Ovo je čovjek čije se ime ne smije zaboraviti: WILLISE CARRIERU, HVALA TI!
Vrućidani su ponovno pred nama, a svi oni sretnici koji imaju mogućnost uživati u blagodatima klime trebali bi unisono pjevati pjesmu zahvale jednom od najvećih genijalaca u historiji čovječanstva.
Naravno, riječ je o izumitelju moderne klime, dr. Willisu Carrieru. Klima je jedan od najvećih izuma 20. stoljeća i ne bismo je smjeli uzimati zdravo za gotovo.
Upravo zato bitno je prisjetiti se američkog inženjera koji je još 1902. izumio sustav hlađenja koji, uz očekivane razlike koje dolaze s napretkom tehnologije, koristimo i danas. Ipak, valja spomenuti da prvotna namjena nije bila rashladiti ljude već pregrijane strojeve u tiskarama, ali i da ideja o korištenju vode ili drugih tekućina kako bi se osvježio zagušljivi prostor nije potekla od Carriera.
Klima uređaji prije klima uređaja
Naime, otkad je čovjek prvi puta izjavio "prokleto je vruće, trebali bismo se nekako rashladiti", postoje i pokušaji da se određeni prostor rashladi. Prvi takav sustav stvoren je još u starom Egiptu gdje su ljudi vješali vlažnu tkaninu preko ulaza u kuće kako bi smanjili temperaturu i ovlažili suhi pustinjski zrak.
Nedugo nakon toga i Rimljani su stvorili primitivan sustav hlađenja uz pomoć svojih akvadukta koji bi tjerao hladnu vodu kroz cijevi u kućama što bi kao posljedicu imalo osjetno smanjenje temperature u zagušljivim prostorima.
Međutim, sve do 1902. ne možemo govoriti o klimama kakve danas poznajemo. Te godine mladi inženjer Willis Carrier dobio je zadatak da stvori sustav hlađenja u bruklinskoj tiskari Sackett-Wilhelms Lithographing and Publishing Company gdje su zaposlenici muku mučili s vlagom koja ih je onemogućavala da kvalitetno koriste boje kod višebojnog tiskanja.
Do 1903. Carrier je dizajnirao sustav koji bismo najbolje mogli opisati kao hladnjak bez kućišta. Sredstvo koje se koristilo za hlađenje bio je amonijak koji bi prolazilo kroz isparivač pa bi se topli zrak koji prolazi preko isparivača hladio, a rashladne su zavojnice smanjivale bi vlagu dok bi se hladni zrak, istovremeno, širio ventilatorom.
Od 1925. počeo je ubacivati klime i u kino dvorane diljem Amerike, a u sljedećih pet godina klimama je opremio više od 300 dvorana gdje su ljudi, prije nego su klime postale standard, dolazili po spas od nesnosnih vrućina. U nadolazećem desetljeću mnogi su se okoristili ovim izumom pa su prilično nesigurni i opasni uređaji (zbog amonijaka) instalirani diljem Amerike.
Nažalost, Velika depresija i Drugi svjetski rat značajno su usporili masovnu proizvodnju klima uređaja, ali nakon rata na usavršavanju uređaja radila je vojska inženjera. Širenje je teklo sporo jer do 1965. klime je imalo tek 10 posto američkih kućanstava. Do 2007. ta se brojka popela do 86 posto, prenosi Index.
I dok su klime postale sigurnije za korisnike, izuzetno su štetne za okoliš pa mnoge organizacije traže da se zaustavi masovna proizvodnja. Ne treba posebno isticati da te organizacije ne nailaze na simpatije velike većine onih koji najiskrenije uživaju u niskim temperaturama dok se ostali kuhaju i tješe da su ekološki osviješteni.
Bilo kako bilo, Willise Carrieru, hvala ti.