Izetbegović iz fildžan lige
Stara narodna mudrost nam kazuje da ako želiš saznati kakav je neko čovjek te koliko je zaista vispren i sposoban, u ruke mu dodijeli barem mrvu vlasti. Nebrojeno puta ova se teorija relativiteta pokazala tačnom, a samo da mi nije mrsko, ovdje bih u bobu nabrojao i ogolio sve one likove koji su prije dolaska na kakvu značajnu i parali funkciju totalno promijenili vlastiti, kako se ono moderno kaže, personaliti i pripadajuće mu ponašanje u javnosti. Ali preko glave mi je svađa i s postojećim neprijateljima pa što bih onda, u toj neravnopravnoj borbi dobra i zla, proizvodio još i nove dušmane. Dobar dan za dobar dan, tura za turu, a teške priče ostavimo za neka bolja i sretnija vremena.
Uglavnom, bošnjački narod je, ima tome dvije godine dana, nakon dužeg vremena u kojem se na neravnomjerne dijelove raspoređivala politička moć, ponovo spao na jednog i jedinog lidera. Nesumnjivo, od 2014. to je predsjednik SDA, Bakir Izetbegović. U Predsjedništvu BiH sjedi od 2010., a do posljednjih velikih izbora bošnjački politički utjecaj Izetbegović je (polu)bratski dijelio sa svojim tadašnjim stranačkim šefom Sulejmanom Tihićem i nekadašnjim partijskim vođom SDP-a, Zlatkom Lagumdžijom. Tihić je odavno napustio ovaj svijet, Lagumdžija je ostao u SDP-u gdje se uglavnom ni za šta ne pita, a Izetbegović, Izetbegović danas sam protiv svih vedri i oblači kadrovskom politikom, ideologijom i tehnokratijom vladajuće stranke.
Izuzev njegove najbliže rodbine te, moguće, najodanijih kućnih prijatelja, niko preko usta neće prevaliti da moj imenjak sigurno i stabilno upravlja brodom kojim kormilari. Mnogo je tu bilo fula, pogrešnih procjena i odsustva adekvatne taktike. Kao da su se svi problemi ovog svijeta sručili na njegova nejaka pleća, Izetbegović je srljao iz greške u grešku, a one su, dokazivalo bi se naknadno, skupo koštale sve nas koji imamo namjeru normalno živjeti u ovoj zemlji. Neizlječivo lišen bilo kakve državničke vizije, predsjednik SDA nedopustivo je srljao i u svojim TV istupima prosipajući izjave kao perje iz jastuka koje bi onda, tako rasuto, postajalo predmet poruge i ismijavanja na tradicionalno okrutnim društvenim mrežama. Za sve to vrijeme, društvo nam je u svakom, a posebno ekonomskom smislu, tonulo sve dublje, a svađe i sukobi (unutarnji, kao i međudržavno-“hladnoratovski” sa Srbijom i Hrvatskom) bili su sve učestaliji i pogubniji. I sve je to puna Izetbegovićeva zasluga jer je, kako rekosmo, već dvije godine neprikosnoveni lider najmnogobrojnijeg naroda u BiH. Čak i ako ponešto od naslaganih grešaka i krivih poteza s razlogom isporučimo njegovim najbližim saradnicima, teško se oteti dojmu da ih je upravo Izetbegović birao i postavljao na pozicije. Rezultat takvog kadroviranja i rada je nikad manje Bosne i Hercegovine, stalne tenzije s koalicionim partnerima, izolacija, neimaština, finansijska prezaduženost, jednom riječju – kloaka Evrope. Na kraju se Izetbegović uspio posvađati i s najuticajnijim ljudima u vlastitoj stranci pa su njih komada četvorica napustila klub SDA u državnom parlamentu zbog čega je, ionako klimava, vladajuća bh. koalicija i formalnopravno ostala bez potrebne većine.
A sve je moglo biti drugačije. Samo da se Izetbegoviću nije ukazala ta prokleta historijska šansa da samostalno donosi važne odluke. Dok su to za njega činili i znojili se drugi, mirne je duše mogao igrati sporednu ulogu samozatajnog političara. Ovako mu se isporučuje račun za sve što u ovoj zemlji ne valja, ali, priznat ćete, sam je to htio i sam je to tražio. Kako ono kažu, daj čovjeku mrvu vlasti pa ćeš pouzdano saznati kakav je on zapravo. I koliko je ustvari sposoban za velike utakmice. Izetbegović je, objektivno, fildžan liga.