Atentat – ubojito sredstvo političke borbe

Od antičkih vremena do danas atentat je ubojito sredstvo političke borbe. Atentatima su urušavana carstva, svrgavani diktatori, potpaljivani lokalni i svjetski ratovi. Bilo je uspjelih i neuspjelih atentata, onih koji su prethodili dramatičnim društvenim promjenama, ali i onih koji su uslijedili kao njihov epilog.

Niti o samoj naravi atentata nije bilo suglasnosti. Još od Aristotela, Cicerona ili Tome Akvinskoga mnogi su filozofi opravdavali političko ubojstvo ako bi se njime likvidirao tiranin čija je strahovlada prijetila biti dugovječnom.

Pod velom tajni

Da je 1944. u Njemačkoj uspjela tzv. Srpanjska urota, poznata i kao operacija Valkira, svijet bi slavio odmetnute njemačke časnike koji su organizirali atentat na Hitlera. Pitanje je kakva bi bila sudbina Europe da Gavrilo Princip nije onomad u Sarajevu ustrijelio austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu.

Na sličan način dâ se spekulirati o tome kako bi se razvijala situacija na Bliskom istoku da u studenom 1995. godine židovski fundamentalist Yigal Amir nije usmrtio izraelskog premijera i mirotvorca Yitzhaka Rabina hicima iz pištolja, netom nakon što je ovaj pred mnoštvom u Tel Avivu apelirao mir i suživot s Palestincima.

Bilo je, međutim, i atentata koji su do danas ostali obavijeni velom tajni i, kao takvi, postali pogodni za političke manipulacije i teorije zavjere.

Navodno neriješena zagonetka ubojstva američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i nakon pola stoljeća ne gubi na aktualnosti, ponajviše zbog medija koji još inzistiraju na forenzičkim rekonstrukcijama i urotničkim konstrukcijama.

Da ne idemo dublje u povijest od ubojstva Abrahama Lincolna, pa preko kralja Aleksandra, Lava Trockog, već spomenutog JFK-a i brata mu Roberta, Martina Luthera Kinga, Anvara el-Sadata, Indire i Rajiva Gandhija, Olofa Palmea, pa sve do nedavnog ubojstva ruskog opozicijskog lidera Borisa Njemcova - politički atentati potresali su svijet otvarajući nova ili šireći postojeća krizna žarišta.

Likvidacije s 'političkim potpisom'

Niti na ovim prostorima nije manjkalo likvidacija s "političkim potpisom". Dok se odjek hitaca kojima je podno Kremlja usmrćen ljuti Putinov protivnik Njemcov još čuje, na ovim su prostorima iznova prizvana u sjećanje dva atentata koji su, svaki na svoj način, zatresli ovdašnje trusno područje i izazvali neke bitne političke procese.

Tako je nedavno u Beogradu Sreten Jocić, poznat kao Joca Amsterdam, pravomoćno oslobođen optužbe da je 2008. organizirao ubojstvo hrvatskog novinara i izdavača Ive Pukanića.

Nedavno je obilježena i dvanaesta godišnjica ubojstva Zorana Đinđića, srbijanskog premijera koji je na čelo vlade stupio nakon pada Slobodana Miloševića, a kojeg je zatim izručio sudu u Haagu te pokrenuo niz reformi u Srbiji. Organizatori i počinitelji ubojstva Đinđića relativno brzo su pronađeni i osuđeni. Radilo se o širokoj sprezi mafije, razvojačenih specijalaca i ražalovanih obavještajaca, a glavni organizator ubojstva Milorad Ulemek Legija te počinitelj Zvezdan Jovanović osuđeni su na zatvorske kazne od 40 godina.

Beogradska novinarka Gordana Suša svojedobno je ustvrdila kako se politička pitanja u Srbiji često rješavaju automatskim oružjem. U vrijeme vladavine Slobodana Miloševća ondje je izvedeno najmanje desetak atentata čije su žrtve bile političari i novinari.

Među ostalima, pod nerazjašnjenim okolnostima ubijeni su glavni tajnik JUL-a Zoran Todorović-Kundak, zamjenik ministra policije Radovan Stojičić Badža, šef vojvođanske vlade Boško Perošević, ministar obrane Pavle Bulatović... Opozicijski lider Vuk Drašković dva puta je bio meta neuspjelih atentata.

Najčuvenija žrtva ipak je bio Ivan Stambolić, Miloševićev kum koji se javno pokajao što mu je omogućio politički uzlet. Stambolić je otet u kolovozu 2000. i njegova je sudbina bila nepoznata sve do ožujka 2003. kada su, dva tjedna nakon ubojstva Đinđića, posmrtni ostaci otkriveni na Fruškoj Gori. 

Naručitelji ostaju nepoznati

Međutim, i u slučaju ubojstva Đinđića, kao i u Pukanićevom, do danas nisu rasvijetljeni pravi motivi niti utvrđena pozadina, odnosno naručitelji.

