Zašto ljevica ignoriše Dodikove nasrtaje na BiH?

Aktuelno
Zašto ljevica ignoriše Dodikove nasrtaje na BiH?
Kampanja za lokalne izbore pokazala je, između ostalog, da se socijaldemokratskim, odnosno ljevičarskim strankama – Naša stranka, DF i SDP – ne može vjerovati kada se radi o pitanjima koja se poslovično karakterišu kao pitanja nacionalne sigurnosti. Riječ je, naime, o nizu dilema, problema i izazova koji se obično nalaze na raskršću odbrane, sigurnosti i vanjske politike.

Kampanja za lokalne izbore pokazala je, između ostalog, da se socijaldemokratskim, odnosno ljevičarskim strankama – Naša stranka, DF i SDP – ne može vjerovati kada se radi o pitanjima koja se poslovično karakterišu kao pitanja nacionalne sigurnosti. Riječ je, naime, o nizu dilema, problema i izazova koji se obično nalaze na raskršću odbrane, sigurnosti i vanjske politike. Zbog izazova pred kojima se nalazi Bosna i Hercegovina i zbog legitimacije ljevice – ako je to najmanji zajednički sadržilac ove tri stranke – potrebno je prije svega objasniti zašto je to tako i otkloniti uzroke. Jer, vrlo lako se može ispostaviti da je sve što stoji između Bosne i Hercegovin i njene podjele i palestinizacije matematičke većine građana – organizovan i legitiman blok građanskih stranaka spremnih da urade sve što je potrebno za odbranu teritorijalnog integriteta i suvereniteta naše zemlje.

Odnos sve tri ove stranke, i Naše stranke i DF-a i SDP-a prema ključnom izazovu nacionalne sigurnost u proteklih godinu dana – referendumu režima Milorada Dodika o 9. januaru – bio je tokom cijele godine, naročito tokom predizborne kampanje – sraman. Tokom cijele kampanje, sve tri stranke takmičile su se jedna s drugom u tome ko će više ignorisati referendum i njegove potencijalne posljedice, birajući riječi kojim će ga karakterisati i birajući da građanima kažu ono što su mislili da građani žele da čuju. Drugi, časniji i pošteniji izbor, bio je da to nazovu pravim imenom i poduzmu konkretne korake ili se pridruže drugim strankama u poduzimanju konkretnih koraka na sprečavanju referenduma.

Štaviše, i jedni i drugi i treći su protivnika vidjeli u onim strankama koje su poduzimale korake protiv referenduma, proglašavajući ih radikalnim, ekstremnim i optužujući ih da zazivaju nasilje i podjelu. U tom smislu i Naša stranka i DF i SDP su bili integralni dio uspješne kampanje Milorada Dodika da većinski dio javnosti u BiH uvjeri da je mirna podjela zemlje moguća. Štaviše, neki od lidera tih stranaka su i nakon izbora isticali kako su, zaboga, vodili fine i „nježne“ kampanje. Stoga se sa priličnom izvjesnošću može zaključiti da bi između mirne podjele i upotrebe organizovanog nasilja u odbrani integriteta i suvereniteta države, veliki, ako ne i najveći dio rukovodstava sve tri stranke izabrao mirnu podjelu.

Imajući u vidu da je Dodik prije svega tri dana objavio kako će od danas do 2018. raditi na povratku 83 ovlasti prenesene na centralne organe sa entiteta, očigledno je i šta će biti referendumsko pitanje za dvije godine. I izvjesno je da će novi referendum biti raspisan i to u vanjskim okolnostima koje mu idu na ruku. Problem sa održavanjem referenduma 2016. godine nije neophodno bio moguće nasilje, nego prelazak u stratešku defanzivu. Kao rezultat toga, kada raspiše referendum 2018. godine, Dodik će samo omogućiti zakonitu i legitimnu demonstraciju narodne volje za koju postoji već ustanovljeni presedan. Barem jedna od ove tri partije na referendum 2018. vjerovanto izaći sa sloganom „Bićemo dobre komšije“. 

Ostaje neodgovoreno pitanje, međutim, zašto su rukovodstva SDP-a i DF-a zauzela tako zastrašujuće pasivan odnos prema pitanju referenduma i suštinski, pravu dominantne većina građana BiH na državu? Niko iz rukovodstva Naše stranke ili nije proveo rat u zemlji ili na drugoj razini nije podijelio jedan od najtežih perioda u istoriji BiH sa njenim narodom. I stoga je, u dobroj mjeri, lako odgovoriti na pitanje zašto Naša stranke u sistematskom i sistemskom nastojanju da se za jedan narod i one koji žele živjeti s njim ovdje napravi geto, proglašava – predizbornim podmetanjima. 

Međutim, nije jasno zašto Nermin Nikšić i Željko Komšić, zanemarujući antifašistički karakter partija koje predvode, odbijaju da nazovu stvari pravim imenom. Ono što Dodik želi je upravo ono što mu daju: ignorisanje i nipodaštavanje. Suštinski dio ponovne legitimacije bosanskohercegovačke ljevice mora biti i obnova povjerenja građana u to da će se građanske partije suprotstaviti podjeli zemlje u kojoj sada učestvuje i SDA. Istorijska uloga građanskih stranaka i političkih lidera tokom devedesetih godina prošlog stoljeća bila je da sačuvaju državotvornu nit koja se proteže od ZAVNOBiH-a do danas. Ali, taj posao nije završen i ne može biti predat onima koji vjeruju u nagodbu „umjerenih nacionalizama“.

Nedavna istorija zorno pokazuje da su građanske političke ideologije integralni dio državotvornosti Bosne i Hercegovine. Sada je vrijeme da pokažu da su još jednom dorasle svojoj povijesnoj misiji.

Ne propustite