Feđa Isović: Studentarija

Čude se Ingrid i Brigita kako to kod nas svaka treća selendra ima poneki fakultet. Slabo znaju naš jezik pa kažu:
“Vi ste jedan izuzetno obrezan narod.”  

“Jesmo”, rekoh, “veliki je broj i obrezanih, al' pretpostavljam da ste mislili kako smo obrazovani.”

Fakulteta nikad više, a intelektualaca nikad manje. Kako je to moguće? Jednostavno, moguće je zato što diploma sama po sebi nije garant da je čovjek intelektualac. U tom smislu, srpski istoričar i književnik, Slobodan Jovanović, nekad davno reče: “Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovjek koji je uredno, pa možda, čak, i s vrlo dobrim uspjehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa.” Otkad je Slobodan izjavio ovu misao, stvari su, čini mi se, išle samo nagore. U jednom momentu naši studenti su stvarno bili ono što treba da budu u svakom društvu, intelektualna snaga koja zahtijeva promjene i od koje vlast mora da strepi. Trebalo je imati muda pa 1968. godine izaći na ulice i demonstrirati protiv onakve policijske države. A izašli su tada studenti na ulice prvo Beograda, zatim i Zagreba, Sarajeva i Prištine, palili su automobile i tražili promjene u društvu. Tukla ih je i hapsila policijska mašinerija, ali oni nisu posustajali i hrabro su nosili najpopularniji transparent tih nemira: “Dole crvena buržoazija.” Uh, ko se sjeća SeFeReJe, taj zna kolika je muda trebalo imati za sve ovo.

Današnji studenti, rasuti po selendrama, na fakultetima smještenim u privatnim kućama i štalama, također znaju s vremena na vrijeme da se pobune i iznesu svoje radikalne zahtjeve. Nezaboravan je slučaj kada su u Sarajevu, unazad 5–6 godina, studenti blokirali saobraćaj i zahtijevali sniženje cijena smještaja u Studentskim domovima. Tom radikalnom zahtjevu ubrzo su dodali i onaj o povećanju porcija u menzama, a samo je izostao ultimatum: “I da se Rifet izbaci iz kuhinje!”, pa da čitava situacija iz vizionarskog skeča Nadrealista bude potpuna.

Nema dileme, od ovdašnjih studenata malo koji će imati prilike da izraste u ozbiljnog intelektualca. Ma koliko se trudio.

Kakvi su to studenti, naprimjer, koji bez ikakve reakcije pristanu da im neko Studentski dom, u kojem žive, nazove po ratnom zločincu? Takav slučaj imamo u Palama i odgovorno je pretpostaviti da iz te ustanove nikada neće, ma koliko bio obrazovan, izaći ozbiljan intelektualac.

Malo niže dole, dakle u Sarajevu, situacija nije ni za milimetar bolja. Po ugledu na studente Evrope, koji su 1968. mijenjali svijet u kojem žive, sarajevski student, predsjednik studentskog parlamenta UNSA, buduća i sadašnja intelektualna gromada koja se odaziva na ime i prezime Haris Zahiragić, na sjednici Senata Univerziteta iznese zahtjev da se petkom, u vrijeme džuma namaza, ne zakazuju ispiti i predavanja. Kakva samo progresivna ideja i, kao što se i očekuje od studenata, pogled u budućnost koju mi stariji ne možemo baš najbolje sagledati. Bravo za Harisa, bravo za studente, i bravo za Senat Sarajevskog univerziteta što uopšte raspravljaju s kretenom umjesto da ga s noge na nogu izbace na ulicu.

Haris Zahiragić. Student, intelektualac i vrhunski dokaz da školujemo studente koji će biti obrazovani, ali nikada neće biti intelektualci. Nažalost, kod nas je stvar pojednostavljena. Fakultetska diploma je vrsta ulaznice u krug inteligencije. Ona je razlogom što tipovi poput Harisa imaju pretjerano samopouzdanje i previsoko mišljenje o sebi.

Nedavno na N1 anketiraju studente i pitaju ih da li žive sami ili s roditeljima. Upitani vrli student filozofije tad hitar odgovor dade: “Živim kod roditelja i ne bih mogao živjeti sam, krepao bih od gladi, ne bi imao ko da mi kuha. Kad se oženim, pa kad bude za mnom spremala žena i kuhala mi, tada ću otići od roditelja.” Ma koja država ne bi poželjela ovakvog studenta i nadasve filozofa? Srećna je zemlja kojoj on predstavlja budućnost.

Uzgred da iznesem i ovaj podatak: U Danskoj 18 posto mladih živi s roditeljima. Kod nas u regionu oko 70 posto. Nisam siguran šta, ali i ovaj podatak nešto govori o našim studentima. Ništa dobro, siguran sam.

“Ali nije mi jasno”, ljubopitljiva je Ingrid, “kako su zaustavljeni studentski nemiri u Jugoslaviji te 1968.?”

Tako što je Jugoslavija imala namazanog predsjednika. Bio je to jedini predsjednik neke države koji je otvoreno stao na stranu, širom Evrope pobunjenih, studenata. Studenti su otišli kućama, vratili se svojim ispitima i knjigama, ubijeđeni kako su demonstracije bile više nego uspješne. Nije ni čudo da su vjerovali u to. Predsjednik države je lično na televiziji stao na njihovu stranu i kritikovao vladajuću elitu. I tako, sve se smirilo, a da se u državi ništa suštinski nije promijenilo. Ma ne, stvarno treba ustati, zauzeti stav mirno kad se spomene Tito.