vrelina arabijskog podneblja je prvi dojam hodočasnika kad zakorače na tlo domovine časnih mjesta islama, Mekke i Medine. Udisaj vrelog zraka arapske pustinje ni malo ne pokoleba hodočasnike koji dolaze iz bilo kog kraja svijeta, pa i iz onih sjevernih. Međutim, i to će biti zabilježeno u njihovom sjećanju jer je to prvo zapažanje hodočasnika. Svaki detalj sa tog putovanja je važan i ostaje usađen do kraja života.

Hadždž se obavlja jednom u životu. Većina hodočasnika tamo više nikada neće doći. Zato je svako zapažanje važno i ima svoj značaj kao doživljaj i za priču drugima. Sva iskušenja kroz koja će se proći na tom putovanju nisu vrijedna pažnje u odnosu na rezulte koji će se postići: obavljena peta islamska dužnost, susret i boravak u časnim mjestima, oprost grijeha do dosezanja nivoa potpune čistoće kao na dan rođenja. Za te veličanstvene darove svaki musliman je spreman izložiti se svakojakim opasnostima ovakvoga putovanja i potrošiti znatnu sumu svoga imetka. Ustrajnost i strpljenje hodočasnika je nesvakidašnje sa sviješću da je oprost i nagrada daleko iznad toga.

Krasno je to opisao u svojim riječima Allahov poslanik Muhammed, a.s., zabilježenim u vjerodostojnoj predji: „Jahalica hodočasnika na kojoj putuje, neće podići svoju stražnju nogu, niti će spustiti prvu, a da mu Allah zbog svakog koraka ne upiše po jedno dobro djelo ili će mu izbrisati grijeh, ili će ga unaprijediti za jedan stepen.“ (Bejheki i Ibn Hibban)

Današnji hodočasnici putuju modernim prevoznim sredstvima, putovanje je olakšano i brzo, ali ih neće mimoići Allahova nagrada ni za jedan tren ili stopu o čemu Poslanik, a.s., govori u ovome hadisu.

Kaba - Ibrahimov časni hram

Musliman ima kontinuiranu vezu sa Kabom koja je u isto vrijeme i statična i dinamična.  Statična je jer postoji stalna veza između svake tačke u islamskom kosmosu i Kabe, a dinamična je jer se prema Kabi putuje radi obavljanja hadža. Molitva (namaz) predstavlja statičnu vezu, a hadždž dinamičnu. Sjedinjene, ove dvije veze potvrđuju veličanstveno prisuće Kabe kao Ishodišta i kao Središta islamskog univerzuma, ne zbog njezine zemaljske realnosti, već zbog onoga što ona označava kao Allahov časni hram - Bejtullah, jer je, doista, jedino Allah, dž.š., Izvorište i Središte života.

Arhaična značajka Kabe ukazuje na njen primordijalni karakter. Budući da približno ima oblik kocke, duga je 12 metara, široka 10 m, a visoka 16 m, posjeduje dimenzije koje su, po Pitagorinom shvatanju harmonije, međusobno u harmoničnom suodnosu. Kao kocka, Kaba takođe simbolizira stabilnost i nepromjenjivost koju karakterizira sam islam; Vjera islam (Din) utemeljen je na harmoniji, stabilnosti i nepromjenjivosti u svojoj najosnovnijoj biti; odatle istina da islam može biti obnovljen ali ne i reformiran. Kaba je poput živoga organizma. Stoga je odjevena u crni prekrivač (kiswa), sa zlatom izvezenim kur’anskim ajetima. (I ja, sitni Allahov rob, autor ovoga teksta, imao je čast da uđe u samu Kabu, a u blagoslovljenoj prigodi jednom i veze kur'anski ajet na kiswi koja cijelu godinu ukrašava ovu Svetu kuću). Ovo odijevanje Kabe ponavlja se svake godine, a stara kiswa se reže na komadiće i dijeli muslimanima širom svijeta kao najdragocijenjeniji poklon.

Kaba je struktura kosmičkog pa čak i metakosmičkog značaja i značenja. Ona leži na osi koja sjedinjuje Nebo i Zemlju u islamskome kosmosu... Početak stvaranja Zemlje počeo je na njezinoj tački. Ona odražava kosmičku harmoniju. Iznad nje, na svakom nebu od sedam nebesa, u istoj osi nalazi se po jedna nebeska Kaba koje obilaze nebeski stanovnici. Njena četiri ugla na Zemlji pokazuju četiri osnovna pravca i predstavljaju četiri stuba tradicionalnog kosmosa.

