Ekskluzivno za Novi.ba: Inspirativni intervju Mostarke Maje Kazazić KOJA JE OSVOJILA AMERIKU: Život me je načio da prvo morate VODITI BRIGU O SEBI

Mostarka Maja Kazazić sa 16 godina izgubila je nogu u eksploziji grante tokom rata u Bosni i Hercegovini, a njenih petero prijatelja tom prilikom je poginulo.

Maju život nije mazio, ali ipak ona nije odustala. Otišla je iz rodnog Mostara živjeti u SAD gdje je započela novi život. Danas svojim govorima nadahnjuje mnoge, a pored porodice, jedan od razloga koji je pokreće je njen pas Rosie. Rosie je njemačka doga koju je zadesila ista sudbina kao i Maju - amputacija noge. Prijetila joj je eutanazija, ali Maja ju je spasila.

U ekskluzivnom intervjuu za Novi.ba Maja je podijelila svoju inspirativnu životnu priču i ispričala kako je izgledao njen prvi susret sa njemačkom dogom Rosie sa kojom je danas nerazdvojna.

Novi.ba:  Za početak možete li nam reći nešto više o sebi, ko je Maja Kazazić?

Ja sam u stvari jedna jako jednostavna osoba koja je imala komplikovan život, kao dosta ljudi na području bivše Jugoslavije, a naročito u BIH. I kao dosta ostalih ljudi morala sam napravimo ono najbolje u situacijama u kojima sam se našla. I poslije svega toga — i dobrih i loših stvari — nekako sam skontala da su u životu najvažnije uspomene i sjećanja. Bez obzira što smo ja i moja porodica izgubili sve u ratu, dva puta, jedino što mi nedostaje su slike. Jer ta sjećanja blijede, a slike i muzika dva su načina kroz koje možete da dostignete putovanje kroz vrijeme.

Zbog toga ja sam izabrala posao koji me ispunjuje i daje mi način da kreiram predivne uspomene. Kao motivacijska govornica mogu da dotaknem i promijenim živote drugih. Provodim dosta vremena sa mojom porodicom i jako smo bliski. Moj cilj je da svoje nećakinje naučim o Bosni, Mostaru i načinu života koji smo nekad imali. Provodim dosta vremena baveći se sportovima — obožavam tenis, golf, surfanje, a sada i kajakaštvo. Naravno Rosie ide sa mnom svugdje.

Novi.ba: Da li se sjećate Vašeg djetinjstva, kako je bilo odrastati u Mostaru?

Naravno da se sjećam mog djetinjstva u Mostaru. To je jedan veliki razlog za moj optimizam i ljubav prema ljudima i životu. Mostar prije rata je bio idealno mjesto za život jer je bila super kombinacija grada koji nije bio prevelik, a ni premalen. A da ne govorim da je to grad sa najljepšim mostom i starim gradom na svijetu. Moj otac je radio kao medicinar, a mama kao računovođa u školskom sistemu. Imali smo prilično veliku porodicu koja je živjela na istoj ulici 5 minuta od Starog Mosta. Svake godine preko ljeta išli bismo na more po skoro 3 mjeseca — odrastanje u gradu na Neretvi, smokve, šipak, zova, pite, bureci, ćevapi, i sam način života koji smo imali je bio puno prelijepih sjećanja, iskustava i ljubavi. Ja ne mogu da zamsilim ljepši način odrastanja nego u to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji. I danas čeznem za tim i voljela bih najviše na svijetu da mogu da se vratim u to vrijeme u moj Mostar. Mi nismo nikad imali viška, ali smo uvijek imali dosta i kad ste okruženi sa ljubavlju i podrškom onda i teške stvari koje vam se dese opet ostaju nekako pozitivne u sjećanjima. 

Nastavak intervjua pročitajte na sljedećoj stranici...

------>