(DE)BLOKADA
Moj imenjak Izetbegović, taj nadaleko čuveni radoholik te istovremeni član Predsjedništva BiH i predsjednik vječito vladajuće Stranke demokratske akcije, nedavno je na televiziji izjavio da će prioritet aktuelne koalicije u predstojećim mjesecima biti deblokiranje Federalnog parlamenta. “Kad pokrenemo Parlament, pokrenut ćemo i velike infrastrukturne radove bez kojih BiH ne može krenuti naprijed”, poentirao je državnički autoritativno. U suštini, bilo je to javno priznanje o nepostojanju minimuma saglasnosti o bilo kojem važnom pitanju unutar tropartijske vlasti SDA, HDZ-a i SBB-a. Jasno je, a to više ni sam Izetbegović ne krije, da vladajuća koalicija već godinu dana praktično ne radi ništa korisno za ovo društvo osim što održava privilegije za svoje stranačke pulene udobno “garažirane” u ministarske i direktorske fotelje iz kojih, siguran sam, naše okruženje i ne izgleda tako sivo.
Nezabilježeno je u evropskoj recentnoj povijesti parlamentarizma da šef najjače stranke na vlasti kao prioritet svog budućeg rada postavlja deblokadu skupštine. Na ovim prostorima to se posljednji put dogodilo prije 25 godina, a, da ironija bude veća, o deblokadi ondašnje republičke skupštine Bosne i Hercegovine tada je govorio Izetbegović senior, dakle Alija. Četvrt stoljeća kasnije, politička kriza u zemlji je nasljedno, a kako bi drugačije, prešla s oca na sina, baš kao i predsjedničke fotelje u Predsjedništvu BiH i vrhu SDA.
Posljednja, novembarska sjednica Predstavničkog doma FBiH održana je nakon višemjesečne paralize rada ove važne federalne institucije i to, da se zna, kao nastavak prekinute sjednice započete još u aprilu ove godine. Sedam je dugih mjeseci potrošeno u teškim pregovorima da bi se vladajuća koalicija usaglasila oko novog termina zasjedanja. I onda smo, umjesto vijesti da je konačno nešto konkretno usvojeno, obaviješteni da je i ova sjednica prekinuta zbog “nepremostivih razlika” SDA i HDZ-a oko Zakona o igrama na sreću. Istog onog zakona zbog kojeg Parlament, kako vidimo, ne radi tokom cijele 2016.
A u međuvremenu se, zahvaljujući nekontroliranom zaduživanju i kreditnim dubiozama kod MMF-a, život na prvi pogled odvija normalno. Penzije se redovno isplaćuju, budžetski korisnici primaju plate, rodbina vladajućih se stabilnim nepotističkim intenzitetom, bez zakonom propisanih konkursnih procedura, strateški pozicionira po preostalim državnim firmama i javnim preduzećima... Umjesto stezanja proračunskog kaiša i pokazivanja minimuma odgovornosti prema budućnosti ove zemlje, Izetbegović, Dragan Čović i Fahrudin Radončić svako malo putem medija jedni na druge ispaljuju otrovne strijele kako bi nam i na taj način skrenuli pažnju s ekonomskog beznađa koje je ovdje odavno metastaziralo.
Ova vlast je katastrofalna, potvrdio je nedavno u razgovoru za novi.ba dr. Mehmed Jahić s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. I ne samo katastrofalna, uvaženi profesore. Ova vlast je (pre)opasna za sudbinu države koja, naravno, izuzimajući one ratne godine, nikad nije bila u težoj političkoj krizi. Barem ne od 1991. Kada je, kako su ono oba Izetbegovića javno priznala, glavni prioritet vlasti bila deblokada parlamenta.