Ispovijest oca: Moja kćerka je doživjela strašnu torturu u vrtiću San!

Da u našem obrazovnom sistemu nešto ne štima, odavno se zna. I to na svim nivoima obrazovanja ima nepravilnosti pa i na najnižem – predškolskom. Pisac ovih redova u to se uvjerio svojim očima i jedan je od rijetkih roditelja koji se usudio o tome javno progovoriti. 

Ovaj otac za naš portal je odlučio otvoriti dušu i upoznati javnost s kakvim problemima se suočava i koje je sve neugodnosti doživio. Pismo prenosimo u cjelosti.

Djeca u vrtiću kao stoka u toru

Kao i svi roditelji bio sam prinuđen za svoju petogodišnju kćerku jedinicu pronaći smještaj u nekom od vrtića u Kantonu Sarajevo u toku radnog vremena mene i moje supruge te osigurati i pohađanje predškolskog pripremnog razreda. No kako je područje sarajevske općine Stari Grad, u kojem živim, jedan veoma pasivan i nesadržajan predio, na lijevoj obali Miljacke u ovoj općini egzistira samo jedan vrtić, pod nazivom San i pripada tzv. Bošnjačkoj ustanovi An-Nur. I naglašavam opet: kao i svi roditelji, supruga i ja smo brže-bolje potpisali ugovor sa ovom ustanovom bez mnogo razmišljanja i zagledanja u ugovor, pod pritiskom nužnosti kako dnevnog čuvanja djeteta tako i pohađanja predškolskog razreda, koji je u Kantonu Sarajevo propisan voljom nekog nepoznatog kruga ljudi u vlasti i oko nje bez konsultacija sa građanima i roditeljima te bez ikakve računice o izvodljivosti takve nastave.

Iako je moja kćerka bila napredno, obrazovano i socijalizirano dijete, od samog početka boravak u vrtiću San za nju je bio prava trauma. Mislili smo da je svaki početak težak, no ubrzo smo supruga i ja primijetili da su i ostala djeca koja idu u taj vrtić nezadovoljna, plačljiva i razdražljiva. Brzo smo posumnjali u stručnost i profesionalnost osoblja vrtića a i prostorije vrtića djelovale su deprimirajuće: iznimno visoke i strme stepenice bez ograde između dvije etaže stoje kao Damoklov mač nad glavama djece, spavaća soba djelovala je kao limenka sardina, bez krevetića, na kojoj djeca spavaju skoro na goloj zemlji poput spartanskih vojnika. U čitavoj zgradi nisam vidio više od tri-četiri igračke. Unutar grupe djece izdvajala su se dva nasilna dječaka koja su terorisala ostale djevojčice i dječake. Osoblje vrtića je na posao dolazilo u gripoznom stanju te širilo zarazu na djecu u veoma osjetljivom uzrastu. Prostorije su neprozračene i zagušljive. Povrh svega, vaspitačice su djecu povremeno izvodile i van zgrade na obližnje smetljište gdje je djeci osim zaraze prijetio i čopor opasnih pasa.

No to nije smetalo ustanovi An-Nur, osobito njenom direktoru Eldinu Ždraloviću, čija je supruga Dževada u svojstvu pomoćnika direktora prisutna kao šef u ovom vrtiću. Bitno je samo da su roditelji potpisali ugovore koji su po roditelje maksimalno štetni te da uredno plaćaju mjesečne anuitete. Usluga koja se pruža djeci i roditeljima je najmanje važna. Na web-portalu ove ustanove reklamiraju se brojni sadržaji u radu sa djecom, ali u praksi njih nema i rad vrtića svodi se na puko čuvanje djece do dolaska roditelja. Roditelji, preopterećeni svakodnevnim brigama i borbom za egzistenciju, nemaju vremena razmišljati o nedostatku sadržaja u vrtiću, za čiju realizaciju se An-Nur obavezao čak i ugovorom, ma koliko bio štetan po roditelje. Šta god da se dogodi u vrtiću ostaje među četiri zida, jer svjedočenja djece se ne uzimaju u obzir, osoblje je svakako interesno, pa i porodično povezano. Dokumentacija vrtića se vodi kao da se svi sadržaji realiziraju i kao da u vrtiću San teče med i mlijeko. Blagonaklona inspekcija Prosvjetno-pedagoškog zavoda, ako ikako i dođe u vrtić, pregleda falsifikovanu dokumentaciju i konstatuje „kako se program rada odvija uredno“.