Crni kamen ugrađen u njenom uglu (el-hadžeru l-eswed) vanzemaljskog je porijekla. Jedini je materijalizirani fenomen iz vječnoga svijeta. Po Poslanikovim riječima, ovaj dragulj-kamen je iz Dženneta, bio je bijelji od mlijeka, ali vremenom  pocrnio zbog grijeha sinova Ademovih, mada je u unutrašnjosti i dalje ostalo nešto njegove izvorne bjeline. Ovaj dragulj-kamen, također, simbolizira prvobitni sporazum koji je, po kazivanju Kur’ana, postignut između Allaha i Adema i sveg njegovog potomstva, kojim su svi pripadnici ljudskog roda tog “pravječnog trena” (ezel) kada je sporazum sklopljen prihvatili Božije Gospodarstvo. (Sejjid Husein Nasr : Časna Mekka i nurli Medina. www.medzlis.com)

Kaba - drevni hram posvećen je Jedinome Allahu, cilj je hadžijama i tačka prema kojoj su usmjerene  svakodnevne molitve (namazi), Kibla svih muslimana, u srcu je Mekke kao svjedočanstvo o prirodi islama i čistog monoteizma koji je proklamovao Ibrahimov, a.s.,  monoteizam i primordijalnu poruku jednoće, objavljenu Ademu, s.a., ocu čovječanstva i prvom vjerovjesniku i poslaniku. Kaba je konkretan simbol izvorišta islama i, u očima muslimana i svih religija, također.

Doći Kabi, znači vratiti se svome izvorištu. Ona je i višnji centar islama kojem se svi muslimani okreću u propisanim namazima. Kao u svim istinskim tradicionalnim civilizacijama i islamom dominiraju dvije realnosti: Izvorište i Centar. Ove dvije temeljne dimenzije islama uprisutnjene su u samoj Kabi.

Tokom svojega života, svejedno da li živi na vulkanskim vrhovima Jave ili pustinji Mauritanije, musliman je svjestan Kabe kao tačke na zemlji koja ga povezuje sa njegovim izvorištem, živim vrelom  njegove vjere islama, pa i samoga čovječanstva. Musliman je takođe svjestan da su sve tačke na zemlji nevidljivim linijama povezane sa jedinstvenim središtem, Kabom, prema kojoj se svakodnevno licem pet puta okreću u namazu. Kaba je centrala sa kojom su povezani svi mesdžidi na zemlji, zapravo svako mjesto na kome se pokorno čelom na tlo spušta (sedžda). Iz nje izvire energija koja obasijava sva mjesta namaza na našoj Planeti.

Pobožni muslimani koji god dobar duhovni posao rade u ime Allaha, to čine okrenuti Kabi. Napajanje pozitivnom energijom dolazi iz same Kible. Tu je centar planete Zemlje. Student koji hoće koncentraciju i zdravo pulsiranje svoje memorije, kada uči okrenut je Kibli. Iz te Centrale dolazi samo dobro i blagoslov Gospodara svjetova (bereket).

Imam-i Sadik, r.a., je za jednu od tajni okretanja prema Kabi u vrijeme namaza rekao: “To je dom pomoću kojeg je Allah sazvao Svoje robove na molitvu i obožavanje Njega, čime ih je iskušao i odredio Kabu kao Centar Njegovih poslanika i vjerovjesnika i Kiblu onima koji obavljaju namaz.”

Zajednički namaz oko Kabe (džemat) najočitiji je znak savršenog potčinjavanja Božjoj volji, baš kao što obilaženje oko nje (tavaf) označava čovjekov povratak svojoj izvornoj džennetskoj  perfekciji.

Izbacujući iz Kabe idole, Poslanik Muhammed, a.s., nije samo vratio svetost Drevnom Hramu kao Bejtullahu, već je i sve muslimane podučio da, ukoliko žele biti istinski vjernici, trebaju svoja srca, kao mikrokozmičke parnjaka Kabe, isprazniti od svih idola, od svega osim Allaha. Tako srce postaje  dostojno Allahovog prisustva.

Kaba je oblik, a ipak je simbol Neuobličenoga. Ona je protoarhitektura, a ipak izvorište cijele islamske arhitekture. Ona je prva zgrada na Zemlji o kojoj je na svoj način Adem, a.s., poučen od Meleka.

Njen crni pokrivač, kiswa, simbol je crnine koja nije ništa drugo do li intenzitet svjetlosti, boja iza svih boja koja sadržava sve boje i sve oblike.

Hodočasnici, svako na svoj način, doživi svoj susret sa Bejtullahom. Zapravo, jedni su nepripremljeni za ulazak u najčasnije mjesto na Zemlji, oni donesu sav svoj dunjalučki prtljag i tu ga istresu i samo se njime bave, dok su drugi prosijetljeniji. Kaba, tavaf, vjerske dužnosti koje se kod nje obavljaju i sve ono što se tu nalazi za svakog hodočasnika je nedostižno i pojavom i značeenjem.

