KAD BIH POČELA DA PLAČEM NIKAD NE BIH PRESTALA: Tužna priča glumice koja se 10 godina bori da zatrudni i ne gubi nadu!

Anita Mančić je glumica koja zaista rijetko kada govori o detaljima iz svog privatnog života i svoje najintimnije bitke bije daleko od očiju javnosti.

Poznata srpska glumica imala je, pomalo neobično djetinjstvo, drugačije od svojih vršnjaka - nikada nije išla u vrtić, nije se igrala sa barbikama i lutkama, već je vrijeme provodila u prirodi. Te dane obilježila joj je baka Nadežda, za koju kaže da joj je na pomalo neuobičajen način iskazivala ljubav, i da će možda jednog dana njihove zajedničke priče pretočiti u knjigu.

Zbog rata je propustila priliku da se odseli u Francusku i tamo nastavi karijeru, međutim tvrdi da nikada zbog toga nije zažalila. Iako obožava svoj posao, priznaje da živi od danas do sutra.

– Kao većina naših glumaca, i ja živim od danas do sutra. Ne gradim oreol zvijezde. Ova profesija ništa mi nije uskratila, navikla sam se na neizvjesnost. Ali iako svoj posao mnogo volim, ne preporučujem ga nikome – ispričala je Anita nedavno za "Blic ženu".

Iako je godinama prisutna na javnoj sceni, nikada nije želela da eksponira svog supruga Bojana. Bojan je grafički dizjaner, a zajedno su već 20 godina. Njihova svadba nije bila kao i ostale, već veoma specifična. 

Nakon dugogodišnjih pokušaja da zatrudni putem vještačke oplodnje glumica je odlučila da svoje iskustvo podijeli sa drugim ženama koje vode istu borbu.

- Nemam problem da govorim o intimi ukoliko to ima smisla. Recimo, ja sam govorila o vještačkim oplodnjama kad je to bio tabu, iz potrebe da podijelim taj problem sa ženama koje su u istoj situaciji kao i ja, a nemaju dovoljno informacija o tome. Ima li veće intime? Prije deset godina otvoreno sam govorila da je normalno da žena i muškarac ne mogu da imaju djecu i da je normalno da se na tome radi, da je medicina napredovala i da ima rješenja za to. Mislim da je to bilo baš za vaše novine, čak sam i otvorila e-mail adresu preko koje su žene mogle da mi se obraćaju i postavljaju pitanja. Kada su mi stizala pisma, vidjela sam koliko je važno što sam javno progovorila o toj temi jer je mnogo ličnije nego da neko na ulici pokaže prstom na moga muža - ispričala je Anita u jednom intervjuu za Story.

Nije joj bilo lako da se suoči sa saznanjem da proces vantjelesne oplodnje ne uspjeva i da prevaziđe bol u srcu, ali je svu svoju snagu usmjerila na to da ipak ima osmijeh na licu.

- Prebolite mnogo toga u životu, pa i to. Nađete zadovoljstvo u drugim stvarima jer shvatite da je to jednostavno tako. Ljudi se rode hendikepirani i žive s tim. Postoje ljudi koji ostavljaju svoju djecu i žive s tim, što je strašno... Postoje oni koji ne ostavljaju svoju djecu, ali ih zlostavljaju ili djeca maltretiraju roditelje.. I to je strašno, ali to je život. I ovo je život i može da bude lijep.

Iako joj je neostvarena želja da ima dijete, Anita nije izgubila nadu.

− Žao mi je što nemam dijete, ali još uvijek ne odustajem. O tome da li je žena ostvarena ako nije majka, ne smijem mnogo da razmišljam. Na majčinstvo moram da gledam hladne glave, kao na usputnu stvar, jer drugačije ne bi bilo dobro za mene. Govorim sebi da moram da živim u realnosti i ne postavljam ciljeve zbog kojih bih sebe doživljavala kao neuspješnu ženu – dodala je u intervjuu za "Blic ženu".

O usvajanju ne želi da govori, a kako kaže - ne kaje se ni zbog čega. Teške trenutke preživljava na svoj način i to opisuje ovim riječima:

– Kad me stigne tuga, ućutim se da je preživim. Kad bih zbog nekih stvari počela da plačem, nikad ne bih prestala. Zato ne počinjem.