Inače u vrtiću San trenutno je u toku velika epidemija morbila.

Tortura nad djetetom

A, onda je 02.10.2014. uslijedila kulminacija. U jutarnjim satima pred kraj doručka, vaspitačica koja je bila na smjeni napustila je grupu djece i otišla na gornju etažu zgrade. Tu je bila prisutna Dževada Ždralović, supruga direktora An-Nura. Tada su tri nasilna dječaka fizički napala moju kćerku, strmoglavili je glavom na parket, pa čak joj ometali i ruke da se na njih dočeka. Tom prilikom je moja kćerka zadobila povredu glave. Dževada Ždralović je sve to mirno i nijemo posmatrala. Zakonski, direktor An-Nura je bio obavezan da o ovome sastavi službenu zabilješku, ali zar je neko očekivao da će je napisati protiv svoje supruge. Odmah je krenulo zataškavanje ovoga slučaja. Računalo se na šutljivost i šokiranost moje kćerke te da ona ovo neće ispričati roditeljima. Dijete je kući dovela nana. Vaspitačica nije spominjala ništa i pravila se pred nanom kao da je sve u redu. Duga kosa moje kćerke prekrivala je povredu čela. Čim sam došao kući s posla primijetio sam da nešto nije u redu te da dijete izgleda šokirano. Nakon što je moja kćerka povratila, supruga i ja smo primijetili hematom na njenom čelu. Tada nam je ispričala šta joj se dogodilo u vrtiću. Odmah smo je odveli u Hitnu pomoć, gdje je dežurni hirurg konstatovao dijagnozu Contusio capitis pa čak napisao uputnicu za Neurohirurgiju bolnice Koševo. Tada smo se našli u iznimno teškoj životnoj situaciji. Dakako da je bilo potrebno otići u klinički centar, ali to bi za ionako šokirano dijete bio dodatni šok i uplašili smo se da će tako doživjeti trajnu traumu nesagledivih razmjera. Nakon dužeg razmišljanja, vratili smo se kući i proveli tu noć bez spavanja stalno prateći da se našoj kćerki stanje ne pogorša. Sutradan je supruga nazvala vrtić i saopćila osoblju da smo saznali šta se dogodilo te da naše dijete više neće dolaziti u taj vrtić. Za nas je tada nastupio pravi pakao, dijete je bilo neprestano bolesno, nikako nije jelo i rapidno je mršalo, završivši na Pedijatriji bolnice Koševo. Sve mikrobiološke analize pokazale su se negativnim – jednostavno rečeno: dijete je bilo u psihološkom šoku istraumirano brutalnim i po njen život opasnim fizičkim napadom, koji se desio u vrtiću San usljed nemara i nesavjesnog rada u službi osoblja vrtića, sa suprugom direktora An-Nura na čelu.

