Ispovijest ISIL-ovca iz BiH: BOŽE, ŠTA NAPRAVIH SVOME DJETETU?

Razočarani brutalnošću, bijedom i opresijom tzv. Islamske države, neki borci s Balkanam koji su u Siriji ratovali na strani ove terorističke organizacije, uspjeli su napustiti Bliski Istok i vratiti se svojim kućama.

Šesnaest mjeseci nakon što je otišao u ISIL-ov kalifat u Siriji – vjerujući u idealan život u potpunom vjerskom okruženju – Hilmi se vratio nazad na Balkan, razočaran onime što je tamo vidio.

– Tamo nije bilo ničega, nema struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa – rekao je Hilmi ovoj Balkanskoj istraživačkoj mreži.

– Imao sam kod sebe 400 eura koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb za bolesne gdje sam dobivao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama pa su joj one nekad davale skromnu nadoknadu. A ja sam ludio sve vrijeme i gledao kako da spasim porodicu i pobjegnem od tamo – prisjeća se Hilmi.

Evo vidi – nastavlja, otvarajući svoj laptop i pokazujući video-snimku. – Tu nema prirode, nema trave, sve uvenulo, napušteno; vidi ove tobože ovce kako su mršave… sve što smo mogli raditi je prošetati malo okolo – kaže Hilmi, a onda pokazuje i fotografije svoje porodice i prijatelja. Neki od njih nisu nikada uspjeli pobjeći iz Sirije.

Hilmi, koji uz bosansko-hercegovačko ima i crnogorsko državljanstvo, samo je jedan stotina ljudi koji su se vratili u zemlje regije nakon što su neko vrijeme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka. Poput Hilmija, mnogi su napustili Bliski Istok jer su se razočarali ISIL-om.

ISIL oduzima pasoše

Iako mnogi povratnici tvrde da u Siriju nisu odlazili da bi ratovali, države regije ih tretiraju kao teroriste i to na osnovu nekoliko zakona koji su usvojeni 2015. godine i koji kažnjavaju sudionike u stranim konfliktima. Mnogi povratnici su završili na sudu. Počeli su uvjeravati ostale muslimane da ne prave njihove greške odlazeći na ratišta. Kada je Hilmi, koji je vjernik čitav život, čuo da je tzv. Islamska država napravila kalifat, bio je odlučan da ode i vidi je li život tamo zaista u skladu sa šerijatskim principima.

Hilmijeva destinacija je bila provincija Alep, gdje je već živio njegov prijatelj iz Podgorice. On ga je uvjerio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova porodica tamo mogu biti njegovi gosti.

– Moj plan je bio da odem i provjerim, i ako je to sve tako, ja bih se poslije nekoliko tjedana vratio u zemlju, prodao kuću i stalno se preselio u Siriju – kaže Hilmi.

Ali kada je stigao u Siriju u februaru 2015. godine, sačekale su ga loše vijesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija. Kako su se borbe oko Kobanija intenzivirale, tzv. Islamska država je uvela vanredno stanje, oduzela putovnice svim strancima i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer je ”savršeno društvo već stiglo”.

Jedan Bošnjak koji je također živio u kalifatu je jamčio za Hilmija i njegovu porodicu, pa su prebačeni u kuću zajedno s još nekim izbjeglicama iz Kobanija. Nekoliko mjeseci kasnije, Hilmi je dobio ruinirano imanje na periferiji grada Al-Baba, gdje su on i njegova porodica živjeli više od godinu dana. Hilmi kaže da je u Siriji sreo mnogo ljudi s Balkana.

Bosanaca najviše

– Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi, ali i kriminalaca koji su bježali od zakona. Gledao sam neke kako snimaju video-klipove, poziraju s oružjem”, rekao je Hilmi.

Kako su se napadi intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila. Mjesto je postalo neprepoznatljivo – ulice su bile prazne, zgrade uništene, a mnogo ljudi je poginulo. – Jednostavno si bespomoćan, odeš u podrum ili ispod stepenica, zagrliš dijete i moliš Boga da te spasi – kaže Hilmi.

