ZAR SU OVO RIJEČI DIKTATORA? Gadafi je mučki ubijen, a njegova PROROČANSTVA su se opet obistinila

Muamer Gadafi vladao je Libijom više od četiri decenije, a vlast je preuzeo kad je imao samo 27 godina 1969. godine svrgnuvši kralja Idrisa.

Mladi pukovnik Gadafi i njegove kolege iz vojske izvršili su vojni udar, ukinuli monarhiju i proglasili Libijsku Arapsku Republiku. Narod ga je dočekao s oduševljenjem. Dva puta su neuspjelo u prvoj godini vladavine pokušali da ga svrgnu.

Posljednja obraćanja ubijenog Gadafija takođe su zaintrigirala svijet jer nije reč o običnim porukama javnosti, već o šokantnim ‘proročanstvima’ koje je svet ignorisao, sve do sada kada se sve što je rekao, nije ispunilo. Gadafi je svoje jezivo proročanstvo o Evropi izneo u svom posljednjem intervjuu 2011. godine, kada su naoružani pobunjenici uz podršku NATO granata vodili rat protiv njega.

"Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO! Bombardujete zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike prema Evropi i teroristima Al Kaide. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorećete u paklu zbog hiljada i hiljada migranata iz Afrike. To će biti tako. Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada", napisao je Gadafi u otvorenom pismu 2011. nekoliko mjeseci prije nego što je mučki ubijen. Nekoliko godina posle, to se i dogodilo.

Sada vam donosimo njegovu poruku radnicima širom svijeta povodom Prvog maja 1982. koja ukazuje na jednu zanimljivu stvar. Gadafi je itekako znao što se događa sa svijetom, a postoji i velika mogućnost da je njegov otpor globalistima i ‘diktatorima’ iz sene presudio njegovom životu:

"Danas slavimo Prvi maj, Međunarodni dan radnika – ali pravi ‘dan radnika’ bitće onaj kada se svi radnici svijeta oslobode robovlasništva i kada postanu partneri, a ne zaposleni koji rade za plate. To će biti Međunarodni dan radničkog oslobođenja i zaista će zaslužiti da bude slavljen šitom svijeta.

Kakvo značenje ova proslava danas ima, kada se radnici u svakom dijelu svijeta i dalje moraju pokoravati platama koje kontrolišu njihove živote i njihove slobode? Da li osoba zaista može imati slobodu ako je prisiljena robovati nekom drugom? Da li postoji ikakav smisao u životu čovjeka, ako su sve njegove materijalne i esencijalne potrebe, dnevna i mjesečna primanja, pa i život njegove djece – u rukama nekog drugog?

Sloboda čovjeka ne može biti kompletna sve dok on nije emancipovan od svih oblika izrabljivanja i pritiska, bez obzira iz kojih pravaca dolazili. Sloboda može nastupiti tek onda kada je pojedinac u potpunoj kontroli nad svim svojim potrebama, jer nikada neće moći da bude slobodan sve dok je barem jedna od tih potreba u rukama nekog drugog.

Prava revolucija eliminiše sve forme izrabljivanja na kojima su izrabljivačka društva izgrađena, uključujući i libijsko društvo u ovom trenutku. Osnove eksploatacije koje libijskom stanovniku danas uskraćuju slobodu moraju biti uništene.

Braćo… revolucija nije vojni udar, niti preuzimanje političkih funkcija od jedne skupine kako biste ih predali drugoj, prava revolucija prokazuje osnove represije nad društvom i uklanja ih. Ona napada bastion eksploatacije i uništava ga, to je prava revolucija. Revolucija prokazuje represiju po pitanju kontrole sredstava proizvodnje, kao i nepoštene odnose među ljudima – revolucija uništava te odnose, samo to je prava revolucija.

Svaki pokret promjene koji samo preuzima fotelje moći od druge grupe, razbacuje se sa sloganima i ostavlja korijen izrabljivanja u društvu netaknut – to je fašistički puč, pokret ograničene svrhe, pokret bez istorijskog utjecaja na život ljudi.

Svuge čovjek žudi za slobodom i spreman je umrijeti za slobodu. Cijelu svoju istoriju ljudi se bore za slobodu, kako bi mogli živjeti u sreći, jer da bi čovjek bio sretan, prije svega mora biti slobodan. Čovjek se mora boriti protiv onih koji ga porobljavaju – mora biti slobodan u životu, slobodan da jede šta želi, da se oblači kako želi, slobodan da živi kako želi… to je slobodan čovjek koji živi u sreći.

Širom svijeta imamo reformativne i površne pokušaje da se zadovolje radnici, da im se da ponešto participacije u upravljanju ili vlasništvu, da im se daje deo profita ili da im se poviše minimalne plate. Svi ti pokušaji su jedna obična iluzija i na kraju cilj je prevariti radnike".