Iako, za razliku od Đinđića, nije bio političar u praksi, Ivo Pukanić je putem svog tjednika Nacional nesumnjivo bio politički igrač, o čijoj "težini" svjedoči to što je jedini novinar koji je uspio intervjuirati Antu Gotovinu dok se ovaj skrivao pred optužnicom iz Haaga. Iako su organizatori i počinitelji ubojstva Pukanića brzo uhvaćeni i osuđeni, i u tom slučaju još su nepoznati motivi i naručitelj(i).

Pukanićevo ubojstvo u jesen 2008. samo je produbilo dramatična zbivanja u Hrvatskoj, budući da je nekoliko dana ranije pod zagonetnim okolnostima u Zagrebu ubijena kći poznatog odvjetnika Zvonimira Hodaka, a zbog čega je tadašnji premijer Ivo Sanader smijenio dvoje ministara, postavivši za ministra policije Tomislava Karamarka.

Gledajući iz današnje perspektive, nakon tih ubojstava, Sanaderove su političke dionice počele gubiti vrijednost, pa je osam mjeseci kasnije i sâm, također iz nejasnih razloga, odstupio s dužnosti.

Idealisti i(li) hladni egzekutori

Atentat ili političko ubojstvo višeznačni je čin, osobito u vrijeme kada mediji oblikuju stvarnost i utječu na javno mišljenje više no ikada. Da mediji mogu naknadno odrediti i karakter atentata, ističe Zoran Brajević koji je o tome pisao u svom eseju "O atentatu kao ubojstvu bez grižnje savjesti".

"Kao što je povijest pokazala, atentat se može obaviti velom tajni, zataškati, marginalizirati, tu i tamo rasvijetliti, pretvoriti u herojski čin, a često se i više ishoda mogu dogoditi istodobno. Tako će ljudi u jednoj zemlji Gavrila Principa smatrati junakom, a u drugoj, niti 300 kilometara udaljenoj, tek hladnokrvnim ubojstvom dvoje nenaoružanih supružnika", smatra Brajević.

Ističe kako mediji nerijetko čine atentatora gotovo jednako važnim kao i njegovu žrtvu.

"Kada se neko ubojstvo okarakterizira kao atentat, popularnost ubojice vrlo brzo se izjednači s popularnošću ubijenog. Tko zna za JFK-a, taj zna i za Leeja Harveya Oswalda", kaže Brajević.

Isto možemo ustvrditi i za Alija Agcu, nastavlja, koji je izveo neuspjeli atentat na papu Ivana Pavla II ili za Marka Chapmana, ubojicu Johna Lennona, a naročito za Gavrila Principa. Pritom valja biti oprezan, pa razlikovati - štono bi filozofi rekli - subjektivni idealizam atentatora "staroga kova" nasuprot sumanutim likovima ili unajmljenim hladnim egzekutorima.

Brajević ističe kako "egzekutori iz političkih uvjerenja stoje na ljestvici etičkih vrijednosti daleko više od kojekakvih bombaša-samoubojica ili poludjelih školaraca".

Nerazjašnjena ubistva i jasne poruke

Kronologija političkih ubojstava u ovim krajevima bilježi ipak mnogo više ovih potonjih koji nisu ubijali u ime "ideala" nego u "tuđe ime". Mnogi su atentati, osim toga, bili u funkciji telegrama, odnosno "adresirane poruke".

U jesen 1991. godine, na početku rata u Hrvatskoj, pod okolnostima koje ni do danas nisu razjašnjene, u nepovezanim atentatima ubijeni su načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir i dopredsjednik ekstremno desnog HSP-a Ante Paradžik. Reihl-Kir je tada nastojao smiriti rastuće tenzije s lokalnim Srbima u okolici Osijeka, dok je Paradžik osnivao Hrvatske obrambene snage (HOS), stranačku paravojnu formaciju koja nije bila po volji tadašnjoj vlasti.

U Reihl-Kira je na kontrolnoj točki nadomak Osijeku pucao pripadnik rezervnog sastava policije Antun Gudelj, dok je Paradžik također ubijen u unakrsnoj pucnjavi na kontrolnoj policijskoj točki blizu Zagreba. Oba ubojstva službeno su protumačena kao košmarni splet okolnosti.

Očiglednom političkom likvidacijom smatra se i ubojstvo bivšeg časnika Hrvatske vojske Milana Levara 2000. godine u Gospiću. Levar je sredinom 1990-tih svjedočio pred haškim istražiteljima o zločinima hrvatskih snaga nad građanima srpske nacionalnosti na području Gospića. Ubojica i eventualni naručitelj njegove likvidacije do danas nisu otkriveni.

Kasnije se Levarovo ime koristilo kao šifra u prijetnjama smrću drugim političarima. Bivšem predsjedniku Hrvatske Stjepanu Mesiću gotovo svakodnevno se prijetilo smrću, a jedna je poruka glasila da će "otići u posjet Levaru".

Budući da su prijetnje smrću također postale sredstvo političkog pritiska, upravo je Mesić, koji je takvih arhivirao stotine, ustvrdio da "ako netko nekoga doista želi ubiti, onda će to sigurno i učiniti".

Ako se, međutim, ne prijeti "praznom puškom", onda su jedan čovjek i jedan metak dovoljni da zaustave ili preokrenu kotač lokalne ili globalne povijesti i ponište višegodišnje mirotvorne ili reformističke napore.