Hoćemo Sutorinu! A da li Sutorina hoće nas?

Ovih dana, ponovo se pokrenulo pitanje Sutorine i fraze kako je Sutorina dio BiH, koji je iz ovih ili onih razloga pripao Crnoj Gori, te se sada traži njegovo vraćanje Bosni i Hercegovini.

Za veliko čudo, za Sutorinu bi kod nas konačno moglo biti usaglašavanja sa sve tri strane. Naime, pitanje da se Sutorina vrati Bosni i Hercegovini pokrenuta su od strane sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, što je dobar pokazatelj da može postojati neki vid koncenzusa.

Zaista, nije sporno – Sutorina jeste bila dio Bosne i Hercegovine i za to postoje dokazi koje niko ne može osporiti. U tome nema ničega spornog. Međutim, sporno je nešto drugo – trenutak!  Da li je zaista vrijeme da govorimo o Sutorini i njenom vraćanju Bosni i Hercegovini?  U post-izbornom periodu, gdje se glavne i krucijalne teme vode oko formiranja nove vlasti (sa ratnim strankama-pobjednicama), čini mi se da se priča o Sutorini nastoji ugurati u medijski prostor po svaku cijenu. Cilj je, očito, pokrenuti općenarodnu euforiju oko vraćanja komadića teritorije Bosne i Hercegovine, te pažnju usmjeriti na to, umjesto da stvari koje će biti bitne svima nama, bar za naredne četiri godine.

Drugo pitanje koje sebi postavljam, jeste - da li Sutorini zaista treba ovakva Bosna i Hercegovina? 

Podsjetimo, Sutorina, sada kao dio Crne Gore, države koja se iz dana u dan rapidno razvija, jača svoju ekonomiju i nalazi modele punjenja nacionalnog budžeta, država koja stoji pred vratima Europske Unije, a odavno je dio svjetskih tokova, ako ništa, onda bar turistički. Šta je, s druge strane Bosna i Hercegovina? Država koju zaobilaze svjetski investitori, u kojoj pobjedu ponovno odnose stranke sa nacionalnim predznakom, odnosno ratne stranke, država sa dva entiteta, tri predsjednika, 10 kantona, milion ministara, milijardu administrativnih uposlenika itd, itd...

Komparacije radi: Bosna i Hercegovina još nije ispunila ni sve uslove iz Sporazuma o Stabilizaciji i Pridruživanju da bi stekla status kandidata za EU. Crna Gora - jeste. I to još 2010. godine. A Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji smo mi potpisali 2008. godine, Crna Gora je potpisala 2007. Dakle, dok je Crnoj Gori trebala 1 godina od nezavisnosti da potpiše SSP, nama je za to trebalo 16 godina, odnosno, 13, ako izostavimo period Agresije na BiH. Ono što je Crna Gora uspjela za 3 godine, mi nismo za 6. 

Nadalje, ekonomija. Dok BiH ima GDP per capita od 8 300 $ (2013 est.), Crna Gora se ponosi tim istim GDPom per capita od 11 900 $ (2013, est.). Da Bosna i Hercegovina ima sve potrebne uslove da obgrli svoju nekadašnju teritoriju u srdačnu dobrodošlicu, govori još jedan podatak - Dok je u Crnoj Gori "samo" oko 6% stanovništva na granici ispod siromaštva, u Bosni i Hercegovini ih je tri puta više - 18%! 

Ako uzmemo podatke o nezaposlenosti (iz 2012. godine), dok u Crnoj Gori ima 19,1% nezaposlenog stanovništva, Bosna i Hercegovina se ponosi sa cifrom od 44,1%, od toga je u Bosni i Hercegovini, prema istim podacima, 62,8% nezaposlenih mladih ljudi od 15 do 24 godine, dok u Crnoj Gori 41,1%.

Vidimo dakle, kako Sutorina, koja je danas dio Crne Gore ima itekakvih razloga da se i samovoljno "preda u ruke matici Bosni i Hercegovini" i tamo nastavi da se razvija, kao turistički grad na moru, pored Neuma, koji ionako propada nebrigom Bosne i Hercegovine. Veoma optimistične prognoze za Sutorinu. Stoga, stvari treba promatrati hronološkim redom, te prvo umjesto dokazivanja nečega što je činjenica, da je Sutorina bila dio Bosne i Hercegovine, teritorijalnu euforiju zamjeniti ekonomskom, te uložiti napore da popravimo, svi skupa, ove žalosne statističke podatke, koji nas čine najnerazvijenijom državom u Europi, riješimo pitanja etničke mržnje i podjeljenosti, proždrljivog administrativnog aparata, korupcije, kriminala koji je postao nužan zbog ovakve situacije i donesimo nužne zakone iz pojedinih oblasti i vodimo ovu državu, u ovim granicama, ka nekim normalnim standardima, gdje bosanskohercegovačka omladina neće morati nakon završetka fakulteta da razmišlja gdje da traži posao, van tih istih granica. Jer ga u njima ne može dobiti.

Tek kada se to postigne, ne moramo razmišljati koje nekadašnje dijelove Bosne i Hercegovine trebamo  da vratimo. Možda se ti dijelovi sami odluče za pripajanje jednoj novoj, stabilnoj i boljoj Bosni i  Hercegovini. A do tada, pažnju usmjerimo na unutrašnje probleme i metode kako ih riješiti! Jer, postojeća Bosna i Hercegovina nije u stanju zaštiti ni baklavu, ni ćevape, ni autohtonog psa tornjaka, ni narodnu pjesmu "Hasanaginicu", ni stećke kao svoju kulturnu baštinu, a da ne govorimo o ozbiljnijim namjerama.

Nažalost.