Susret sa Kabom i doživljaji

Ibn Arebi, tesavvufski velikan, priča da je jedan od Šiblijevih drugova ispričao slijedeći slučaj:

“Nakon što sam obavio hadždž, Šibli me je (između ostalog) upitao: 'Jesi li ušao u Harem?'  'Jesam!'  'A jesi li prilikom svog ulaska u Harem čvrsto odlučio da ćeš ostaviti sve ono što je zabranjeno?'  'Nisam!' 'Nisi ti (kako treba) ušao u Harem!' 'Jesi li sa uzvišenja bacio pogled na Mekku?' 'Jesam.' 'Jeli te odozgo, od Istinskog, zahvatilo neko stanje dok si ti bacio pogled na Mekku?' 'Nije' 'Nisi ti (kako treba) sa uzvišenja osmotrio Mekku!' 'Jesi li ušao u el-Mesdžidu’l-haram?' 'Jesam.' 'Jesi li bio svjestan toga da si stigao u Njegovu blizinu?' 'Nisam.' 'Nisi ti (kako treba) ušao u Mesdžid!' 'Jesi li vidio Kabu?' 'Jesam.' 'Jesi li vidio Onoga kome si se uputio?' 'Nisam.' 'Nisi ti (kako treba) vidio Kabu!'” (Muhjuddin ibn ‘Arebi, El-Futuhatu l-mekkijje, “Ihram“, 72; prema: Muhjuddin Ibn 'Arebi, Ihram, Islamska misao, Sarajevo, 13/1991., 149, 17-19)

Abdulkadir Gejlani (1077-1166) je znameniti sufijski mislilac, šejh, osnivač reda kadirija, učenjak i učitelj mnogim poznatim ličnostima iz povijesti islama. Vidjeli ga ljudi kako je u haremu Kabe spustio se licem na pijesak i govori: “Gospodaru Milostivi, oprosti mi! Ako, ipak, moram da iskusim kaznu Tvoju, proživi me slijepim na Dan proživljenja - da se ne stidim pred licem dobrih ljudi.” (Enziklopaediedes Islam, I, Leiden-Leipzig, 1913., 43)

Šejh Sadijev opis je ovog susreta u njegovom Đulistanu na svoj način:

„Spustivši lice na zemlju smirenja

Svako jutro kad povjetarac piri, ponavljam:

O Ti, Koga ja nikad ne zaboravljam,

Sjetiš li se ikad ovog Svoga roba?“

Naš Fevzi Mostarac u svome Bulbulistanu zapisao je vlastitu spoznaju izrekavši:

„Šta može da nađe bijedni čovjek u obilasku Kabe, ako u ‘kabi’ njegova srca ne gori kandilj Vječnog Sunca. To što tražim u Kabi (...) to si bio Ti. Pravi cilj to si Ti. Kaba (...) je samo izlika.“ I dodaje: „Hodočasnik ide u Mekku, a ja tražim Tebe da vidim. On traži Kuću, a ja  Vlasnika Kuće.“ (Fevzi Mostarac, Bulbulistan, Sarajevo, 1973., 21-22)

Svi su poslanici i vjerovjesnici hodočastili Bejtullah

Svi vjerovjesnici i poslanici, a.s., a bilo ih je 124.000, posjećivali su Bejtullah, mjesto Mekke u čijem središtu je Kaba. Do općeg potopa u vrijeme poslanika Nuha, a.s., imala je neko obilježje, poslije drugo, a od Ibrahimovog, a.s., vremena to je kockasta građevina koja svojom jednostavnošću nadmašuje sve što je sagrađeno na Zemlji.

Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Bekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko uđe u nj treba biti siguran. Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome. (Kur'an: Alu ‘Imaran, 96-97)

Muhammed, a.s., je kazivao kao da gleda Zulkarnejna, a.s., kako sa svojim vojnicima putuje prema Kabi.  

U vjerodostojnoj predaji prenosi se da je Muhammed, a.s., rekao: „U Mesdžidu el-Hajf (mjesto u blizini Mine) klanjalo je sedamdeset poslanika i vjerovjesnika između kojih i Musa, a.s. Kao da ga gledam u ihramima, zamotan sa dva ogrtača iz Katavana, kako jaše na rasnoj devi i drži je ularom od palmina pruća.“ (Taberani: El-Kebir. Katavan je naselje kod Kufe u Iraku poznato po izradi ogrtača i dr. odjeće.)

U toku obilaska Kabe, kruženje suprotno putanji Sunca, hodočasnici nastoje da se što više približe Kabi kako bi dodirnuli ili poljubili Crni kamen za koga je Muhammed, a.s., rekao u vjerodostojnoj predaji: „Tako mi Allaha, Hadžeru l-eswed će biti proživljen na Sudnjem danu. Imat će dva oka kojima će gledati i jezik kojim će govoriti; svjedočit će svakom onom ko ga je sa iskrenošću dodirnuo.“ (Tirmizi i Ahmed)

Ako se neko može nazvati sretnikom ovoga svijeta to je hodočasnik koji je pošteno stečenim imetkom obavio svoje hodočašće Kabe, stekao čistoćui nevinost tek rođenog djeteta i čestito proživio ostatak svoga života kao uzor drugim ljudima.

(Novi.ba)