Sjećaš li se Černobila

Bosna i Hercegovina
Sjećaš li se Černobila
Dakle, nakon što je prije 30 godina, u sat i po iza ponoći, četvrti reaktor nuklearke “Vladimir Iljič Lenjin” u Černobilu eksplodirao, svjetski moćnici nisu znali kako reagirati. Nijemo se čekala odluka prirode – na koju će stranu zapuhati vjetar i potjerati najsmrtonosniji oblak u historiji civilizacije. Černobilska slika, nakon eksplozije, u ranim jutarnjim satima tog proljetnog dana, izgledala je stravično. U paklenim okolnostima, stotine vatrogasaca pokušavalo je ugasiti vatru u generatoru. Oko 300 tona vode upumpavalo se svaki sat u preostalom dijelu generatora, koji je totalno oštećen. Danima je reaktor gorio, tako da je oko 5.000 tona gline, pijeska i olova preliveno preko njega helikopterima u nastojanjima da se zaustavi požar i širenje radioaktivnih elemenata. Tadašnjoj je sovjetskoj vladi trebao cijeli dan da shvati razmjere nesreće i njezine posljedice. Tek nakon toga započela je evakuacija stanovništva iz najbližeg grada Pripjata, te ostalih sela i gradova u neposrednoj okolini. Stotine hiljada ljudi evakuirano je u žurbi, ali za mnoge je bilo prekasno. Oko 28 ljudi koji su se borili s vatrom i početnim posljedicama zračenja, preminuli su tokom prvog mjeseca nakon eksplozije. Radijacija nad Evropom Dok se odvijala užurbana evakuacija, visoki stepen zračenja primijećen je u nekim evropskim zemljama. Službena je obavijest poslana tek dva dana nakon tragedije. Opasni su plinovi curili u atmosferu i vodu još naredne dvije sedmice. Dok je sovjetska vlast nastojala zataškati Černobil, oblak radioaktivnih čestica osvaja Evropu, i to u tri vala. Prvi val pogađa Skandinaviju, pribaltičke zemlje i britansko otočje, drugi srednju i zapadnu Evropu, a treći val jugoistočnu Evropu. Velike štete pretrpjeli su tadašnji jugoslavenski poljoprivrednici i mljekari koji su morali uništiti svoje proizvode. Ipak, posljedice u ostatku Evrope mogle su biti i gore da promjena zračnih strujanja nije većinu radioaktivnog oblaka zadržala na razmeđi Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije, u nekoć najbogatijoj žitnici SSSR-a. Tek tada SSSR priznaje da je došlo do nesreće, ali ni tada njihov šturi izvještaj nije sadržavao mnogo o razmjerima nesreće i pridonio je da posljedice nesreće budu veće nego što su mogle biti. O ponašanju vlasti SSSR-a govori i priča o slanju rudara i osoblja podzemnih željeznica u Černobil kako bi prokopali tunel ispod podruma reaktora 4 i napravili drugu betonsku ploču kako jezgra ne bi stigla do podzemnih voda. To se na koncu pokazalo nepotrebnim jer jezgra svakako ne bi dosegnula podzemne vode. Naime, radioaktivni izotopi ili nisu imali vremena probiti se do zaliha vode ili su upijeni u površinsko tlo. Radnici, koji su pola mjeseca obavljali nepotreban posao u Černobilu, dobili su po bocu votke koja ih je tobože trebala zaštititi od bolesti izazvane zračenjem. Radnici su u roku od nekoliko mjeseci umirali u najgorim mukama. Grad duhova i divljih zvijeri Sve posljedice černobilske katastrofe niti danas nisu u potpunosti sagledane, a riječ karcinom dobija puno već značaj na prostorima koji su zahvaćeni kontaminacijom. Grad, koji je do 26. aprila, prije 30 godina u gluhoj noći, brojao gotovo 50.000 stanovnika, 25 različitih nacionalnosti, i bio jedno od najpoželjnijih mjesta u cijelom SSSR-u, nakon nesreće postao je najpoznatiji grad duhova na svijetu. Poređenja radi, količina radioaktivne kontaminacije bila je više stotina puta jača nego prilikom eksplozije bombe u Hirošimi, a radioaktivna prašina ni danas još nije u potpunosti nestala. Iako stručnjaci procjenjuju kako područje od 30 kvadratnih km neće biti naseljivo još barem idućih 20.000 godina, život prkosi tim prognozama. Dok su nebrojene ptice i životinje u početku ubijene od zračenja, zanimljivo je da sadašnji uvjeti za divlje životinje u zabranjenoj zoni nisu toliko isključivi. Iako postoji manje vrsta ptica, a neke prisutne su ozbiljno fizički oštećene (imaju manje mozgove i deformirane kljunove), neke druge vrste su zapravo uspješne. Bez ljudi, Pripjat je postao utočište za vukove, dabrove i druge životinje u potrazi za domom u gradu duhova. Tačan broj ljudi koji su umrli usljed izlaganja radijaciji nikad nije ustanovljen. Pisma iz 1986. Broj nuklearnih elektrana u svijetu stalno raste, i planirano je da se broj od postojećih 425 uveća za 150 u skoroj budućnosti. Černobilska katastrofa, do sada najveća po obimu šteta i ljudskim žrtvama, upozorila je cijeli svijet da ovakve katastrofe ne prepoznaju granice i imaju dalekosežne negativne posljedice po ljude, životinje, biljke i okoliš. 2011. godine svijet je bio na granici nove katastrofe još većih razmjera, kada je kao posljedica razornog zemljotresa došlo do serije nuklearnih nesreća i otkazivanja uređaja u nuklearnoj elektrani Fukušima u Japanu. Samo je prisebnost i pravovremena reakcija japanskih inžinjera spriječila katastrofu. Međutim, nakon Fukušime, razmišljanja su da vjerovatnoća budućih nuklearnih katastrofa više nije zanemariva. I dok su se koncem oktobra ove godine eksperti iz brojnih zemalja svijeta skupili na sastanku koji se održao u sjedištu Međunarodne agencije za atomsku energiju u Beču, s ciljem razmjene iskustava o monitoringu prisustva radioaktivnih izotopa u okolišu, životinjama i hrani, te da razmotre buduće planove i akcije, u malom ukrajinskom gradskom poštanskom uredu, stotine dospjelih pisama iz 1986. još uvijek čeka isporuku. Stručnjaci zaključuju da je panika u slučaju katastrofe neizbježna. Trebaju nam planovi pripremljenosti i hitnih intervencija, i nije presudna oprema s kojom danas raspolažemo za detekciju radiološke kontaminacije, koliko je bitnije više znanja, naročito jer još uvijek malo ili nedovoljno znamo o transferu radioaktivnih izotopa iz zemlje ili zraka u stočnu hranu, ratarske kulture, meso i mlijeko. No, mnogo toga još nedostaje. Prije svega to su sistem i protokoli za monitoring i mapiranje radiološke kontaminacije u poljoprivredi, zatim uspostava mreže specijalista i eksperata u različitim oblastima sanacije radioaktivne kontaminacije, naročito kad je u pitanju poljoprivredna proizvodnja i hrana, itd. Da je bečki skup veoma ozbiljno inicirao ovu problematiku, govori i činjenica o njegovom neobično dugom trajanju, od cijelih sedam dana. Sasvim dovoljno da se poentiraju prioriteti koji će veoma hitno trasirati takozvane mape puta. Ko zna, možda neko ipak uzme svoje pismo iz 1986. godine, koje još uvijek čeka u maloj ukrajinskoj mjesnoj pošti.