Boreći se za život djeteta nismo odmah mogli da regulišemo u pravnom smislu raskid ugovora sa An-Nurom. Za to vrijeme An-Nur je činio sve da sa sebe spere odgovornost i prebaci je na bilo koga drugog. Mene i suprugu su počeli učestalo zvati na mobitele pokušavajući da tobože organiziraju sastanak roditelja „djece koja su učestvovala u incidentu“, pokušavajući tako odgovornost svaliti na roditelje. Kada sam to rezolutno odbio, željeli su odgovornost prebaciti čak i na dječake koji su napali moju kćerku baš kao da su odrasli, pa na moju kćerku, pa „da je to samo nesretan slučaj koji se može svugdje dogoditi“ itd. Na kraju su počeli na nas vršiti pritisak da potpišemo raskid ugovora kao da se ništa nije dogodilo i kao da je raskid ugovora izvršen zbog nekog našeg hira. Mi smo insistirali na sporazumnom raskidu ugovora i tražili samo izvinjenje. Potom sam sām jednog dana, vraćajući se iz Doma zdravlja kada sam podigao kćerkine nalaze, došao na sastanak sa osobljem vrtića koje je predvodila Dževada Ždralović, supruga direktora An-Nura. Pritisnuti dokazima priznali su mi šta se dogodilo, ali su pokušali minimizirati taj događaj. Pa ipak iz njihovog usmenog priznanja saznao sam još zastrašujućih detalja o brutalnoj torturi nad mojim djetetom. No oni nisu iskazali nikakvo žaljenje niti izvinjenje za svoj težak profesionalni propust. Štaviše, u jednom kasnijem telefonskom razgovoru koji je imala moja supruga sa osobljem vrtića rečeno joj je da ne pokušava ništa učiniti jer njihov direktor ima dobre veze u kantonalnom ministarstvu obrazovanja. Ponovio sam tada da moje dijete više neće ići u taj vrtić i da je to gotova stvar. Uvjereni u svoje privatne veze i poznanstva, čelni ljudi An-Nura odbijali su da raskinu ugovor sa nama kako bi uvećali svoja potraživanja mjesečnih anuiteta kroz ugovor, iako moje dijete već odavno nije išlo u taj vrtić niti smo koristili ikakve njihove usluge. Naprotiv.

Za to vrijeme moja kćerka se jako loše osjećala. Na pregledu kod psihologa u Centru za mentalno zdravlje konstatovane su teške psihičke posljedice koje je ostavio brutalni napad na nju. Pored stečene anksioznosti, moja kćerka više nije željela ići ni u kakav vrtić ili predškolu. S pravom, jer dijete je očekivalo da će gdje god dođe biti pretučeno. Na ovaj način mojoj kćerki ne samo da su ostale psiho-fizičke posljedice od ovog ataka na njen život nego joj je čak i onemogućeno njeno pravo na obrazovanje.

Državni organi spremni na sve da zaštite korupciju

Nazvao sam kantonalno ministarstvo obrazovanja, sektor koji između ostalog pokriva i predškolsko obrazovanje, kako bih porazgovarao u vezi s ovim slučajem. No osoba koja se javila na spomen ustanove An-Nur reagovala je kao da sam joj dirnuo u zjenicu oka potvrdivši tako ne samo riječi koje smo čuli od osoblja vrtića nego i opće stanje u našem društvu i obrazovnom sistemu gdje se sve temelji na rodbinskim i partijskim spregama. Tzv. ustanova An-Nur, uvjerena u svoje zaleđe, čak je ignorisala i našu opomenu pred tužbu koju smo joj uputili. Obratio sam se i federalnom ministarstvu obrazovanja, iako sam znao da su ingerencije u oblasti obrazovanja u kantonima, što je anomalija. Bili su ljubazni i spremni da pomognu barem savjetima kad već nemaju za to ovlasti. Napisao sam i zvaničnu prijavu federalnoj prosvjetnoj inspekciji kako bi o tome makar ostao pisani trag.

Na savjet prijatelja, potom sam se obratio Prosvjetno-pedagoškom zavodu Kantona Sarajevo, kako bih prije pokretanja tužbe iskoristio sve propisane pravne lijekove. Reakcija Prosvjetno-pedagoškog zavoda bila je mlaka. Tek nakon dužeg vremena čekanja dobio sam odgovor u kojem se doduše konstatuje da se napad na moju kćerku dogodio, ali se to, zamislite, pokušava opravdati tobožnjim izostancima moje kćerke u pojedinim danima. Išlo se čak dotle da se napad na moje dijete opravdava time da „je radno vrijeme druge vaspitačice od 09.30 sati“ kao i druge nebuloze. Savjetnica za predškolski odgoj Ismeta Brajlović uzela je čak sebi za pravo da, iako potpuni laik, komentariše nalaze ljekara a sve u cilju da se po svaku cijenu sa ustanove An-Nur skine odgovornost za ovaj težak profesionalni propust. Na kraju se tobože konstatuje kako će se vršiti pojačani nadzor nad radom An-Nura, no ne treba biti naivan pa pomisliti da se vrši ikakav a kamoli pojačan nadzor nad An-Nurom ili sličnim ustanovama. Unuk gospođe Brajlović ide u An-Nurov vrtić na Dobrinji i ona je posebno osjetljiva na roditelje koji se usude da se žale na An-Nur.

