Kinđe
Za nas je bio najveći koji je ikada igrao basket. Moguće da su postojali bolji i uspješniji (trofejnijih je sigurno bilo), međutim, statistike su za tu priču apsolutno nebitne. O brojevima se, naime, u ljubavi ne raspravlja. Mirzu Delibašića smo, prije svega, iskreno voljeli. Voljeli smo ga unatoč tom neobjašnjivom i naopakom sarajevskom običaju da kod boljih od nas samih vazda pronađemo neku slabu tačku u koju onda upiremo uporno, dolibelovski svakoga dana i u svakom pogledu, ne bi li ga nazor svukli u prihvatljivu osrednjost. S Kinđetom je, na sreću, bilo potpuno drugačije unutar svijeta koji poznajem. Tako vam stvari stoje s Mirzom i Sarajlijama. Čista ljubav, kažem vam...
O njegovoj karijeri sve je već napisano i izgovoreno. Podatak da i danas u muzeju velikog madridskog Reala jedan graciozni prodor košarkaškog genijalca na velikom posteru zauzima centralno i važno mjesto, dovoljno govori dokle je svojom igrom uspio dobaciti. Imala je ona bivša zemlja Praju i Kiću, Krešu i Moku, Dražena i Tonija, i još mnogo velikih majstora, ali Kinđe je po svemu bio nedodirljiv i nedostižan. Takva vam je gradnja ovdje, o tome se ne raspravlja.
U jednom novembarskom danu prije tačno petnaest godina zazvonio je telefon. Slavica zove da kaže kako nas Mirza očekuje u stanu. Senad Avdić i ja skačemo na noge lagane, ostavljamo sve poslove i krećemo iste sekunde...
Iz redakcije Slobodne Bosne u auto, preko Alipašine ulice, pored Robota na Koševskom, pa na Ciglane. Zatičemo ga u dobrom raspoloženju, sa sijedom bradom koja lijepo stoji uz one nezaboravne oči, ali i u neobećavajućem fizičkom stanju. Pije limunadu (“Ovo ja malo radi zdravlja”, uz osmijeh komentira). Cigarete pali strastveno i dosljedno. Senadu i meni Slavica nudi pivu. Danko u istoj sobi, ne odvaja se od oca. Sjedi mu u krilu, na trosjedu iza leđa, dječački se gnijezdi naslonjen na njegovo rame... Kao da želi ne ostati željan tog dodira.
Tri sata pričamo. Frižiderska vrata otvaraju se u pravilnim vremenskim razmacima. Tuborg ide k'o u kreč. Kinđe se prisjeća košarke, saigrača (e, tu je bilo svega, i dobrih i loših trenutaka), govori o politici, Sarajevu, Italiji, Španiji, ratu, svojim radostima i životnim razočarenjima. Danko stalno uz njega...
Sutra rano ujutro igra se NBA utakmica. Obećava sinu da će je zajedno gledati. “Budim te u tri, svakako u to doba slabije spavam, a ova se ne bi smjela propustiti”. Dječak ga poljubi, a on mu tajno, šatro da niko ne vidi, u džep gurne novčanicu od 20 maraka – da se nađe...
Pozdravljamo se i dogovaramo novi susret. Dok ga grlim pomislim kakve je sve čarolije to tijelo nekada bilo u stanju stvoriti. Zahvaljujemo se Slavici na gostoprimstvu. Izlazimo. Korak nam je težak niz haustorske stepenice. Beskrajno sretni zbog važnog druženja i neutješno tužni istovremeno. Pogledamo se prije ulaska u auto. Nismo ništa izgovorili. Samo smo znali da je to bio posljednji put...