Trump i Brexit su znak početka kraja globalizacije, svijet se vraća lokalnom

Situacija je ozbiljna. U zadnjih nekoliko dana svi oblici komunikacije u mome domu obasuti su mračnim prognozama. Na Facebooku je u tijeku eksplozija zabrinutosti. Whatsup poruke odgađam čitati jer već znam njihov sadržaj: 3. svjetski rat i kraj demokracije, među ostalim. Zvoni FaceTime i Skype. Na Twitteru Claudia poziva na potpisivanje peticije protiv Trumpa. Anna tuguje jer se njezin Green Card poklopio s odabirom kandidata kojeg doživljava kao američku verziju Kim Jong-una pa se pita: ostati u Americi ili ne? Kamo otići - u njezinoj rodnoj Britaniji mrze strance, a u Francuskoj u kojoj je odrasla na čelo samo što nije došla Marine Le Pen. Svijetom kakvim ga vide moji obrazovani, ambiciozni, kozmopolitski prijatelji proširila se opasna neman i svaki je optimizam ugašen mrakom onoga što slijedi. Toliko se podrazumijeva da dijelim njihove strahove, da poruke ne dolaze s upitnikom, nego s uskličnikom, ili dva-tri.

Podijeljeni svijet

Svijet je, čini se, podijeljen na one poput “nas” - multikulturalne, liberalne, otvorene, tolerantne, i “njih” - trumpovce i brexitovce ksenofobe i islamofobe, koji ne vjeruju u slobodu i suživot u miru. Poput naslova naših omiljenih izdanja Economista i Sunday Timesa, naši su pogledi isključivi, s malo ili nimalo prostora za kontraargument na koji su nas ponavljano podsjećali na studiju novinarstva.

U jednom trenutku, radovi kolega u britanskom i američkom tisku učinili su mi se toliko neuravnoteženima da sam svom omiljenom profesoru s magisterija, legendi britanskog novinarstva Royu Greensladeu poslala mail. “Profesore, imamo li pravo biti toliko agresivni protiv Donalda Trumpa i ne dati mu priliku da poslušamo što ima reći bez predrasuda?”

Odgovor Roya Greenslade, koji je inače medijski urednik uglednih dnevnih novina The Guardian i autoritet po pitanju novinarstva i novinarskih sloboda, rekao mi je ono što ne bih očekivala na našim tjednim sastancima na fakultetu. Jer, radilo se o nesvakidašnjoj kampanji u kojoj nisu vrijedila uobičajena pravila nepristranosti pri praćenju. “Jedina pristranost za koju mogu biti optuženi mediji je pristranost u korist istine. U ovako ekstremnim i posebnim uvjetima smatram da mediji imaju pravo izricati svoje zgražanje. To je komentar koji nastaje iz realnosti”, rekao mi je.

Strah

 Tražila sam dalje. Neil, bivši novinar, danas lobist koji vrijeme dijeli između Washingtona i Londona, zacijelo je morao imati dublji stav o Trumpu i činjenici da je za njega glasalo više od polovice američkih glasača. No, Neil je bio jednako izbezumljen. Svijet je poludio i imat ćemo sreće ako sve skupa ne eksplodira u nekom nezamislivo strašnom smjeru. Isto je vjerovao moj pametni prijatelj Jonathan kojeg lista Sunday Timesa ponavljano opisuje kao najvažnijeg novinara u zemlji. I investicijski bankar Jesse čije se lice na spomen Trumpa izobličilo: “Kao Amerikanac koji je polovicu svoga života proveo u Ujedinjenom Kraljevstvu mogu samo reći: bojim se. Donald Trump i Brexit najgore je što se dogodilo Britaniji i SAD-u još od Drugog svjetskog rata”.

Jesse nije prvi koji Brexit izjednačuje s odabirom Trumpa kao predsjednika, slijepo vjerujući da su oba fenomena potekla iz populizma i niskih pobuda ljudi koji žive u ruralnim sredinama bez informacija o stvarnom svijetu. Jer, oni, kojima su aviomilje osigurale zlatne kartice British Airwaysa, znaju sve o Londonu i Parizu, o New Yorku i Rusiji, o Bliskom istoku i Wall Streetu.

