KO SU PRLIĆ, STOJIĆ I PRALJAK: Ratni zločinci iz HVO-a i ratni profiteri među najbogatijim ljudima su u BiH i teški su desetine miliona eura!

Pred žalbenim vijećem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu danas je počela sedmodnevna rasprava o žalbama koje su na prvostepenu presudu podnijela šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata osuđenih za ratne zločine u BiH i o žalbi tužilaštva.

Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u maju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad bošnjačkim stanovništvom tokom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog poduhvata.

Bivši predsjednik vlade tzv. Herceg-Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog štaba HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Od komuniste do nacionaliste

Zagrebački Jutarnji list pisao je o bogastvu ovih ratnih zločinaca i ratnih profitera.

Jadranko Prlić, profesor i doktor ekonomskih nauka, i supruga Ankica Prlić imaju dvije kćerke, stariju Mateu Vuletić i Adrijanu, koje danas žive u Parizu. Prlić je bio presjednik Vlade samoproglašene Herceg-Bosne tokom agresije Hrvatske na međunarodno proiznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Suprugra Ankica mu je vodila sve porodične poslove.

U Imovinskoj kartici Prlić je 1998. Godine naveo da od nekretnina posjeduje stanarsko pravo na stan u Mostaru, stan na korištenje u Sarajevu, te stan u Hrvatskoj.

Ima i štednu knjižicu u hrvatskoj banci i račun u Bank Austria. Napisao je da ima automobil Audi A4, poslovni prostor u Mostaru te 60 dionica firme Hepok Mostar.

U toj kartici naveo je i da je njegova supruga Ankica Prlić 1997. godine na nagradnoj igri osvojila automobil Volkswagen te da posjeduje trećinu vlasništva tvrtke Orwell Mostar, te da ima stan u Hrvatskoj.

Otada su se njihovi poslovi i bogatstvo širili i povećavali, a za sve je brinula Ankica. I za poslove firme Orwel i za tvrtke Optima, Hepok.

- Ja se bavim makroekonomijom, i nemam nikakav utjecaj na suprugino uspješno poslovanje - govorio je tada Prlić.

Karijeru je započeo kao član Saveza komunista Jugoslavije i doktor ekonomskih nauka u bivšoj Jugoslaviji: bio je gradonačelnik Mostara, pa potpredsjednik Vlade BiH zadužen za ekonomiju.

Titovu je partiju napustio početkom 1990-tih. Iako se u HDZ učlanio tek 1994. Godine, brzo je napredovao. Taman pred rat, ispričao je u jednom od intervjua, da je imao ponudu da ostane u SAD-u.

"Imao sam i ponude da ostanem u Washingtonu na dosta dobrim poslovima; bio sam mlad i perspektivan doktor nauka sa znanjem jezika, govorim engleski, ali mi je u odlučivanju koje je trajalo pet minuta, osnovni kriterij bila kvaliteta mog života u Mostaru koja je bila bolja nego što bi igdje mogla biti u Americi."

Imao novac, a od suda tražio plaćanje odbrane

Prlić je do 2013. godine često boravio u Zagrebu. Moglo ga se vidjeti po zagrebačkim kafićima u centru grada, i to u društvu Ante Žužula i Maria Plejića, nekad bliskog Vladimiru Zagorcu. I u zagrebačkom restoranu Skender u Remetama Prlić je u društvu proslavio kad je postao djed.

Njegova imovina u medijima se procjenjivala na desetine miliona eura. Pisalo se da je bogatiji i od generala Ivana Čermaka, koji je stekao ogroman imetak na trgovini naftom. Prlić je, unatoč bogatstvu, zatražio od haškog suda, da mu podmiri troškove odbrane.

Od Slobodana Praljka Haaški sud je tražio da podmiri troškove odbrane u visini od 3,3 miliona eura jer su procijenili da je težak više od 6,5 miliona eura.

Na zagrebačkoj Radničkoj cesti Praljkovi posjeduju dvije poslovne zgrade, hotel, garažu, podzemnu garažu, restoran. Taj njihov poslovni kompleks zove se “Centar 2000”.