Dakle, nakon što je prije 30 godina, u sat i po iza ponoći, četvrti reaktor nuklearke “Vladimir Iljič Lenjin” u Černobilu eksplodirao, svjetski moćnici nisu znali kako reagirati. Nijemo se čekala odluka prirode – na koju će stranu zapuhati vjetar i potjerati najsmrtonosniji oblak u historiji civilizacije. Černobilska slika, nakon eksplozije, u ranim jutarnjim satima tog proljetnog dana, izgledala je stravično. U paklenim okolnostima, stotine vatrogasaca pokušavalo je ugasiti vatru u generatoru. Oko 300 tona vode upumpavalo se svaki sat u preostalom dijelu generatora, koji je totalno oštećen. Danima je reaktor gorio, tako da je oko 5.000 tona gline, pijeska i olova preliveno preko njega helikopterima u nastojanjima da se zaustavi požar i širenje radioaktivnih elemenata. Tadašnjoj je sovjetskoj vladi trebao cijeli dan da shvati razmjere nesreće i njezine posljedice. Tek nakon toga započela je evakuacija stanovništva iz najbližeg grada Pripjata, te ostalih sela i gradova u neposrednoj okolini. Stotine hiljada ljudi evakuirano je u žurbi, ali za mnoge je bilo prekasno. Oko 28 ljudi koji su se borili s vatrom i početnim posljedicama zračenja, preminuli su tokom prvog mjeseca nakon eksplozije.

Radijacija nad Evropom

Dok se odvijala užurbana evakuacija, visoki stepen zračenja primijećen je u nekim evropskim zemljama. Službena je obavijest poslana tek dva dana nakon tragedije. Opasni su plinovi curili u atmosferu i vodu još naredne dvije sedmice. Dok je sovjetska vlast nastojala zataškati Černobil, oblak radioaktivnih čestica osvaja Evropu, i to u tri vala. Prvi val pogađa Skandinaviju, pribaltičke zemlje i britansko otočje, drugi srednju i zapadnu Evropu, a treći val jugoistočnu Evropu. Velike štete pretrpjeli su tadašnji jugoslavenski poljoprivrednici i mljekari koji su morali uništiti svoje proizvode. Ipak, posljedice u ostatku Evrope mogle su biti i gore da promjena zračnih strujanja nije većinu radioaktivnog oblaka zadržala na razmeđi Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije, u nekoć najbogatijoj žitnici SSSR-a. Tek tada SSSR priznaje da je došlo do nesreće, ali ni tada njihov šturi izvještaj nije sadržavao mnogo o razmjerima nesreće i pridonio je da posljedice nesreće budu veće nego što su mogle biti. O ponašanju vlasti SSSR-a govori i priča o slanju rudara i osoblja podzemnih željeznica u Černobil kako bi prokopali tunel ispod podruma reaktora 4 i napravili drugu betonsku ploču kako jezgra ne bi stigla do podzemnih voda. To se na koncu pokazalo nepotrebnim jer jezgra svakako ne bi dosegnula podzemne vode. Naime, radioaktivni izotopi ili nisu imali vremena probiti se do zaliha vode ili su upijeni u površinsko tlo. Radnici, koji su pola mjeseca obavljali nepotreban posao u Černobilu, dobili su po bocu votke koja ih je tobože trebala zaštititi od bolesti izazvane zračenjem. Radnici su u roku od nekoliko mjeseci umirali u najgorim mukama.

