Vapaj oca: Ne dajite djeci mnogo novca, postaju meta dilera!

Otac čiji je identitet poznat redakciji obratio nam se kako bi podijelio svoje iskustvo sa drugim roditeljima, kako se i njima ne bi dogodilo ono što on sa svojom porodicom proživljava. 
Njegovo pismo prenosimo u cjelosti:

Poštovana redakcijo, poštovani novinari, 

molim Vas da ovo pismo objavite na Vašem portalu kako se i drugima ne bi dogodilo ono što moja supruga i ja proživljavamo. Želim da poručim svim roditeljima koji ovo čitaju da čuvaju svoju djecu, da paze s kim se druže, da ne dozvoljavaju da ostaju do kasno vani i da im NIKADA ne daju mnogo novca, jer dileri upravo traže takvu djecu, vrebaju ih, kako bi ih uvukli u svijet droge i učinili ih ovisnicima. Ja svaku noć Boga molim da umrem, ali ne može se na zor umrijeti.

Cijeli život sam pošteno radio i trudio se da svojoj porodici obezbijedim kvalitetan život. Zaposlen sam u jednoj privatnoj firmi već dugi niz godina i uvijek sam se morao dokazivati i raditi ko crnac, najčešće i prekovremeno kako bih sačuvao posao. Supruga je osoba sa invaliditetom i otežano se kreće, tako da dane uglavnom provodi kod kuće.

Dugo smo pokušavali dobiti dijete, nakon 7 godina naše sunce je došlo na svijet i od tog trenutka smo sve činili kako bi rastao u zdravom ambijentu, često smo od sebe otkidali da bi on sve imao. Sada iz ove perspektive vidim da smo mnogo toga pogrešno uradili i da mogu vratiti vrijeme tačno znam šta bih promijenio i gdje sam pogriješio.

Kroz osnovno obrazovanje smo se trudili da uvijek bude odličan učenik, svakodnevno smo sa njim radili, tačnije moja supruga, jer je ona po cijele dane bila u kući. Vazda je bio uredan i čist, sve naše oči su bile uprte u njega. Nikada ga nismo u školu puštali da ide bez novca, davali smo mu po 2,3,5 KM kako bi imao za svoju užinu, kao  i da počasti djecu koja si to nisu mogla priuštiti. Tek sada vidim da sam napravio veliku grešku jer mu nisam davao po pola marke koliko su nosila i druga djeca. Još iz tog perioda bio je identificiran kao dijete koje ima novaca. Sada nakon mnogo godina borbe svjestan sam da su ga dileri vrebali i sve učinili kako bi došli do njegovog novca.  Često sam mu kada bih ga vidio da se igra s prijateljima u dvorištu davao novac da kupe sladoled i da se počaste.

Kada je krenuo u srednju školu nije imao nekih posebnih zahtjeva, ali smo se mi trudili da mu ništa ne fali i da ima tene po posljednjoj modi, najbolju jaknu, farmerke i sl. Davali smo mu džeparac koji nije bio primjeren njegovom uzrastu, nije ga trošio, nego ga je stavljao u svoju kasicu macu koju je dobio još u prvom osnovne.

Kada smo primjetili da se sa njim nešto čudno dešava i da je kasica prazna već je bilo kasno. Naše dijete je uletilo u loše društvo i počeo je da se drogira. U početku smo mislili da su u pitanju lake droge, tako smo se tješili, sve dok ga nisam zatekao kako u svojoj sobi sam sebi uvlači tanku iglu u venu. Mislio sam da ću se srušiti. 

Od tog trenutka proživljavamo pakao, nekoliko puta je bio na odvikavanju i odustajao, bježao, iz kuće je prodao sve što se može prodati, čak je i kod rodbine krao po kućama kako bi došao do droge. Ne želim da Vas opterećujem problemima kroz koje mi prolazimo, jer koliko je toga bilo može se knjiga napisati. Samo želim da upozorim sve roditelje: 

ČUVAJTE SVOJU DJECU I NEDAJTE IM NOVAC, JER KADA IMAJU NOVAC POSTAJU META NARKODILERA. PRATITE IH, PROVJERAVAJTE IM DŽEPOVE, MOBITELE, NE DOZVOLITE ZLIM LJUDIMA DA VAM UNIŠTE DJECU KAO ŠTO SAM JA DOZVOLIO! 

Moj dvadesetdvogodišnji jedinac je sada u Italiji u komuni, tamo je već 4 mjeseca i nadam se da neće odustati od liječenja. 

Svako dobro Vam želim!

Nedim L.