Carstvo je podigla firma Oktavijan d.o.o., koja ostvaruje godišnje prihode od 2,9 miliona eura. Ali, to nije jedina firma u njihovom vlasništvu, imaju ih još nekoliko.

Većinu poslova u Hrvatskoj vodi Praljkov sin Nikola Babić-Praljak, a od 2012. godine je Praljak izašao i iz posljednje firme u kojoj se vodio kao direktor. Praljkov advokat tvrdio je tada da je Praljak istog imovinskog statusa od 2004.

- I 2004. godine , kad je počelo suđenje, Praljak je bio istog imovinskog statusa. Ništa nema ni danas - izjavio je tada njegov advokat.

Sud je tada u dokumentu na 60 stranica pobrojao sve što je sud utvrdio da Praljak posjeduje. Dokumentaciju su prikupili u saradnji s hrvatskim državnim institucijama, pa su unutra bili priloženi i izvodi iz trgovačkog suda, gruntovnice, bankovni računi...

Film i građevina

Najveći posao ostvaruju preko firme Oktavijan, te na nekretninama na atraktivnoj lokaciji na raskrsnici Radničke i Vukovarske ulice u Zagrebu, gdje su podigli poslovno carstvo. Firma Oktavijan d.o.o., koju je Praljak osnovao 1995., isprva se bavila proizvodnjom filmova, videofilmova i tv-programa, a onda se prebacila na građevinu i iznajmljivanje poslovnih prostora.

Od 2001. temeljni kapital je 38,1 milion kuna. Danas se na zemljištu nalazi, kako se reklamira na internetu, moderan poslovni kompleks u kojem je zaista moguće imati apsolutno sve nadohvat ruke.

Firma Oktavijan, odnosno zemljište na kojoj se nalaze njene nekretnine, opterećena je i kreditom od desetak miliona eura, a prihodi firme u posljednjih su nekoliko godina rasli.

Stojićev "Pelješki most"

Porodica osuđenog Brune Stojića, ministra odbrane u tzv. Herceg Bosni i čovjeka zaduženog za funkcioniranje Ureda za proizvodnju oružja i vojne opreme, smatra se jednom od najbogatijih porodica u Hercegovini.

Biznis je vodio njegov brat Mate Stojić, jedan od najbogatijih poduzetnika u BiH. Mate se 1990-ih bavio ugostiteljstvom, bio je i vlasnik lanca robnih kući u BiH, a u vrijeme Sanaderove vlade, bio je jedan od najvećih HDZ-ovih finansijera.

Tih godina poslovno su se približili porodici Lučić, s kojima su zajedno sarađivali u osiguravajućoj firmi Euroherc. Prvi pravi zajednički projekt porodice Stojić i Lučić bio je otvaranje Dubrovačke banke Mostar, a zatim, kako su pisali bosnaskohercegovački mediji, i preuzimanje naftne kompanije Energopetrol.

Bruno Stojić u to je vrijeme bio direktor banke. Braća Stojić 1999. napustili su i Dubrovačku banku i Energopetrol. Bruno se tada navodno posvetio poslu oko ribogojilišta, dok mu je brat Mate vlasnika tvrtke Monitor M i špedicije Interšped.

Firma Monitor M bavila se uvozom i izvozom građevinske opreme, a poslovno je bila povezana s notornom građevinskom kompanijom “Monitor” u vlasništvu HVO-a. U Nadzornom odboru Monitora M nalazila se i Đurđa Šušak, supruga ministra odbrane Hrvatske Gojka Šuška, čija je odgovornost za udruženi zločinački poduhvat u BiH.

Mate je i vrlo blizak bivšem predsjedniku Hrvatskog Sabora Luki Bebiću, kraj kojeg u mjestu Komarna kod Pelješca, ima vikendicu.

Spominjalo se i kako je Stojić, uz IGH i Konstruktor zapravo idejni začetnik Pelješkog mosta, što je predmet dugogodišnjeg međunarodnog spora BiH i Hrvatske.

Među siromašnijim zločincima su Milivoj Petković, načelnik Glavnog štaba HVO-a, Valentin Ćorić, komadant Vojne policije HVO-a, i Berislav Pušić, načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika, koji primaju primaju vojne penzije.