Grad duhova i divljih zvijeri

Sve posljedice černobilske katastrofe niti danas nisu u potpunosti sagledane, a riječ karcinom dobija puno već značaj na prostorima koji su zahvaćeni kontaminacijom. Grad, koji je do 26. aprila, prije 30 godina u gluhoj noći, brojao gotovo 50.000 stanovnika, 25 različitih nacionalnosti, i bio jedno od najpoželjnijih mjesta u cijelom SSSR-u, nakon nesreće postao je najpoznatiji grad duhova na svijetu. Poređenja radi, količina radioaktivne kontaminacije bila je više stotina puta jača nego prilikom eksplozije bombe u Hirošimi, a radioaktivna prašina ni danas još nije u potpunosti nestala. Iako stručnjaci procjenjuju kako područje od 30 kvadratnih km neće biti naseljivo još barem idućih 20.000 godina, život prkosi tim prognozama. Dok su nebrojene ptice i životinje u početku ubijene od zračenja, zanimljivo je da sadašnji uvjeti za divlje životinje u zabranjenoj zoni nisu toliko isključivi. Iako postoji manje vrsta ptica, a neke prisutne su ozbiljno fizički oštećene (imaju manje mozgove i deformirane kljunove), neke druge vrste su zapravo uspješne. Bez ljudi, Pripjat je postao utočište za vukove, dabrove i druge životinje u potrazi za domom u gradu duhova. Tačan broj ljudi koji su umrli usljed izlaganja radijaciji nikad nije ustanovljen.

Pisma iz 1986.

Broj nuklearnih elektrana u svijetu stalno raste, i planirano je da se broj od postojećih 425 uveća za 150 u skoroj budućnosti. Černobilska katastrofa, do sada najveća po obimu šteta i ljudskim žrtvama, upozorila je cijeli svijet da ovakve katastrofe ne prepoznaju granice i imaju dalekosežne negativne posljedice po ljude, životinje, biljke i okoliš. 2011. godine svijet je bio na granici nove katastrofe još većih razmjera, kada je kao posljedica razornog zemljotresa došlo do serije nuklearnih nesreća i otkazivanja uređaja u nuklearnoj elektrani Fukušima u Japanu. Samo je prisebnost i pravovremena reakcija japanskih inžinjera spriječila katastrofu. Međutim, nakon Fukušime, razmišljanja su da vjerovatnoća budućih nuklearnih katastrofa više nije zanemariva. I dok su se koncem oktobra ove godine eksperti iz brojnih zemalja svijeta skupili na sastanku koji se održao u sjedištu Međunarodne agencije za atomsku energiju u Beču, s ciljem razmjene iskustava o monitoringu prisustva radioaktivnih izotopa u okolišu, životinjama i hrani, te da razmotre buduće planove i akcije, u malom ukrajinskom gradskom poštanskom uredu, stotine dospjelih pisama iz 1986. još uvijek čeka isporuku.

Stručnjaci zaključuju da je panika u slučaju katastrofe neizbježna. Trebaju nam planovi pripremljenosti i hitnih intervencija, i nije presudna oprema s kojom danas raspolažemo za detekciju radiološke kontaminacije, koliko je bitnije više znanja, naročito jer još uvijek malo ili nedovoljno znamo o transferu radioaktivnih izotopa iz zemlje ili zraka u stočnu hranu, ratarske kulture, meso i mlijeko. No, mnogo toga još nedostaje. Prije svega to su sistem i protokoli za monitoring i mapiranje radiološke kontaminacije u poljoprivredi, zatim uspostava mreže specijalista i eksperata u različitim oblastima sanacije radioaktivne kontaminacije, naročito kad je u pitanju poljoprivredna proizvodnja i hrana, itd. Da je bečki skup veoma ozbiljno inicirao ovu problematiku, govori i činjenica o njegovom neobično dugom trajanju, od cijelih sedam dana. Sasvim dovoljno da se poentiraju prioriteti koji će veoma hitno trasirati takozvane mape puta. Ko zna, možda neko ipak uzme svoje pismo iz 1986. godine, koje još uvijek čeka u maloj ukrajinskoj mjesnoj pošti.

#SSSR #Černobil #Radijacija #Reaktor

Ne propustite

✖