Odmah sam uputio Prosvjetno-pedagoškom zavodu dopis u kojem sam naznačio da je odgovor ovog zavoda sročen kao da ga je sastavio sam direktor An-Nura i nastavio pripremati tužbu. Tada se dogodilo nešto što je, na neki način, počelo pomalo odmotavati klupko raznih mahinacija u ovom dijelu obrazovnog sektora.

Prosvjetno-pedagoški zavod tada nas roditelje poziva na sastanak, gdje je određena komisija PPZ koja će se sastati sa nama roditeljima i predstavnicima An-Nura. Predsjednik komisije izvjesni Sead Softić, savjetnik za matematiku, zloupotrijebio je našu dobru volju i pokušao da za An-Nur isposluje da ne podnosimo tužbu. Tada nam je obećano da ćemo dobiti pismeno izvinjenje, korektan raskid ugovora i sl. Međutim izvinjenje nije nikada stiglo. Umjesto njega An-Nur nam je ispostavio fakturu od skoro 500 KM za vrijeme u kojem smo naše dijete već povukli iz vrtića. Kada sam nazvao gospodina Softića s tim u vezi, on mi se smijao u lice i cinično me pitao hoću li da mi on plati tu fakturu! Bilo je sasvim jasno da je sastanak organizovan u dosluhu sa An-Nurom u cilju da An-Nur dobije na vremenu da bi prije pokretanja naše tužbe raskinuo ugovor i poslao nam fakturu, kako mi ne bismo mogli putem suda tražiti obustavu plaćanja kao mjeru osiguranja do zaključenja spora. U skladu sa Zakonom o pristupu informacijama zatražio sam kopiju službene zabilješke koju je sastavila Komisija i kada sam je dobio, uočio sam da je napisana proizvoljno i da ne oslikava istinito sastanak koji je održan. Kada sam gospodina Softića u telefonskom razgovoru pritisnuo argumentima, on mi je priznao da je ovu prevaru izvršio po nalogu direktorice Dine Borovine (koja je poznata po tome da se založila da se u KS uvede predškola, a u cilju daljnje monopolizacije predškolskog odgoja od strane jednog kruga ljudi). Nevjerovatno je koliko su ovi državni službenici spremni daleko ići kako bi za svoje ljubimce u svijetu privatnog biznisa osigurali zaštitu od bilo kakve odgovornosti. Kada sam pismeno zatražio da direktorica zbog ovog skandala podnese ostavku te suspenduje gospođu Brajlović i gospodina Softića, ona je taj moj realan zahtjev smatrala brutalnošću (ali divljački fizički napad na moju Kćerku u An-Nurovom vrtiću nije smatrala brutalnošću). 

Razotkrivanje pravog lica An-Nura

Kada smo supruga i ja nedavno čitali Avaz uočili smo na jednoj od stranica veliku fotografiju Elvedine Šarak, sekretara i praktično drugog čovjeka An-Nura, sa providnim alibijem kojim se pokušava opravdati za pljačku benzinske pumpe koju je izvršila sa svojim pomagačem. Odmah smo je prepoznali. Da li joj krivično djelo neopravdanog bogaćenja koje je vršila putem lukrativnih ugovora sa roditeljima i naplaćivanja mjeseci u kojima je dijete već ispisano iz vrtića (kraće rečeno: iznuda novca roditelja) nije bilo dovoljno pa se okomila i na benzinske pumpe? Imaju li u tom svemu kakve uloge i druge osobe u An-Nuru jer nemoguće je da direktor An-Nura, njegova supruga i drugo osoblje nisu dovoljno poznavali gospođu Šarak, čak je direktor An-Nura na nju prenio i dio svojih ovlasti? Da li smo se supruga i ja uhvatili u koštac, zapravo, sa dobro organiziranom mafijom kojoj, možda, predškolski odgoj predstavlja samo pokriće? Sve su to pitanja na koja bi morala dati odgovor policijska istraga. 

