Feđa Isović: Jugoslavija

“Baš je interesantna arhitektura Balkana”, kažu Ingrid i Brigita. “Mješavina različitih civilizacija koje su ovdje bile.”

“Baš smo srećni”,“ rekoh. “Nismo mi prokleti kao vaša Švedska pa da nas niko nije porobio stotinama godina.”

Kad malo čovjek poreda stvari, onda vidi da je moj sin rođen u Bosni i Hercegovini, ja u Titovoj Jugoslaviji, moj otac u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, moj deda u Austrougarskoj, pradeda u Otomanskoj Turskoj…

“Pa vi ste jedna izuzetno internacionalna porodica”, zaključi Ingrid.

No, kao rođeni Jugosloven, ja naravno gajim nostalgiju ka toj zemlji: “Od Vardara, pa do Triglava…”

U septembru 2009. godine Gadafi se obratio skupštini Ujedinjenih naroda. “Nijedna zemlja nije bila miroljubiva kao Jugoslavija. Tito je Jugoslaviju izgradio ciglu po ciglu, a onda ste je srušili svojim imperijalističkim i ličnim interesima!” Mislim da je drug Gadafi ovdje pomalo zapostavio naš balkanski talenat da sami urušimo sve što valja u našim životima, ali kada govori o imperijalističkim interesima, onda mu treba vjerovati, jer ma kolika da je bio budala, ne treba sumnjati u njegovu upućenost u međunarodno mešetarenje.

UMJETNOST I STANOGRADNJA

I dok danas jedni rasprodaju zemlju Rusima, drugi Arapima, ja se sjetim podatka da je Jugoslavija bila četvrta zemlja u svijetu u kojoj je 1969. godine, samo desetak mjeseci nakon njujorške premijere, izveden rokenrol mjuzikl Kosa. U Rusiji to tada, naravno, nije bilo ni zamislivo, a u arapskom svijetu nije ni danas.

Svaka selendra u toj Jugoslaviji imala je dvije stvari: dom kulture i seosku zadrugu. Gdje ima zadruga – ima i traktor. Gdje ima dom kulture – ima i klavir. Ukratko, svaka selendra je imala bar po jedan traktor i jedan klavir.

U gradovima, u drugu ruku, tačno se znalo na koliko novoizgrađenih stanova se pravi po jedan umjetnički atelje. Ti ateljei su po pravilu bili na vrhovima zgrada i dobijali su ih umjetnici. Radnici su dobijali stanove, a umjetnici ateljee. Divota. Koliko ateljea su ove novonastale države dodijelile umjetnicima od raspada Jugoslavije naovamo? Slovima – ni jedan, iliti ga izraženo brojem – nula. Suština današnje kulturne politike je da nju kreiraju neki potpuno nekulturni tipovi.

POLICIJSKA DRŽAVA

S mrziteljima Jugoslavije čovjek se mora složiti u jednom: Bila je to policijska država. Policajac je bio strah i trepet. Kad naiđe ulicom, i da te ništa ne pita, ti odma' zauzmeš stav mirno, izvadiš ličnu kartu i pružiš mu je. Da, da, da, bila je to policijska država. Danas, međutim, imamo kriminalnu državu. Prije smo se plašili policije, danas strepimo od kriminalaca. Prije smo bez straha mogli spavati u parkovima, danas ugrađujemo sigurnosna vrata. U Jugoslaviji smo stavljali vrata na stanove čisto da se zaštitimo od promaje. Drugog razloga nismo imali. Malo-malo pa pročitamo u novinama neko je negdje prebio policajca. Može li iko zamisliti da u onoj Jugoslaviji bude pretučen policajac? Bio si uhapšen i modar ako ga samo mrsko pogledaš.

EKONOMIJA

Jedinstven je slučaj u svijetu da jedna zemlja zabilježi neprekidnu četrdesetogodišnju stopu godišnjeg rasta društvenog proizvoda. Ponoviću, četrdeset godina rasta! Nikada nijednoj zemlji u istoriji ekonomije to nije pošlo za rukom. Taj rast je u tih četrdeset godina prosječno iznosio 6,8 posto, a u periodu od 1955. do 1965. je dostigao nevjerovatnih 9,8 posto. To su sve i danas apsolutni svjetski rekordi. I onda mi dođu Bakir, Mile, Dragan pričati o zapošljavanju i investicijama. Ma odjebite u troskocima!

RADNO VRIJEME

Moj otac je uvijek s posla dolazio u 14,00 časova. Fino čovjek ruča s porodicom, malo prilegne, a onda predveče nareže meze i zaakšamluči s drugovima. Danas očevi odlaze na posao ranom zorom, a vraćaju se predveče. Kapitalisti su precizno uradili analizu kojom su uvidjeli da produktivnost pada nakon četiri sata rada. Zato su uveli pauzu za ručak. Neplaćenu, naravno. Radiš četiri sata, onda blejiš sat vremena da bi sakupio energiju, pa opet radiš četiri sata. U mrskoj Jugoslaviji je bila polusatna, plaćena pauza za ručak. Neko ti plaća dok ti jedeš? Naravno, moraš da jedeš, ne možeš gladan ni spavati, kamoli raditi.

TITOVI GRADOVI

U to vrijeme gradovi su se utrkivali da dodaju jedan prefiks imenu: Titov Veles, Titovo Užice, Titova Mitrovica, Titograd… Kažu da su nekog Bosanca uhapsili jer je zvanično tražio isti takav prefiks za grad Jajce.

SAMOUPRAVLJANJE

Radnici su bili vlasnici fabrika. Ovome ne treba nijedne više dodati.

RADNIČKA SREDNJA KLASA

Srednja klasa je bila okosnica društva. Ko je želio da radi – radio je. Ko je radio – dobio je stan, kupio je stojadina i svako ljeto išao na more. Danas, za naše ljude postoje samo dvije turističke destinacije, jedni ljetuju na Maldivima, a drugi u lavorima.

ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

Svi su bili zdravstveno osigurani i ako slučajno neka bolest nije mogla da se tretira u Jugoslaviji, plaćeni odlazak, u recimo Švicarsku, na liječenje bio je normalna pojava. Danas kada kreneš na Koševo, prvo svratiš u apoteku i kupiš kesu lijekova. U toj bolnici ni andol više ne možeš dobiti besplatno. A trudničko odsustvo je počivalo na ideji: “Drugarice, vodite seks, uživajte u njemu i rađajte djecu, država će vam plaćati odsustvo koliko god treba.”

“I stvarno je tvoj otac dolazio kući s posla u dva?” začuđene su Šveđanke.

“Jeste”, rekoh. “A često je i petkom znao da kaže: Ako mi bog da zdravlja, u ponedjeljak ću na bolovanje.”