Uzbuna!

Izbori su u Srbiji i ove godine. Zemlja s najučestalijim izlascima na glasanje po glavi stanovnika, u 2017. bira predsjednika republike. Ovaj aktuelni, Tomislav Nikolić, stoga je već krenuo u predizbornu kampanju. Valjda da prvi zakuha političku situaciju prije nego se, kako se ono kaže, „vlasi ne dosjete”. Iako se još uvijek tek nagađa o njegovim mogućim protukandidatima, Toma Grobar je zasvirao tamo gdje je najjači – u nacionalističke gusle. Nakon što je uveličao banjalučki bal vampira 9. januara u režiji Milorada Dodika, koji je ne tako davno sadašnjeg srbijanskog predsjednika titulirao “političkim pobačajem”, Nikolić je otišao i korak dalje pa je u svojoj beogradskoj rezidenciji primio osuđenog ratnog zločinca, Momčila Krajišnika. S kojim je, kako piše u saopštenju Nikolićeve PR službe, razgovarao, pazite sad, o ljudskim pravima!? Doduše, ovoga puta bilo je riječi isključivo o onim koja se tiču srpskog naroda budući da je o ljudskim pravima drugih i drugačijih Krajišnik sve konkretno demonstrirao još tokom rata u BiH. 

Poziv osuđenom ratnom zločincu u predsjednički kabinet očekivano je izazvao osude brojnih evropskih medija. Ali ne i vlada država-članica Evropske unije, kao ni porađajuće administracije u Washingtonu. Zabavljeni vlastitim problemima i međusobnim sukobima, u svjetskim se metropolama Balkanu već odavno ne posvećuje naročita pažnja. Pa je tako moguće da se Bosna i Hercegovina razvaljuje i izvana i iznutra, da paravojne formacije defiluju pod dugim cijevima i nacionalističkim simbolima, da predsjednik susjedne zemlje ćaska u zvaničnim susretima s ratnim zločincima, a da istovremeno iz zvaničnog Sarajeva nema niti kurtoaznog diplomatskog protesta zbog činjenice da zemlja klizi u sve izvjesniji građanski (polu)rat. Današnje stanje nepodnošljivo podsjeća na januar 1992., a svako onaj ko to ne vidi i adekvatno državnički ne reagira postaje direktni saučesnik u svim budućim belajima koji bi se mogli sručiti na ovu zemlju i njene stanovnike. 

Nije, vjerujte mi, paranoja već je surova realnost, Bosna i Hercegovina od završetka rata nije bila u opasnijoj i težoj situaciji. Uz ovakvu Srbiju u Tominoj izbornoj godini, Hrvatsku čija zvanična HDZ-ova vlast tekovine antifašizma sve otvorenije podjarmljuje za račun relativizacije zločinačke NDH-a, raspojasanim Dodikom i licemjernim “hercegbosnašem” Draganom Čovićem, dezorijentiranim Bakirom Izetbegovićem, te metastazirajućom desnicom i ksenofobijom u Evropi i Trumpovoj Americi, Bosna i Hercegovina ne može i neće biti ništa drugo nego idealan teritorij za novo geopolitičko potkusurivanje. Jer nakon posljednjih događaja koji su nepovratno srušili suverenitet naše države (od čuvenog referenduma, preko postrojavanja monoetničkih vojnih i paravojnih gardi, veličanja zločinačkih tvorevina Mate Bobana i Radovana Karadžića, hronične erozije bh. patriotizma, ekonomskog beznađa...) nama ne preostaje ništa osim da se nadamo da se, ipak, neće pojaviti neka budala koja bi preko noći odlučila napuniti redenike i krenuti u novu revolucionarnu avanturu. Ne zaboravimo da su ovdje sukobi i nesreće stizale i zbog bezazlenijih razloga od ovih kojima gotovo svakodnevno svjedočimo.

Kažem vam, nije paranoja već surova realnost. Najiskrenije se plašim za budućnost naše zajedničke domovine. A još više me je strah zbog činjenice da oni koji ovdje i u svijetu donose važne političke odluke o tome apsolutno ne vode računa. Stanje je identično kao i 92., onda kad su nas, znamo to, uvjeravali da je “za rat potrebno dvoje”. Za rat moguće, ali za genocid i zločine dovoljna je samo jedna naoružana strana. Na drugoj su uvijek njihove nevine žrtve...