Na mjesto obrazovnog sistema - parasistem

Inače treba malo razmotriti i statut tzv. ustanove An-Nur. Njen osnivač je izvjesna Kasema Ždralović. Ustanova krši čak i vlastiti osnivački akt u dijelu koji se odnosi na obavezu informiranja roditelja o njihovim pravima i događanjima u ustanovi koju njihovo dijete pohađa. Nejasno je koja je stvarna adresa sjedišta ove ustanove. Zvanično se vodi na adresi Mustafe Dovadžije br. 17 u sarajevskom naselju Vratnik, no direktor sjedi u Hadžićima na adresi Antuna Lažetića br. 38. Na www.nur.ba spominje se kao sjedište osim Hadžića čak i treća adresa na Markalama, gdje je sekretarijat. Prema Pravilima An-Nura direktor ima pravo veta na sve odluke vlastitog upravnog odbora a ujedno je i njegov član. Očito da je upravni odbor, zapravo, osmišljen da bude lakrdija i da služi za smještanje nekih ličnosti koje treba privući u upravu ove ustanove. Uostalom javna je tajna da su svi u BiH društvu lakomi na honorare po raznim upravnim, nadzornim odborima, komisijama i sl. Sa ovakom anomalijom u statutu ova ustanova ne bi smjela dobiti licencu za rad. Formalno postoji i vijeće roditelja, mada nikad nisam čuo da se i za šta oglasilo. Ne znam da li su i članovi vijeća roditelja honorarisani za svoj (ne)rad. Da stvar bude zanimljivija, gospodin Ždralović je i predsjednik Udruženja privatnih vrtića Kantona Sarajevo. Kada proanaliziramo svu ovu šemu predškolskog odgoja u Kantonu Sarajevo, uočavamo da je gospodin Ždralović osoba koja ima punu kontrolu nad ovim segmentom obrazovanja u KS. Udruženje privatnih vrtića svu svoju energiju usmjerava na „otkrivanje nelegalnih vrtića“, bolje rečeno uništavanje konkurencije, dok premalo ili nimalo energije troši na usluge iz svoje djelatnosti. Uostalom kakvi su kriteriji da bi neko dobio licencu za rad ustanove koja se bavi predškolskim odgojem? Za to ne treba mnogo znanja. Pitajte samo koje političke stranke su sve ove godine kontrolisale kantonalno ministarstvo obrazovanja. Otkuda postoji tako uhodan mehanizam zataškavanja incidentnih situacija? Zašto je i naš dobronamjeran prijedolog na sastanku sa komisijom iz PPZ-a da se u vrtiće uvedu videonadzori dočekan na nož?

Šta dalje?

Svakako da je vrijeme za jednu ozbiljnu analizu, a po svemu sudeći i istragu o ovim pitanjima. No ono što je prioritetno uraditi jeste da se ingerencije iz oblasti obrazovanja prenesu na federalni nivo a zatim da se krene u ozbiljno pospremanje ove oblasti koje bi podrazumijevalo i ponovni proces licenciranja predškolskih ustanova. Jako je bitno i da mediji daju svoj doprinos. Do sada su samo sporadično izvještavali o pojedinačnim incidentima: brojnim trovanjima salmonelom, napadima pasa na djecu ispred vrtića, čak i o silovanju djevojčice u jednom vrtiću itd. No vrijeme je da se obavi ozbiljno novinarsko istraživanje o pozadini svih ovih incidentnih situacija i šta dovodi do njih, a ne da se o njima samo sporadično izvještava kada se dogode.

Napomena:Pismo prenosimo bez ikakvih korekcija. Identitet roditelja poznat redakciji portala Novi.ba.