Safeta Obhođaš za Novi.ba: Mene je strah misliti o budućnosti Evrope i demokratije uopće

Safeta Obhođaš, književnica i borac za prava žena, od ratne 1992. godine živi i radi u njemačkom gradu Wuppertalu. Iako od tada ne djeluje aktivno u bh. javnom prostoru, Bosna i Hercegovina kao neiscrpan izvor inspiracije živi u njenoj literaturi, a prvenstveno u njoj.

U intervjuu za Novi.ba osvrnula se na pobjedu Trumpa, iz ženskog književničkog ugla, na migrantsku krizu i odnos zapadnih društava prema migrantima, o njemačkom neonacizmu, o barijerama koje su joj podizali njeni sunarodnjaci u BiH, odnosu prema rodnim Palama i drugim temama...

S jedne strane, ne tangiraju je književni tokovi, kako oni svjetski, tako ni oni bosanskohercegovački. S druge, pak, neopterećena je političkom korektnošću. Pritom, ne oklijeva reći svoje mišljenje, kako o književnim, tako i o političkim tokovima. Potpuno neovisno.

Gospođo Obhođaš, kako pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima izgleda iz perspektive jednog ženskog književničkog glasa?

OBHOĐAŠ: Počnimo od brojki, odnosno statistike, koja je registrirala da su za Trumpa skoro masovno glasali bijeli muškarci između 25 i 55 godina. Znači, to je komplet muška pobjeda. A šta im je budući predsjednik obećao da izađu iz svojih duhovnih pećina i zaokruže njegovo ime? Da im nije slučajno obećao Ministarstvo za kulturu u Washingtonu, ili reformu školstva i univerziteta? Ili jedan veliki državni fond za visoko obrazovanje, da akademski građani kasnije cijeli život ne moraju otplaćivati kredite uzete za studiranje, sa lihvarskim bankarskim kamatama. Da im nije obećao kulturne institucije iz državnog budžeta umjesto nesigurnog sponzorstva, koje bi mogle oživjeti duhovno opustošene američke gradove. Ništa od toga nije bilo na njegovom i onako haotičnom predizbornom programu. On je tim muškarcima obećao na tovare oružja, nagovijestio im je da će se laganje uvrstiti u vrhunsku moralnu kategoriju, a ubijanje i napastovanje slabijih uračunai u koleratarnu štetu turbo-kapitalizma. Žene su, poslušne kakve jesu, oguglale na sve nepravde i uvrede, slijedile svoje muškarce...

Ovo me sad podsjetilo na naše populističke vođe krajem osamdesetih, kojih se mlađe generacije naravno ne sjećaju. Oni su tada proizveli “događanje naroda”, odnosno mitinge za zastrašivanje drugih, slabijih, pa je poslije takvog događanja i masovne podjele oružja potekla krv do koljena. Opustošenost tih krajeva iz tog vremena, i duhovna i materijalna, nije nikad prevaziđena.

Migranti, nažalost, više nisu vijest, kako u svjetskim tako i u domaćim medijima. S druge strane, migrantska politika evropskih država znatno određuje političke tokove, izbore u tim državama. Takav slučaj smo, naprimjer, imali na proteklim izborima u Njemačkoj... Može li se danas kazati da migranti političke zvaničnike u EU, ali i obične žitelje, interesuju samo onoliko koliko ih dotiče njihova prisutnost?

OBHOĐAŠ: Teško je u nekoliko rečenica obuhvatiti cijelu situaciju izazvanu masovnim migracijama iz Afrike i iz država Bliskog istoka... Da počnem opet od statistike, od brojki koliko je djece rođeno, koliko stanovništva umrlo. Uzmimo Siriju. Tamo je u posljednjih trideset godina svaka porodica u prosjeku imala sedmoro djece. Koliko se zna, a ima ih koji stižu u Njemačku, takođe i iz drugih zemalja, Pakistana i Avganistana naprimjer, koji i ne znaju kad su rođeni, to se kod njih nije nikako ili pogrešno registriralo. Samo stanovništvo Egipta se u posljednjih pedest godina upeterostručilo. Žene u tim državama su stvorene da služe kao mašine za rađanje, od svoje četrnaeste godine, i to po mogućnosti sve same sinove. Kćeri se reduciraju abortusima, ako se rode uskraćuje im se hrana, pa umiru u kolijevkama, ako uspiju porasti, prodaju se ili prisiljavaju na udaju odmah nakon prve menstruacije, ne rijetko kao treća ili četvrta žena... Okrutni običaji, za koje sigurno Zapad nije kriv. Ali jeste kriv što je diktatore tih zemalja i njihove klike snadbio oružjem svih vrsta. Da nije Zapad, učinila bi to Rusija ili ko zna ko. Jedni naoružavaju jedne, drugi druge. Ni jedna od tih država nema prirodne resurse da prehrani i obezbjedi taj preveliki priraštaj, država se ne brine o zdravstvenom osiguranju, a vrlo malo o obrazovanju... Perzijci imaju cijele liste otvorenih računa sa Arapima, Arapi sa Turcima, Turci sa Kurdima, Aleviti sa Sunitima, Suniti sa Šehitima... Svakom caru i sultanu su ti mladići dobro došli kao topovsko meso. Njima je svejedno koliko će se života ugasiti, njihovi resursi za regrutiranje novih su neiscrpni.

