Haški cirkus

Nakon četiri duge godine proceduralnih natezanja, u Haškom tribunalu danas konačno počinje iznošenje završnih riječi na suđenju zlikovcu Ratku Mladiću. Sudski procesi u Tribunalu odavno su postali farsa u kojoj se optuženi u direktnim TV prenosima, kao u cirkuskoj areni, iživljavaju nad zdravim razumom vrijeđajući sudije, tužitelje, ali i same žrtve zločina koje su pedantno počinili. Evo, naprimjer, Mladić je zloupotrebljavajući navodnu presumpciju nevinosti i, u njegovom konkretnom slučaju, tragikomičnu mogućnost na pravičan i fer postupak, koristio svaki zgodan trenutak da dodatno uvrijedi, ponizi i kompromitira kako svjedoke tužiteljstva, tako i publiku prisutnu u sudnici. Sjećamo se njegovih “obračuna” s majkama iz Srebrenice kojim je direktno s optuženičke klupe gestikulirao pokretima ruke preko vrata, podsjećajući ih valjda na najužasnije detalje iz svoje bogate zločinačke karijere.

Nerijetko su i članovi Sudskog vijeća odobravali takvo ponašanje, a podatak da je Mladiću dozvoljeno da (pod grotesknim objašnjenjem straha od propuha u klimatiziranoj sudnici) tokom suđenja na glavuši nosi i militarističku kapu, zapravo predstavlja vrhunac ismijavanja ionako poljuljanog autoriteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. I nije Mladić jedini koji je to uspješno radio. Sjećate se da je jedno kompletno ročište nedavno protraćeno kako bi Sudsko vijeće i Mladićev vrhovni komandant, Radovan Karadžić dakle, postigli dogovor o tome koje bi debljine i od kojeg materijala trebalo izraditi jastuk na kojem u sudnici sjedi ubica s Durmitora kako bi mu, eto, guzici bilo udobno dok odgovara za nasvirepije zločine. 

I sve se to događa dvadeset godina nakon što su zlikovci počinili genocid, masovna strijeljanja i likvidacije, dva duga desetljeća otkako je pod Mladićevom vojnom i Karadžićevom civilnom komandom etnički očišćena polovina Bosne i Hercegovine. To je onaj isti teritorij što ga političari iz Republike Srpske danas zovu “suverenitetom unijetim u Dejtonski mirovni sporazum”, taj komad države u pokušaju zbog kojeg se svako malo otvaraju verbalni sukobi oko vječnih tema kakve redovno donosi svaki nedovršeni rat. 

Ne bih stavio ruku u vatru za bilo koju informaciju u koju se osobno nisam uvjerio, ali dobar poznanik mi nekidan kaže da je tokom posljednjeg vampirskog druženja presuđenih haških monstruma s probranom delegacijom SDS-a na Palama, Sonja Karadžić novom predsjedniku te stranke u neka doba u ruke tutnula telefon na kojem se “s druge strane žice” ukazao njen tata-zločinac. O čemu su i da li su uopće razgovarali, kako rekoh, ne znam i ne mogu da tvrdim, ali sama mogućnost da Radovan iz svoje haške ćelije dijeli savjete novom šefu SDS-a zapravo je strašna i nedopustiva! A ta mogućnost itekako postoji upravo radi činjenice da je haškim optuženicima osiguran neshvatljiv komfor koji je u direktnom nesuglasju s krivičnim djelima za koja odgovaraju. Kako, uostalom, tumačiti prošlosedmičnu agencijsku vijest da je jedna fabrika obuće iz Banjaluke odlučila u ove hladne dane put Haga spakovati pakete s cipelama za “srpsku braću tamo daleko”? 

Kad su ono nakon Drugog svjetskog rata antifašisti iz država pobjednica odlučili pravno procesuirati preživjele nacističke vođe u Nirnbergu, kompletna pravosudna operacija trajala je nepunih godinu dana. Većina optuženih osuđena je, razumljivo, na smrtne kazne. Koje su se po pravilu izvršavale samo dan nakon izricanja presude. Nakon što se riješila najkrupnijih zločinaca i njihovih morbidnih projekata, Evropa i svijet su krenuli u bolju i civiliziraniju budućnost. 

Nažalost, kod nas sretnije vrijeme, siguran sam, nikada stići neće. Prošlo je, naprosto, previše vremena da bi se dogodila neophodna katarza. A jedan od glavnih razloga za to jeste i što se sudski procesi najvećim zlikovcima u Hagu predugo otaljavaju. Jer sve dok pitanja ljudskih prava zločinaca, od one nesretne kape na Mladićevoj glavuši do jastuka ispod Karadžićeve guzice, sudijama u Hagu budu proceduralno bitni, dotle će i Milorad Dodik sistematski brinuti o očuvanju tekovina jedne užasne politike i zatvoreničkog statusa njenih glavnih protagonista. Zato im i šalje obuću u Hag. Mile zna da čizma glavu čuva, a da je šubara (s kokardom pogotovo) kvari...