Čajanka za milost Donalda Trumpa
Theresa May provela je sate poslije iznenađujuće pobjede Donalda Trumpa agonizirajući zašto je novoizabrani budući predsjednik Sjedinjenih Država ne zove. “Najbliži saveznici” koji uživaju “posebne odnose” trebali bi potvrditi jedni drugima određenost da nastave utemeljenim putem bliske saradnje. Kada ju je Trump napokon nazvao, glasine su već kružile kako je gospođa May bila tek jedanaesta po redu poziva svjetskim liderima. Činjenica da su prioritet imali čelnici takvih zemalja poput Irske, Saudijske Arabije, Meksika, Japana, Indije, Turske, Izraela, Južne Koreje i prvog svjetskog državnika kojeg je Trump nazvao, egipatskog lidera Sisija, govori o britanskim geopolitičkim izgledima nakon napuštanja Evropske unije. Zvanično Downing Street nije pridavao previše značaja poražavajućoj činjenici.
Dok je trenutno moguće samo nagađati o ovim pitanjima, sigurno je da su britanska vlada te njen diplomatski servis pokazali ozbiljnu manjkavost u pristupu novoj administraciji u Washingtonu. Iz doba Blaira ostao je upamćen poklik njegovog šefa kabineta, Jonathana Powella, “uvucite se Bijeloj kući u guzicu” ne bi li osigurali hitan poziv Georga Busha Drugog premijeru Velike Britanije. Bili su uspješni, što također govori koliko je ozbiljnija državna administracija u Londonu bila tokom Blairove vlasti nego danas u post-referendumskoj Britaniji.
Dok je predsjednica Liberije, Ellen Johnson Sirleaf, u svojoj prvoj reakciji na Trumpovu pobjedu opisala kako je “ožalošćena što je Amerika propustila šansu da dokaže jednakost”, Angela Merkel bila vrlo oštra, a ostali evropski lideri skoro pa se takmičili u iskazima zabrinutosti i diplomatski upakovanim porukama da Trump neće moći provoditi sve one politike koje je u svojim predizbornim tlapnjama obećavao, Theresa May je bila nadaleko najsrdačnija državnica u reakciji prema izboru Amerikanaca. Gospođi May otvorene seksističke izjave, navodni napadi na žene u prošlosti i ostali neprilični stavovi Donalda Trumpa nisu nimalo smetali.
Najvažnije je osigurati najbliže savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama u situaciji kada je Britanija skoro pa potpuno izgubila saveznike u Evropi, pa makar išla premijerka i protiv civilizacijskih principa.
Dodatnu nezgodu za britansku vladu kreirao je prekoatlantski tandem nepoćudnih i trenutno uspješnih političara, Donald Trump i Nigel Farage. Prvo je Farage u New Yorku posjetio Trump Tower, proćaskao s budućim predsjednikom te pozirao za fotografiju koju su objavili svi britanski mediji jer to je bio prvi susret nekog britanskog i uopšte stranog političara s Trumpom nakon njegove izborne pobjede. Pokušaj vlade u Londonu da ne prida veći značaj tom susretu bio je, poput niza ostalih poteza kabineta Therese May, neuspješan jer ubrzo je Trump predložio Nigela Faraga za budućeg britanskog ambasadora u Washingtonu. Na ovo je reakcija morala biti ozbiljnija pa su odmah saopštili da “mi sami postavljamo naše ambasadore”.
Međutim “suprotstavljanje” Trumpovoj ideji ipak je izgledalo mlako jer je dan ranije najavljeno da će budući predsjednik biti pozvan u zvaničnu državnu posjetu Britaniji i kraljici Elizabeti Drugoj. Ovakve posjete su rijetkost i godišnje bude jedna ili dvije zvanične večere za stranog državnika u jednoj od kraljevskih palača.
Više je razloga za britansku snishodljivost prema Trumpu. Očaj je očit u potezima vlade koja jednostavno ne zna kako napustiti Evropsku uniju dok istovremeno nastoji osigurati alternativne prijatelje u svijetu u kojem bi SAD trebale biti, shodno britanskim željama, najbliži partner. Ministar vanjskih poslova Boris Johnson naveo je tri prioritetne oblasti koje čine osnovu saradnje sa Sjedinjenim Državama – NATO, slobodna trgovina i zajedničke vrijednosti. Trump je iskazao svoju, u najmanju ruku, kontroverznost upravo u ovim poljima. Solidarnost unutar NATO-a potrebno je ponovno razmotriti, tvrdio je tokom kampanje Trump, te nije pružio nikakve garancije da će zaštititi svoje evropske partnere u slučaju potrebe. Temeljni dokument ove organizacije upravo poziva na odnos “svi za jednog, jedan za sve”. Dio njegove predizborne kampanje bila je retorika protiv “nepravednih trgovinskih ugovora”, dok je po pitanju zajedničkih vrijednosti Trumpov stav o islamu, ženama, političkoj korektnosti direktno suprotan svemu uvriježenom u britanskom društvu tokom posljednjih decenija.
Ukoliko se bitno neslaganje može, neprincipijelno doduše, trenutno zanemariti kao što pokušava raditi vlada u Londonu, jedan drugi problem od svjetske važnosti može postati predmet spora. Michael Fallon, ministar odbrane, očekuje da se Trump “suprotstavi Rusiji” i “ne tretira je kao neku vrstu ravnopravnog partnera”. Britanska vanjska politika je vrlo oštra prema Rusiji i unutar Evropske unije bili su predvodnici tvrdog krila u ovim odnosima. Pošto su izgubili važnost u Evropi sopstvenim izborom, sada nastoje kroz NATO održati svoju politiku prema Rusiji. Za to, međutim, sami nisu dovoljno snažni te zato pozivaju Trumpa u akciju. Vlada koja nije izabrana na opštim izborima, koja je izgubila partnere u Evropskoj uniji, čiji utjecaj u nekadašnjim kolonijama slabi, pokušava očajnički osigurati čvrsto partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama jer je još samo to može održati relativno važnim faktorom u međunarodnim odnosima. Jedini problem je što će od dvadesetog januara iduće godine SAD predvoditi Donald Trump.