A sad uporedite taj priraštaj stanovništva sa ostarjelom Evropom, njenim porodicama sa jednim ili dvoje djece. Ili kod nas, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego na Balkanu uopće. Sjetite se onih kolona preko balkanske rute, kako su je zvali, kad je kancelarka Merkel otvorila njemačku granicu da primi izbjeglice koje Mađarska odbila udomiti. Šta mislite šta bi se desilo da su se zaustavili kod nas. Ne znam da li je Angela Merkel mogla predvidjeti šta će se desiti ako samo otškrine vrata, kakav će se stampedo iz Grčke i Turske pokrenuti.

Da ne zaboravimo, do Evrope većinom stižu najjači i to momci u punoj snazi. Hiljade, stotine hiljada... nepripremljeni za evropski način života, samo sa uvjerenjem da će im se tu sve samo servirati. Kako cijela Evropa, tako i Njemačka, ima strah od sljedećeg stampeda. A on će sigurno doći. Političari se boje istine, da ne bi još više uznemirili vlastito stanovništvo i svoje birače. Cijela demokratska struktura je uzdrmana. Neo-nacističke partije su ojačale. A islamski fundamentalizam u džematima i džamijama podržava teror i uzgaja teroriste, Zapad je njihov neprijatelj, iako su se tu raširili kao na vlastitoj zemlji.

Takvo je trenutno stanje, da budem iskrena, i mene je strah misliti o budućnosti naše djece, o budućnosti Evrope i demokratije uopće. Granice otvorene u Evropskoj uniji će se sigurno uskoro morati zatvoriti.

Veliki dio Vašeg intelektualnog rada posvetili ste integracijama u zapadna društva, naročito ljudi iz tradicionalnih društava. Kako ta integracija u Njemačkoj danas izgleda u odnosu na onu devedesetih godina, kada su među izbjeglicama većinom bili Bosanci i Hercegovci?

OBHOĐAŠ: Ma kad ja razmišljam o svom literarnom stvaralaštvu, čini mi se da su mi se moje teme natovarile na vrat od rođenja. Nisam ih svjesno izabrala, nametnule su mi se zato što sam željela i mogla pisati samo o onome što sam dobro poznavala: položaj žene u porodici, u radnoj sredini, u patrijahalnom društvu, u ekstremnim društvenim situacijama. Kad sam došla u Njemačku i naučila jezik, shvatila sam da je integracija stranaca u njemačko društvo od početka propala stvar. U Njemačkoj je već živjelo nekoliko miliona muslimana, većinom Turaka i Kurda, koji su uvezeni kao radna snaga u gostima. Nekoliko faktora je utjecalo na stvaranje doseljeničkih getoa i paralelnih društava, u kojima su žene bile zarobljene u zaostaloj kulturi i tradiciji, donešenoj iz turskih nedođija. A u toj tradiciji majke odgajaju sinove kao paše, a kćeri, da li školovane ili ne, kao ljudska bića stvorene da služe i da ostanu čiste, odnosno nevine do prve bračne noći. U tim zatvorenim porodičnim klanovima se dešavaju strašne nepravde, neprimjerene državi proklamiranih ljudskih prava. Sa novim doseljenicima sa Orijenta situacija se samo pogoršala. Tako su moje teme postajale sve aktuelnije, romani koje sam pisala prije dvadeset godina mogu se čitati kao da su sada napisani. Jer, odjednom je i zapadnjačkom oku, najviše kroz pokrivanje muslimanki, postalo vidljivo šta jedno tradicionalno okruženje nameće ženi a šta muškarcu. Sa time je, nakon toliko godina, postao vidljiv i moj angažman.

Vaše intelektualno stvaralaštvo, naračito u posljednje vrijeme, izaziva veliku pažnju u Njemačkoj. Nova knjiga, teatarski komad, nastup u Parlamentu EU u Brüsselu... Jesam li nešto izostavio?

