JEDNA OD NAJIMPRESIVNIJIH SLIKA IKADA: Na današnji dan general Izet Nanić je ušao na svoju posljednju džumu (FOTO)
Brigadir Izet Nanić 04.8.1995. godine ušao je u Bužimsku džamiju na džuma-namaz. To je bio njegov posljednji džuma namaz, a sutradan 05.8.1995. godine je ubijen dok je njegova 505. viteška brigada napredovala prema Dvoru na Uni.
Ko je bio Izet Nanić?
Izet Nanić rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu, od majke Raseme i oca Ibrahima. Do početka rata 1992. godine, radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na BiH Nanić postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH – bužimske 505. viteške brigade.
Kakva je bila brigada koju je vodio, najbolje je opisao upravo general Nanić 29. aprila 1995. godine u intervjuu za list „Ljiljani“. Na pitanje novinara da objasni šta to 505. vitešku motorizovanu brigadu razlikuje od drugih brigada, odnosno, po čemu je ona specifična, odgovorio je: “Vjerovatno se sve brigade Armije RBiH razlikuju jedna od druge i svaka ima svoje specifičnosti i kao takve ih je teško porediti. Zbog toga i ne bih poredio i pravio razlike između 505. viteške motorizovane brigade i drugih brigada ARBiH, već ću probati u nekoliko riječi kazati šta je to što 505. čini takvom kakva jeste i koje su njene specifičnosti – opredijeljenost boraca i starješina 505. brigade za RBiH bezrezervna je, kao i uvjerenost da se u ovim uvjetima samo borbom i pobjedom nad agresorom može doći do slobode. 505. brigada predstavlja zdrav kolektiv u kojem svaki pripadnik daje maksimum od sebe u izvršavanju zadataka, naročito borbenih u kojima izrastaju najbolji sinovi Bosne. Iza 505. brigade bogat je ratni put i mnogi uspjesi. To je brigada koja svoje bošnjačke rane liječi pobjedom i čiji pripadnici za pobjedu polažu živote, s osmjehom na usnama i pogledom ka slobodi. Jednom riječju, u 505. brigadi vlada potpuno povjerenje između jedinica i komandi, između boraca i starješina, i na kraju je to brigada na koju narod BiH može u potpunosti računati kao garant pobjede i postojanja Republike BiH.”
Borci su Nanića opisali kao mirnog čovjeka, velikog patriotu i stratega, ali i razumnog sagovornika i prijatelja. Bio je privržen vjeri, izuzetno hrabar, a u borbama je bio prvi.
Malo je poznato da je Nanić imao i tajni nadimak “Igman”, jer je sanjao da sa svojim oslobodiocima preko Igmana uđe u Sarajevo, koje je bilo pod strahovitom opsadom.
Nekoliko puta je za svoju požrtvovanost nagrađivan od komandanta Petog korpusa Atifa Dudakovića, a 15. aprila 1994. godine pohvaljen je i od komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine, generala Rasima Delića.
Posthumno, 1998. godine dobio je Orden heroja oslobodilačkog rata i unaprijeđen u čin brigadnog generala.
U svaku borbu je išao prvi, pa tako i u onu, za njega kobnu, 5. augusta 1995. godine.
Arkanov komandant o Naniću: Ne znam šta je to, ali ti borci su ludo hrabri
Rade Rakonjac, nekadašnji tjelohranitelj zločinca Željka Ražnatovića Arkana u emisiji „Goli život“ govorio je o 505. bužimskoj brigadi Armije RBiH i Izetu Naniću.
Smrt i tuga nad Bužimom
Nanić je noć prije u svom ratnom dnevniku zapisao: Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!
5. augusta 1995. godine hrvatska vojska pokrenula je operaciju “Oluja” s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spajanje sa jedinicama hrvatske vojske.
Nanić je igrom sudbine tog 5. augusta izabrao svoje komandno mjesto na Ćorkovači. Tog 5. augusta specijalna jedinica 505. brigade - "Hamze" je bila probila srpske linije i napredovala kroz Hrvatsku u susret hrvatskoj vojsci.
Tada je Nanić izdao naređenje da se krene kao Dvoru.
Alija Osmanović koji se nalazio uz Nanića u tim trenucima bilježi: “Kretali smo se prema Dvoru, kroz šumu, u rejonu Vijenca, ispod kote Hleb. Ispred nas, koji minut ranije prošla je grupa naših boraca. Putem smo stizali naše borce. Odjednom smo začuli glasove iz šume i pucnjavu. Komandant Nanić je iz stojećeg položaja otvorio vatru, a onda odskočio u stranu, zamijenio okvir i nastavio da puca iz klečećeg stava. Tada sam ga vidio kako pogođen pada. Ja sam se nalazio sa druge strane puta i odmah mu nisam, zbog četničke vatre, mogao prići. U njegovoj blizini našao se borac Zahid Makić, koji mu je prišao prvi i povukao ga za drvo”. Zahid Makić navodi: “Komandat je bio pogođen u glavu i vrat i mnogo je krvario. Vidjelo se da umire. Tada nam je pritrčao Osmanović i naslonio komandantovu glavu na svoje krilo. Komandant je umirući gledao u Osmanovića i uspio samo da ga zovne: ‘Crni…’ i izdahnuo je”.
Pored komandanta Nanića, poginuli su i Ismet Isaković, a malo dalje smrtno je ranjen i njegov brat Suljo. Stotinjak metara ispred Nanića poginuo je i Meho Bašić, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove.
Krajišnici su njemu i bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini blizu Bužima. Nakon njegove smrti, njegova kćerka Lejla je promijenila ime u Izeta. Iza njega su ostali sinovi Nevzet i Ibrahim te supruga Sefija.