Ime mu je Bakir, prezime mu znate...
Raspričao se Bakir Izetbegović u svom novogodišnjem obraćanju svekolikoj bh. javnosti, pa se neselektivno hvali vlastitim uspjesima i tuđim promašajima. U najkraćem, svi su u godini koju smo friško ispratili bili za ponešto krivi i (ne)odgovorni, a jedini je on samom sebi ispao ispravan i pošten, čestitih namjera i čistih ruku. Kad bismo samo vjerovali Izetbegovićevim providnim parolama, a ne vlastitim očima, pomislili bismo da pred sobom imamo državnika finih evropskih manira te političara koji je, držeći se vlastitih predizbornih obećanja, što se ono kaže, k'o pijan plota, tek slučajno zalutao u bosanskohercegovačko političko blato iz kojeg nas, ne štedeći znoja, truda i znanja, kao remorker pokušava izvući.
Sve je u tom intervjuu ličilo na bajku o princu i princezi kojoj sam se još prije nekoliko mjeseci divio na ovom mjestu. Bajku koju piše čovjek što već duže od dvije decenije vlada i upravlja našim prolaznim životima. U kojim svi imamo neke sitne želje, strasti i porive, dok on, gore s visine, brine da nam kolektivno bude bolje u “svojoj vjeri, na svojoj zemlji”.
Trudbenika na čelu odnarodovane vladajuće stranke i siromašne države baš zato antibošnjačko-sistematski napadaju sa svih strana. Nezahvalnici i neprijatelji države i naroda mu podmeću, kleveću ga i lažu, unatoč njegovim izljevima neutemeljenog optimizma koje na heftičnoj bazi plasira preko strogo kontroliranih medija. Eskaliraju tako svađe i sukobi, od onih s koalicionim partnerima s kojim uvrijeđeni Izetbegović čak i ne komunicira, do mangupa u vlastitim stranačkim redovima što ih se zvanično odrekao preko novina. Kako već rekosmo, iz tih javnih poruka saznajemo da su za sve loše krivi oni drugi, dok je svako dobro osigurao lično on. Skroman i skrušen, čvrsto fokusiran na napredak i boljitak, priznat će nam stidljivo da smo zahvaljujući njegovoj mudroj dovitljivosti i političkoj doktrini dospjeli pred vrata Evropske unije, zadužili se za novu milijardu maraka kod MMF-a, ušli u reforme i agende od kojih samo zahvaljujući vlastitoj nekompetentnosti i urođenom bezobrazluku još uvijek ne osjećamo naročite benefite. Izuzev, naravno, tek rijetkih i časnih bh. građana, članova onih pet odabranih familija, koji, u dobroj namjeri, pruže svoj korak preko onog čuvenog trotoara na ulazu objekta gdje Izetbegović decenijama stoluje...
Predsjednik SDA i član Predsjedništva BiH dao je sve svoje da nam svima bude bolje. Čak je i vlastitu suprugu patriotski zadužio da hroničnom bahatošću rješava nerješive probleme u ovdašnjem zdravstvu iako je uz njega mogla bezbrižno živjeti od vlastitog nerada i tradicionalnog neznanja građe(vić)nog tokom jedanaestogodišnjeg mukotrpnog studiranja. Ipak, niko to niti cijeni, niti poštuje. Pa čak ni oni koje je, kako nam razočarano i kontinuirano Izetbegović priznaje u čestim medijskim istupima, sam svojom šapom stvorio. Njih četvorica bi, eto, neku demokratizaciju stranke, oni bi da se nešto pitaju i o nečemu raspravljaju na zagušljivim sjednicama stranačkih organa i još da, pritom, nedodirljivom šefu postavljaju neugodna i nepristojna pitanja...
Pa, recite mi, moliću vas lijepo, ko bi sve to izdržao i nakon svega ostao staloženo pribran? Samo jedan od nas koji imamo privilegiju i šansu živjeti ovdje, u stanju je to podnijeti. Ime mu je Bakir, prezime mu znate...