Dijalog Sarajevo-Zagreb: ODMAH!
Medijsko-diplomatska buka što je uslijedila nakon hapšenja desetorice časnika HVO-a u Orašju, ponovo nas je vratila u one dane “ponosa i slave” u kojim su se međudržavni odnosi između BiH i Hrvatske tumačili, terminologijom meteorologa kazano, mjestimično oblačno s naglim zahlađenjem. Opasna najava premijera Andreja Plenkovića da i oni optužnice za trku imaju (prijeteći, valjda, uhićenjima oficira Armije BiH), te goropadno ponašanje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja, glumeći svog idola s Pantovčaka iz devedesetih godina prošlog stoljeća, zbog posljednjih hapšenja pravi problem od nacionalnog interesa, očekivano je uzburkalo i ovdašnje vječite zastupnike HDZ-ove politike – od notornog Bože Ljubića do kolektivnog šefa bh. Države, Dragana Čovića.
I dok o nevinim žrtvama iz Orašja niko živ ne govori (uključujući i zvanično Sarajevo jer su to, jelde, neki tuđi i nevažni ljudi), Tužiteljstvo BiH je ostavljeno bez igdje ikoga da se samo brani i objašnjava da li su general Đuro Matuzović i ostali odgovorni za ubistva počinjena u okviru udruženog zločinačkog poduhvata ili se ovdje, ipak, radilo o slobodnim strijelcima-ubicama. U odbranu osumnjičenih i napad na pravosuđe BiH, ničim izazvan, uključio se i neumirovljeni penzioner na čelu Federalne uprave policije koji je, poznato je, također rodom iz Posavine. Dragan Lukač je doveo u pitanje vjerodostojnost optužnice na osnovu koje su časnici uhapšeni “u smislu njenog nastanka, iniciranja i pokretanja”. Kada jedan političar, poput već pomenutog Ljubića, koji puna dva desetljeća lagodno živi od nacionalističkog palamuđenja tako nešto izjavi, to se tretira kao propaganda, sloboda govora i legitimno javno djelovanje. Međutim, ukoliko šef policije dovede u pitanje rad pravosudnih institucija u vlastitoj zemlji, onda to nije ništa drugo nego neodgovorno ponašanje i nepoštivanje državnog sistema. Naravno, živimo u društvu u kojem Lukač zbog nedupustivog blebetanja nikad neće odgovarati, a kako i bi ako znamo da se radi o policijskom službeniku koji već godinama, zahvaljujući političkoj podršci koju uživa, nezakonito obavlja direktorsku funkciju i iz penzije rukovodi federalnom policijom.
U međuvremenu je general Matuzović preko svog odvjetnika Almina Dautbegovića najavio da će otkriti sve detalje u vezi s ratnim ubistvima u Orašju. “Neka za zločine odgovara onaj ko ih je počinio. Ja neću poturati svoja leđa za drugog”, poručio je iz zeničkog zatvora uhapšeni general, a s javnosti podijelio njegov odvjetnik. I to bi zapravo mogao biti konkretan dokaz da se ovog puta nešto veliko iza brda valja, te da se upravo u ovoj generalovoj prijetnji krije pravi razlog neprimjerenih i histeričnih reakcija iz susjedne države. Matuzović je, dakle i vrlo moguće, žrtveno jagnje preko kojeg tužitelji nastoje doći do nalogodav(a)ca počinjenih zločina. A oni se, opravdano je sumnjati, kriju na istom mjestu gdje je arhivirana i kompletna ratna dokumentacija HVO-a, u Zagrebu dakle.
I dok užurbano rukovodi i komanduje medijsko-diplomatskom ofanzivom na BiH i njene institucije, hrvatska predsjednica je odlučila u Beograd promptno poslati svog specijalnog savjetnika s osnovnim zadatkom da u saradnji s tamošnjim vlastima pripremi teren za neke nove hrvatsko-srpske razgovore o Bosni i Hercegovini. Pojedine analitičare je ovaj potez, kao i sam personalni izbor izaslanika predsjednice KGK, vratio u davnu prošlost pa su neki od njih počeli govoriti o novom sporazumu Cvetković-Maček, pa čak i o zloduhu Karađorđeva. Sumnjam da ima realne osnove za takva promišljanja, ali činjenica da je i Franjo Tuđman 1994. godine Matu Granića zadužio da ratnoj hercegbosanskoj družini s Matom Bobanom na čelu naredi raspuštanje koncentracionih logora, od Dretelja do Heliodroma, objektivno budi neugodne strahove na našu blisku prošlost. Danas je, srećom, neko drugo vrijeme, a i Hrvatska je objektivno daleko odmakla od politika koje su se prema BiH u Zagrebu vodile krajem prošlog stoljeća. Zato je od krucijalne važnosti da se što prije sjedne za stol i da se civiliziranim dijalogom i dogovorom razjasne sva sporna pitanja. Ukoliko do toga ne dođe i ne pokaže se prijeko potrebna odgovornost, analitičarske crne slutnje bi se zaista mogle početi i ostvarivati jer je valjda svakome na svijetu jasno da je Bosna i Hercegovina institucionalno isuviše slaba da bi samostalno odbranila vlastite državne interese...