Kada je shvatio da je razočaran kalifatom Islamske države, pokušao je pobjeći. Uspio je stići do granice s Turskom, ali ga turska granična policija nije pustila da prođe. Onda je pronašao Sirijca koji se ponudio da mu pomogne da pobjegne u Tursku za 1.500 dolara. – Uspio sam se čuti s mojima kući i rekao im da prodaju sve što imam u stanu, tepih, bojler, stol… i da mi šalju novac – prisjeća se Hilmi.

Kako bi pobjegao s teritorija koji je kontrolisao ISIL, Hilmi je morao prijeći preko minskog polja i ograde s bodljikavom žicom. Uspio je preživjeti zahvaljujući lokalnom vodiču. Međutim, kada je ušao u Tursku, bio je uhićen i proveo je dva i pol mjeseca u pritvoru za izbjeglice iz Sirije i Iraka. – Iz jednoga zatvora sam prešao u drugi, i samo mi je jedna misao tad bila u glavi – što napravih svom djetetu – sjeća se Hilmi.

Turske vlasti su ponudile ili da ga pošalju nazad u njegovu zemlju ili da ode u neku od država koja je voljna da ga primi. Hilmi je odlučio da se vrati kući u BiH, gdje je ubrzo bio uhapšen zbog optužbi za terorizam.

Međutim, za razliku od Hilmija, koji tvrdi da je u Siriju otišao da bi ispovijedao svoju vjeru i živio u umjerenom kalifatu, mnogi ljudi s Balkana su na Bliski Istok otišli zbog novca. S bogatim iskustvom stečenim u ratovima devedesetih godina, postali su vrijedno oruđe u redovima islamističkih snaga.

– Neka oni pričaju o Bogu i hurijama (djevice s kojima pravednici uživaju u raju) drugima. Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega – rekao je za BIRN Fisnik, borac iz Makedonije.

– Da se ne lažemo, mene zanima novac. Bio sam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, radio sam oružane pljačke po Zapadu, bio sam u zatvorima – dodaje Fisnik. Živio je u Srbiji, Makedoniji, Crnog Gori, Turskoj i Njemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt s onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta.

– Naši ljudi po džamijama u Evropi se lako povežu i znaju tko je kakav i za što može poslužiti – kaže Fisnik.

U ljeto 2014. Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno s prijateljima s Balkana i Kavkaza koji su živjeli u Njemačkoj i Austriji. Tvrdi da mu je obećano 2.000 dolara mjesečno plus ono što mu dopuste da uzme na terenu nakon borbi. – Basarova vojska je bila lošeg morala i slabe motivacije tako da smo par puta imali znatne uspjehe oko Alepa u uništavanju utvrđenja i čulo se za nas – sjeća se Fisnik.

Dodaje da je brutalnost koju je viđao u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tijekom ratova na Balkanu. – Gledao sam poslije druge bitke kako (Assadovim zarobljenim) vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam gledao ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to – kaže Fisnik.

Poslije dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je njegov lokalni komandant rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti ISIS-u.

– Nas nije briga za prisegu dok god nas taj plaća. U međuvremenu jedinica se obnavlja novim plaćenicima među kojima ima čak i kršćana kojima je stalo do adrenalina i brze zarade. Čak i nakon povratka s linije stalno se išlo u nekakve racije i pretrese, obični ljudi su sumnjičeni da su ili špijuni, ili da piju alkohol, da su narkomani. To je bio odličan izgovor nekima da iz zabave muče ljude, pljačkaju, pale, siluju -objašnjava Fisnik.

Kaže da je najviše para zaradio kada je transportirao umjetnine do turske granice. – To su bile statue i razne te stvari koje su oni navodno uništavali pred kamerama”. Poslije skoro tri mjeseca ratovanja pod zastavom Islamske države, Fisnikov komandant je nestao – jedinica nikada nije saznala je li ubijen ili ne. Fisnikovi novi nadređeni su od njega zahtijevali da ubija civile, na što on nije bio spreman.

– Makar znam da ako sam došao zbog novaca, da nisam došao da koljem nevine ljude – tvrdi Fisnik.

Ipak, kako bi uopće mogao da napusti Islamsku državu i vrati se kući, Fisnik je morao ubiti petoro ”špijuna” među kojima su bile i dvije žene.

– Alternativa je bila da naše glave završe na trgu umjesto njihovih. –