Danas kolju ovce, sutra će hrišćansku djecu!

Vrijeme je da konačno raskrstimo sa omraženim „humanizmom“. Tolerancija? Opasna. Imigracija? Propala. Multikulturalizam? Sprdnja.

„Danas kolju ovce i krave, a sutra djecu hrišćana“, čulo se u centru Kelna na demonstracijama koje su štitili policija i ustav. Bio je to skup prijatelja haosa i neprijatelja demokratije. Njihov cilj je „odbrana Njemačke“ od salafista, a u stvari od svih muslimana i islama. Policijski sindikat je ovaj događaj ocijenio kao „novi oblik nasilja“. Ali ono već dugo tinja među nama, piše Der Spiegel.

Njemačkom se širi islamofobija i sve dublje prodire u politiku i medije. Mržnja proizvodi nasilje: od proljeća 2012. do proljeća 2014. izvršeno je 78 napada na džamije, a izostala je masovnija solidarnost sa muslimanima koji žive u Njemačkoj. Ta mržnja se sada izlila na ulice. U Kelnu je izniklo sjeme mržnje koje su islamofobi davno posijali.

Nedavno se u izdavačkoj kući Springer dogodio neobičan incident. Kai Diekmann, glavni i odgovorni urednik Bilda povukao je jedan komentar iz nedeljnog izdanja Bild am Sonntag. U njemu piše: „Da li je religija prepreka za integraciju? Mislim da to nije pravilo, ali jeste kada je riječ o islamu… Nije nam potreban uvozni rasizam, ni ono za šta se islam zalaže“. Diekman je odmah reagovao: „U Bildu i Axel Springeru nema mjesta za paušalne i ponižavajuće izjave o islamu i ljudima koji vjeruju u Alaha.“

Odlično rečeno, ali nažalost pogrešno: upravo je Springerov Die Welt, u kome Diekmann nije urednik, postao uporište njemačkih islamofoba. Diekmann piše o „razlici između islama i brutalne ideologije islamizma“. Ljude koji pišu za Die Welt sve to prilično zabavlja: „Ako sada počnemo da povlačimo vještačke granice između islama i islamizma, onda sve što je loše nema nikakve veze sa islamom. Time bismo došli do veoma zanimljivih rezultata, jer u tom slučaju ni zagrijavanje zemljine atmosfere nema nikakve veze sa klimatskim promenama, ekonomska kriza sa kapitalizmom ili Die Linke sa SED.“

Ovaj sukob u Springeru je samo simptom daleko ozbiljnije pojave – njemačka buržoazija se ponovo javila za riječ. Vrijeme je da konačno raskrstimo sa omraženim „humanizmom“.

Tolerancija? Opasna.

Imigracija? Propala.

Multikulturalizam? Sprdnja.

Borba protiv islama u Njemačkoj je mješavina različitih pojava: sekularnog nepovjerenja prema religiji, bijesa zbog seksizma u islamskim državama, socijalnog rasizma prema religiji izopštenih i pravog rasizma koji odbacuje islam kao strano tijelo. Na kraju se sve svodi na isto – predrasude prema svim muslimanima. Nova desničarska partija Alternativa za Njemačku cvijeta na ovom plodnom tlu.

Kada je Evropski sud za ljudska prava odlučivao o francuskoj zabrani nošenja burki, dvoje sudija je dalo izdvojeno mišljenje. Oni smatraju da u otvorenim evropskim društvima niko ne može da donese zakon kojim će spriječiti građane „da se osjećaju šokiranima ili isprovociranima zbog nekog oblika kulturnog ili vjerskog identiteta“, koji odstupa od uobičajenih normi „stranih francuskom ili evropskom načinu života“.

Ali svako se sa svojim strahovima bori na svoj način. Nasilni salafist ide kod radikalnog propovjednika, a njemački islamofob čita Die Welt ili takozvane autorske blogove poput Osovine dobra koji ima posebno brutalan i ciničan pristup. Jedna od kategorija u meniju ovog sajta je i „Stvari koje nemaju nikakve veze sa islamom“, u kojoj se skupljaju zastrašujuće priče o silovanjima i kamenovanjima na Bliskom istoku.

Čak i da su ove priče tačne, one ne predstavljaju istinu o islamu. Demagogija vodi ka pogrešnoj interpretaciji stvarnosti. Problem je u tome što smo već uhvaćeni u tu zamku. Borba protiv krivaca je posao policije i tajnih službi, ali one u Njemačkoj već uveliko tragaju za super-salafistom. Štutgartsko odeljenje njemačke tajne službe izdalo je uputstvo za otkrivanje neprijatelja: „To su muškarci koji se ne drže za ruke sa ženama i nose pantalone do članaka“. Pa nije svaki čovjek u okraćalim pantalonama salafist.

Zabrinutost zbog sloma arapskog svijeta ne smije da dovede do novog rasizma. Svedoci smo bolnog raspada postkolonijalnih država. Međutim, većina muslimana živi u Indoneziji, Pakistanu, Indiji i Bangladešu. Problemi arapskog islama nisu nužno i njihovi.

U stvari, zločini islamizma imaju manje veze sa islamom od gluposti naše desnice sa nama.