Ispovijest Nenada Ristića

Beograđanin nakon prelaska na islam: U Srbiji je većina tolerantna i prihvata drugačije

Objavljeno:06.03.2015 - 22:44
A A A Times Arial

U Srbiji niko ne zapisuje koliko je pravoslavnih hrišćana prešlo na islam, i obrnuto. Ili bar ne žele da te brojke javno saopšte.

- Broj onih koji se meni obrate zbog toga, pretežno Srba, ne prelazi dvadesetak godišnje - kaže za Newsweek Srbija efendija Muhamed Hamdi Jusifspahić, dodajući da je, većinom, riječ o Beograđanima, ali da ih ima i iz unutrašnjosti. 

Sve i kad se dodaju ostale dvije zajednice muslimana, po broju konvertita u islam u odnosu na ukupan broj stanovnika, Srbija se sa svojih sedam miliona stanovnika nalazi daleko iza zemalja kao što su Njemačka, Francuska i Velika Britanija.

Prema podacima iznijetim u studiji koju je 2011. godine objavila multireligijska grupa "Sudbinska pitanja", svake godine u Velikoj Britaniji (64 miliona stanovnika), u prosjeku, oko 5.200 lica pređe na islam.

U Njemačkoj (80 miliona) i Francuskoj (66 miliona) taj broj iznosi oko 4.000 ljudi godišnje. 

Konvertitstvo je staro koliko i konfesije, mada je po prirodi stvari, i u skladu s duhom vremena, kroz historiju prevladavalo ono pod prinudom. S razvojem masovnih medija, i promjena vjere postaje tema džet-set hronika. Prije četiri decenije, tačnije 1964. godine, veliki publicitet dobio je svjetski prvak u boksu Kasijus Klej, kad je primio islam i promijenio ime u Mohammed Ali.

Britanski pop pjevač Ket Stivens isto je uradio 1975. godine, i od tada se zove Jusuf Islam. Rože Garodi, znameniti francuski pisac i filozof, teoretičar marksizma, prevjerio je 1982. godine, a "na ahiret se preselio", dvije decenije kasnije kao Redža Garodi. Francuski fudbalski reprezetativac Frank Riberi, potomak francuskih kardinala, inače oženjen Alžirkom, na islam je prešao 2002. godine pod imenom Bilal Jusuf Mohammed...

I Srbija ima svog "selebriti" konvertita: Milan Bogdanović, pisac i književni kritičar, urednik "Srpskog književnog glasnika“, upravnik pozorišta u Novom Sadu i Beogradu, član Srpske akademije nauka - i otac potonjeg gradnočalenika Beograda Bogdana Bogdanovića - prije Drugog svetskog rata primio je islam i dobio ime Mefail. Prezime je zadržao.

Nenad Ristić, star 42 godine, u islam je prešao prije osam mjeseci. Ime nije menjao. Diplomirani je historičar ali radi u turizmu, otac sedamnaestogodišnjeg sina, razveden. U petnaestoj godini je kršten u pravoslavnoj crkvi, To je, kaže, bila i njegova, i volja njegove porodice. Do studija, živio je u rodnom Vladičinom Hanu, posljednjih dvadeset i nešto godina stanovnik je Beograda.

Ovo je njegova priča:

- Do devedesetih godina prošlog vijeka, odnos prema muslimanima na jugu Srbije bio je krajnje tolerantan, gotovo indiferentan. A od devedesetih, poslije propagande, ratova i svega... to se mijenja nagore. Slučajno sam ja iz etnički mješovite prodice - majka mi je Bugarka, otac Srbin, preci su mi, dakle, rasijani širom Balkana, pa mi nije usađeno u toj mjeri "Srbin pa Srbin". Znate, brak između Bugarke i Srbina na jugu Srbije, zbog svega što se dešavalo tokom Prvog i Drugog svetskog rata, isto je kao i brak između Hrvatice i Srbina '45. godine!

Tokom studija na Odeljenju za historiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, neprestano sam se sretao s različitim religijama. Na kraju krajeva, ako hoćete da se bavite naukom, vaša je obaveza da se upoznate s različitim vjerskim tekstovima i knjigama... Docnije, počeo sam da radim kao turistički vodič, i tako sam upoznavao muslimanski svijet, radio sam u Turskoj i Egiptu... Kad ste u Srbiji, bez obzira na okruženje u kojem odrastate, ne možete izbjeći izvjesna predubjeđenja. Tako je bilo i sa mnom. Tek u neposrednom susretu s ljudima čija je religija islam, vidite da je njihov način života drugačiji nego što ste mislili... i shvatite da neke stvari prihvatate.

