Našoj sestri su prerezali vrat, ali neće nas natjerati da napustimo Kongo
Po svemu sudeći, okrutno ubistvo naše sestre M. Clare Agano Kahambu (41), ravnateljice Domaćinske škole, koje se dogodilo prošlog tjedna u DR Kongu, počinjeno je iz mržnje; ostaje nam samo preporučiti je Gospodinu i utjeha što je narod prepoznao njezinu ulogu za dobrobit siromašnih, pa su tisuće ljudi cijeli dan i noć u katedrali u Bukawu obilazile njezin odar – kazala je Slobodnoj Dalmaciji s. M. Andrea Nazlić, predstojnica Provincije Presvetog Srca Isusova - Školskih sestara franjevki iz Splita, koja se prije dva tjedna vratila s jednomjesečnog službenog pohoda sestrama koje se od 1974. godine brinu za misiju u ovoj afričkoj zemlji razdiranoj dugogodišnjim nasiljem, sukobima i nezamislivim siromaštvom, a tamo je upoznala i s. Claru.
Sestra Andrea nam je ispričala i tijek tragičnog događaja:
- Jedan muškarac javio se stražaru u dvorištu škole i rekao mu da bi upisao dijete na nastavu. Ništa ne sumnjajući propustio ga je u ravnateljičin ured, a nakon nekoliko minuta začuo se krik. Dotrčavši, stražar ju je zatekao na podu vrata ozlijeđenog hladnim oružjem, nije bila pri svijesti, ali još je disala.
Dva mladića su je motociklom, koji je ondje najčešće prijevozno sredstvo, prevezla do bolnice, no zbog obilnog krvarenja preminula je na putu. Ubojica je ubrzo uhvaćen, a ljudi su se razgnjevili, odmah su okružili školu, pa je taj nesretnik jedva prebačen u zatvor. Kako u Kongu zapravo ne funkcionira sustav, ni pravosudni, ni zdravstveni, ni socijalni, teško da će se ikad otkriti stvarni motiv ubojstva, a jedino što možemo pretpostaviti jest da je pogubljena iz mržnje jer ništa nije bilo opljačkano...
Premda je riječ o najbogatijoj zemlji Afrike, s ogromnim rudnim potencijalima, na koje redovito dugogodišnje koncesije imaju korporacije u vlasništvu zapadnih zemalja, narod od toga nema ništa i živi u posvemašnjoj bijedi.
Jedinu šansu za besplatno obrazovanje nude misije Katoličke crkve, a takva je bila i ova naša škola u kojoj su djevojčice, djevojke i žene učile osnovna znanja jer jedino je obrazovanje ono što ih može spasiti tragične sudbine ili ulice – kaže s. Andrea, dodajući kako se školuju i liječe samo oni koji imaju novca da bi to i platili, pa čak i u bolniciama pacijenti neće dobiti nikakav obrok ako im ga obitelj ne pripremi.
Objašnjava nam kako su katoličke misije u Africi nekoć pomagale siromašnima uglavnom u hrani, dok se zadnjih desetljeća misionari uz pomoć iz matičnih zemalja trude otvarati što više škola i radionica, a posebno je teško ženama, koje su bez osnovnih znanja, barem pismenosti, prepuštene ulici i siromaštvu.
- Sedam je sestara iz Hrvatske, šesnaest Kongoanki, tri su u pretkandidaturi, osam u kandidaturi, pet postulantica i dvije novakinje, dakle naša zajednica ondje broji četrdesetak osoba na četiri misijske postaje. Rade u tri domaćinske škole, u bolnicama, biskupskoj gimnaziji, župnom pastoralu, Caritasu i zatvoru, a u zadnje vrijeme otvorile su i radionicu liturgijskog ruha. Narod ih voli, a duhovna zvanja u Africi su u velikom porastu, možemo reći da Crkva tamo cvjeta.
Njihova djelatnost vezana je uz potporu naših dobročinitelja iz Hrvatske i Europe. Sestre dođu svake dvije, tri godine na godišnji odmor, a kad god požele, mogu zatražiti povratak kući. U Kongu su još naše tri misionarke koje su 1974. prve došle - s. Erika Dadić, s. Romana Baković i s. Blaženka Barun.
Premda su proživjele doista tegobne godine u Kongu, ne žele ni čuti za povratak! Istog su raspoloženja i s. Mislava Brkić, s. Mirabilis Višić, s. Mirjana Perić, koje su tridesetak godina u misijama, te s. Samuela Šimunović, koja je najmlađa, uopće ne spominju povratak. To su heroine duha posvećene pomoći najbjednijima ovog svijeta. Pravi je šok vidjeti uvjete u kojima tamošnji narod živi. Moram priznati da sam se isplakala kao nikad u životu promatrajući toliku bijedu – iskreno će nam s. Andrea.