OBHOĐAŠ: Da budem iskrena, tu pažnju mi niko nije poklonio, nego sam je sama, svojim projektima i orginalnim umjetničkim pristupom problemima svakodnevnice sama stvorila. Svaki put sam ja bila pokretač ideje, a za njenu realizaciju sam onda dobijala finansijsku podršku fondacija i političkih fondova. Tu mi je pomogao još jedan faktor: stara konzervativna ili ljevičarska garda u njemačkim institucijama je otišla u mirovinu, došli su mlađi ljudi, neopterećeni političkom korektnošću. Tako ja sada radim sa generacijom unuka, koji su se odjednom našli u čudu šta su im njihovi predhodnici ostavili u amanet. Sad u Bonnu radim sa u Njemčkom društvu za internacionalnu saradnju sa dvoje organizatora, u mladim četrdesetim i tridesetim godinama.

Kod mene se sve odvija polahko. Naprimjer, roman “Trbušna plesačica” sam pisala prvo na njemačkom pa prevela na naš jezik. “Bosanska riječ” Tuzla je objavila taj roman 2006. na našem jeziku, na njemačkom je još deset godina stajao u ladici. Onda su ga mladi izdavači iz Hamburga objavili kao digitalnu knjigu, koja je dobila zaista vrhunske kritike čitalaca (pogledajte kod Amazona). Teatarkom komadu “Iskre iz mrtvog mora” (“Funken aus einem toten Meer”) je također trebao deset godina da izađe na pozornicu. Tu se radi o tri književnice u egzilu, a glavna ličnost je naravno Bosanka. Sa izložbom “Duboke sjenke naših majki” (Lange Schatten unserer Muetter) sam upravo bila gost u njemačkom dijelu Evropskog parlamenta. To su portreti majki i kćerki iz doseljeničkog miljea, većinom tradicionalnih majki čije kćeri koje su uspjele da se studiranjem i radom dokažu u njemačkom društvu. Cilj izložbe je da mladim doseljenicama pokaže drugačije uzore, a Nijemcima da skrene pažnju kakva intelektualna snaga ostaje zarobljena u paralelnim društvima, između kultura i religija.

I zamislite, u martu sljedeće godine sam pozvana na Kulturne dane Balkana u Muenchenu. To sam doživjela kao pravo čudo, jer do sada me je sve što je kulturno imalo veze sa Balkanom ili Bosnom i Hercegovinom zaobilazilo u velikom luku.

Nažalost, ta pažnja izostaje u Bosni i Hercegovini zbog barijera koje Vam, kako ste kazali, podižu Vaši sunarodnjaci... O čemu je riječ?

OBHOĐAŠ: Na to pitanje ja lično ne mogu odgovoriti, možda mogu te muške klike u Sarajevu, organizirane po primcipu “ruka ruku mije”, “ja tebi ti meni”, po principu egomanije i zastrašivanja: ako mi ne aminuješ, uništiću te! A moje ime i ono što sam postigla izaziva kod kolegica dobro nam poznate osobine: zavist i zlobu... To je pitanje našeg mentaliteta, da se interesujemo samo za ono od čega trenutno možemo imati koristi, što će pokazati našu vlastiti makar i umišljenu veličinu. Navešću samo dva primjera mojih susreta sa naše gore listom. Nedavno sam imala čitanje na njemačkom, pa su moje knjige bile izložene na stolu. Prišla mi je jedna Sarajka, bacila pogled na sto, pa mi se obratila na našem jeziku: “Ah, ne mislim da je ovo nešto posebno. Ali moja kćerka, ona sad završava gimnaziju, ima sve super ocjene... I ona piše, objavila je u jednom blogu...” Sada sam u Evropskom parlamentu imala sličan doživljaj. Jedna žena, rodom iz Beograda, koja radi za neku evropsku komisiju, pozvala me poslije moje podijumske diskusije za njihov stol. Tu je stajao i jedan Bošnjak, uvaženi profesor jednog njemačkog Univerziteta. On se potrudio prvo da gleda kroz mene, u smislu, šta ću ja uopće tu, a onda me je sve vrijeme ignorisao i okretao mi leđa, kao da mu je ispod časti biti u mom društvu. A nije me poznavao, nije imao pojima o mom djelu. Vidio je doduše izložbu, stajala mu je pred nosom, pa ga ni to nije ponukalo da me makar nešto upita, ili kaže jednu riječ priznanja. Nikad nisam uspjela naću ključ za tu bahatost i aroganciju, mogu je opisati, ali je ne mogu promijeniti.

Već ste ranije u svojim medijskim istupima imali zamjerke na račun Karahasana, Horozovića, Lukića, Pavića... Zašto?

OBHOĐAŠ: Možda sam jednom ili dvaput govorila o tome kako se mene doimaju njihove knjige. Pritom sam se osjećala kao ono dijete u bajci “Carevo novo ruho.” Samo što ja naravno nemam naivnost tog djeteta, koje je glasno izgovorilo ono što su svi vidjeli: “Car je go.” Kao prvo oni su pisali, ili još uvijek pišu ubitačno dosadnu literaturu, bez imalo humora. Umjetnost se ne može stvarati bez emocija, bez osjećaja za svijet oko sebe, za realnost. Svakako, svi spoljni utisci se u pisanju moraju propustiti kroz talent umjetnika, pa neka ta nadarenost iznosi samo pet posto stvaralaštva, bez njega ne vrijedi 95 posto skribomanstva... A kad se čitaju njihove knjige, dobija se utisak da su oni riječima i znanjima  napabirčenim iz knjiga i enciklopedija, ili od nekih svojih idola i ideala, napunili nekog robota. I taj robot je onda, netalentovan i bezosjećajan kakav jeste, ispisao po stranicama rečenice koje često nemaju baš nikakvog smisla, a ako ga imaju, onda su to opet beskonačna  filozofiranja o životu nekakvih likova sa kojima se čitalac nikad nije mogao identificirati.

Njihov jezik je toliko vještački, da se u njemu ne mogu naći ni tragovi ni mirisi podneblja, gdje živi narod koji govori tim jezikom. I što je najtužnije u svemu tome, njihove knjige su toliko puta, ko zna iz kakvih razloga, i bez prave analize, proglašene za mjeru vrijednosti naše literature, pa su ih mnogi mlađi kopirali i ne tažeći svoj izraz. Oni nisu prepoznali da su carevi u nedostatku nadarenosti i imaginacije kopirali neku drugu literaturu... Koju, neka to istražuju drugi.

Budući da je Vaše rodno mjesto, Pale, bilo komandno sjedište zla tokom ratnih devedesetih godina, ipak tamošnje nesrpsko stanovništvo, izuzev onog dijela koje je ostalo, nije prolazilo kroz ono što su prolazili ljudi u Zvorniku, Višegradu, Srebrenici, Prijedoru... Ipak, ne može se poreći da zločina nije bilo. Da li se ponešto od toga može pronaći u Vašim djelima?

OBHOĐAŠ: Ovo pitanje bih sada izostavila, jer nema veze sa mojom situaciom sada. I ne pripada ovome o čemu smo da sada govorili. Otkako sam otišla sa Pala, nikad više nisam bila ni u kontaktu s tim mjestom.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Šta možemo očekivati?

OBHOĐAŠ: Teško je u ovakvim političkim previranjima i sa šedeset pet “kuka” na grbači govoriti o nekim budućim planovima. Biću srećna ako u narednim godinama uspijem organizirati svoja literarna putešestvija i prenijeti na mlađe svoja iskustva i saznanja. Što se tiče stvaralaštva željela bih završiti jedan ciklus romana. Prvi nosi naslov “Na jednoj bosanskoj gozbi”, napisala sam ga još u Bosni, krajem osamdesetih ali nikad nije objavljen na našem jeziku. Slijedio je roman “Šeherezade u zemlji dugih zima”, započet u ratu, završen u egzilu, zatim roman “Trbušna plesačica” u prvim godinama egzila. Da napomenem, ova dva romana je na našem jeziku objavila “Bosanska riječ” Tuzla. U ovom drugom romanu sam prikazala kako i čime se raspaljivala mržnja pred rat 1992. godine, kako su najviše stradali oni koji nisu mogli i htjeli vjerovati da će ih ta mržnja i pohlepa jačih gurnuti na stratišta. Roman je zapravo priča o miru u kojem nastaje zlo... U rukopisu, na kojem trenutno radim, dovela sam u vezu ličnosti iz prva tri romana: Amilu, Nadiru i Vildanu i prikazala njihov život u egzilu. Za sada roman nosi naslov “Šeherazade u multi-kulturnom toboganu”. Ne vjerujem da će tako brzo biti objavljen... Sad mi se vrti po glavi i nastavak tog romana, koji bi mogao zaokružiti taj ciklus. Prihvatanju od strane bosanske literarne scene se ne mogu nadati, iako je to šteta za tu scenu, sa mojim knjigama bi dobila jednu drugačiji, univerzalno-ženski ugao posmatranja. Ali šta se može kad je kod nas nepoželjno ono što je drugačije, samostalno i neovisno. I ne samo kod nas.