Kontroverzna kolumnistica Daily Maila, Katie Holmes, opisuje ih kao “multikulturalnu mafiju”, ja ih doživljavam kao djecu globalizacije. Poznajem ih, oni su moj krug. Bez obzira na to gdje su rođeni, dijele isti vrijednosni sustav, iste omiljene pisce i pretplatu na novine.

Moj prijatelj, profesor Zoran Kurelić, kako bi me utješio od panike uoči odlaska na magisterij u London, rekao mi je da ću se brzo snaći jer multikulturalna studentica iz centra Londona ima više sličnosti sa mnom, nego s kozmetičarkom iz Birminghama. Iako je govorio slikovito, često sam se sjetila njegovih riječi za ugodnih druženja s kolegicama s faksa. Samar iz Saudijske Arabije, školovana u Italiji; Arzu iz Azerbajdžana s engleskih internata, Talijanka Isabella i Finkinja Karolina - naši su razgovori tekli kao da smo zajedno odrasle, toliko da su mi se vlastite prijateljice iz djetinjstva s kojima bih se nalazila tijekom godišnjih odmora u Zagrebu činile dalekima.

Naš je svijet bio svijet vrhunskih sveučilišta, susreta u svjetskim metropolama, ljetovanja koja nisu poznavala granice, baš kao ni naša prijateljstva. Kada bismo se vratili u svoje rodne krajeve, ne bi nas zanimale lokalne teme ni problemi naših obitelji i prijatelja - kroz globalne naočale oni su se činili vulgarno malima. Trebat će mnogo godina u okruženju globalnih centara i činjenica da smo zasnovale vlastite obitelji da ponovno damo priliku lokalnim temana. Umjesto na Ibizi, Isabella danas ljetuje u obiteljskoj vikendici u Lumbardiji, a posjeti obitelji u Torino sa svoje dvoje male djece toliko su joj dragi da broji slobodne dane kada se za njih ukaže prilika. Karolina razmišlja o povratku u Finsku, a Samar u Jeddu, gdje joj se ni stroga saudijska pravila više ne čine tako groznima u usporedbi s komforom i blizinom obitelji. Nakon mnogih mora, ja se svakog ljeta magnetično vraćam Jadranskom.

Globalno selo

Odjednom su me počeli zanimati i lokalni ljudi i lokalne teme - istarski maslinari i brački kipari, zagrebački dizajneri i dubrovački gospari. Shvatila sam, tako, da je svijet uistinu podijeljen, ali ne između neznalica i onih koji znaju, nego onih koji svijet doživljavaju kao globalno selo i onih koje prije svega zanima njihovo vlastito selo. Glas za Brexit i glas za Trumpa nisu, stoga, usporedivi zato što su pokazatelj populizma nego jednog drugog fenomena - početka kraja opsjednutosti globalizacijom.

Lekcija tolerantnosti i multikulturalnosti je položena - malo je mjesta na svijetu u kojima itko prihvaća rasizam ili ksenofobiju kao relevantnu opciju, no usredotočenost na globalno dovoljna je samo jednoj skupini ljudi, onima koji bolje poznaju hotelske lobije nego dnevne boravke svojih rođaka, onima koji znaju sve o Arapskom proljeću, a ne sjećaju se kako miriše proljeće u mjestu njihova rođenja.

Oni koji uvijek razmišljaju o tome kamo odlaze, a nikada odakle dolaze. Boris Johnson i Donald Trump pobijedili su prilično otrcanim obećanjem da će vratiti Britaniju Britancima, odnosno Ameriku Amerikancima. Mi, djeca globalizacije, koji smo se šokolavali u inozemstvu upravo zato što je London pripadao svima nama, a ne Britancima, to smo doživjeli kao objavu rata. No, oni čija se dnevna agenda odnosi na njihov grad, selo, obitelj, obiteljski posao i zajednicu čuli su je kao obećanje da će se fokus vratiti tamo gdje ga već dugo nije bilo - doma.