Ne mogu da izdvojim jedan trenutak, i kažem: e, tada sam odlučio da pređem u islam! To je proces, trajao je nekoliko godina. Nisam u tom periodu često išao u crkvu, ali odlazio sam, tražio sam put ka Bogu, i poredio vjerske tekstove... Znate, u Beogradu ima puno takvih kao što sam ja, koji dobro iščitaju sve što u Starom i Novom zavetu i Kur'anu piše, kojima za to nisu nisu potrebni tumači... i kada nađu svoju istinu, ono za šta misle da je pravo, kada su potpuno ubijeđeni tada odlučuju da promijene vjeru. Tako i ja, kad sam došao do tačke kad sam shvatio o čemu se tu radi, odlučio sam. 

Uradio sam to u zrelim godinama, ne iz mladalačkog hira. I imao sam potpuno sređen život tada, ni od čega nisam bježao. Od supruge, programera, razveo sam se sedam godina ranije, i religija ni na koji način nije imala veze s tim. Imamo dijete koje nas i dalje povezuje, ali i sopstvene živote. Bivša supruga nije komentarisala moju odluku, a sin je, kad sam mu saopštio, samo rekao: "Dobro." Moj otac - da, je to moja stvar. Kod nas u porodici, ako imaš problem, svi skačemo da pomognemo, a ostatak života je samo tvoj. Ja sam potpuno slobodan i svjestan sebe, i ničija reakcija mi nije bitna...

Moji najbolji prijatelji su ekstremni navijači "Crvene zvezde", sa svim pozitivnim i negativnim značenjem toga, i onu su bez rezerve prihvatili moju odluku. Rekli su: ako je to tvoja odluka, i ako te to zadovoljava, onda je u redu! Jer ja i dalje ostajem onaj isti Nenad Ristić, ista sam ona ličnost, ne mijenjam se. I to je to...

Ako prelazite u islam kao svjesna osoba, ako ste svjesni u šta idete, nećete se ekstremno promijeniti, nećete postati tamo neki bombaš, ili bilo šta...

Svi moji prijatelji znaju, ja sam im rekao, i sada se šalimo na račun toga... U Srbiji je većina otvorena, tolerantna, prihvata novo i drugačije, ali je pogrešna slika stvorena na osnovu ponašanja manjeg, ekstremnog njenog dijela.

Znam još nekoliko osoba sličnih meni, ali oni islam ne praktikuju otvoreno, ne eksponiraju se. Dvojica su ljekari, ima pravnika... To su ljudi svjesni sebe, ostvarenih na svaki mogući način. Imam i jednu dobru prijateljicu, viđamo se, ili bar čujemo, svakog dana. Veći je musliman od mnogih koji su rođeni u toj vjeri, bolje poznaje Kur'an i ostale vjerske tekstove, ali ona nije i formalno prešla u islam. Kaže: ne treba mi niko između mene i Boga! Ona je dublje u islamu, nego mnogi koji se klanjaju u džamiji. Ne pokriva lice, živi normalno...
Problem na Balkanu predstavlja izjednačavanje nacije s religijom. Vama se, kao pripadniku određene nacionalne grupacije, nameće i određeno vjersko ubeđenje, što je velika greška, i nema uporište u stavrnosti. Ja ostajem Srbin, samo sam Srbin islamske vjeroispovijesti. Ne mijenjam ni svoj nacionalni, ni lični idenetit zbog toga što sam našao svoj put...

Naravno, možda se ispostavi da sam pogriješio, dozvoljavam, načelno, i tu mogučnost, ali odluka je moja i sada je ovako.

Promijenio sam način ishrane, i mogu vam reći da mi ništa ne nedostaje. Nisam učio arapski jezik, ne znam ga, poznajem samo ono nekoliko fraza neophodnih za praćnje molitve. Uostalom, Bog ne govori arapski, on govori sve jezike... Zbog posla, ne stižem da klanjam svih pet puta dnevno. Klanjam dva-tri puta, i petkom obavezno. Kad uđem u džamiju i klanjam, osjećam se odlično!

Efendija Muhamed Hamdi Jusufspahić kaže da prelazak iz neke druge religije u islam u Srbiji i među Srbima nije česta pojava, dodajući da ima i slučajeva kajanja, i vraćanja u prvobitnu vjeru, najčešće u slučajevima kad se islam uzima iz koristi, zbog sklapanja braka, zbog vize, ili neke druge pogodnosti... 

I kaže još muftija srbijanski:

- Hm, pravoslavlje, krivoslavlje? Ko je pravovjeran, odnosno pravoslavan - muslimani, hrišćani, judaisti, ili neki drugi može da presudi, i presudiće, samo Bog...

Bitno je napomenuti da se prelaskom u islam novom vjerniku svi prethodni grijesi, ma koliko bili veliki ili mali, brišu. On postaje poput novorođene bebe, čist i slobodan od grijeha, tj. na novom je početku. Naravno, riječ je o onima koji to iskreno, dušom i srcem urade...

  
 
 
 
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA