Tri predsjednika, dva pesimizma i jedan Andersen
“Moramo nešto promijeniti jer je ovo za mene krajnje zabrinjavajuće. Zabrinut sam zato što, umjesto da idemo ka rješavanju tekućih pitanja koja smo obećali raditi dinamičnije, na političkoj sceni analiziramo ono što nas razlikujen a ne ono što nas zbližava. Jedini dogovor koji smo postigli je o povlačenju sredstava MMF-a. Dogovorili smo da ćemo sazvati oba doma parlamenta FBiH te da će Vlada FBiH još jednom analizirati otvorena pitanja. Od tada se ništa nije desilo. Prošlo je mjesec dana od izbora, a od tada se ništa nije desilo.”
“Uporno insistiram da moramo govoriti o onom što nas spaja, a ne da se bavimo temama iz prošlosti oko kojih se nikad nećemo dogovoriti. Od politike tuk na utuk niko nema nikakve koristi. Vjerovao sam da možemo mijenjati sliku o BiH kako bismo privukli strane investitore, danas sam teški pesimista. Naš negativni imidž je ključni problem zašto nema ekonomskog razvoja BiH. Ovdje se ništa neće mijenjati u naredne dvije godine, ovo je otaljavanje.”
“Veoma sam zadovoljan radom i rezultatima premijera Novalića. Svi relevantni ekonomski pokazatelji i sve ocjene relevantnih međunarodnih institucija i njihovih predstavnika su nedvosmisleno na strani premijera Novalića. Opozicija mora kritikovati, a stvar sa premijerom Zvizdićem je otprilike ista kao i sa premijerom Novalićem – neosporno je da je Bosna i Hercegovina u mandatu ove dvojice premijera pokrenuta sa mrtve tačke kada su u pitanju reformski i integracijski procesi i na bazi njih ekonomski oporavak zemlje.”
Tri citirane izjave nastale su u tri dana. Izgovorila su ih tri člana Predsjedništva BiH – Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović. Dvojica smatraju da je stanje u BiH na rubu katastrofe i da se nešto hitno mora mijenjati, a onaj treći, kako vidimo, sav treperi od pozitivnih vibracija. Nikad nam bolje nije bilo, nikad nismo imali bolje premijere a o nezadrživom ekonomskom oporavku da se i ne govori...
I ništa ne bi bilo sporno da su, kako to s visina naglašava Izetbegović, prve dvije izjave autorsko djelo opozicionih političara koji “moraju kritikovati”. Problem je, međutim, kad o žalosnom stanju u BiH svjedoče čelnici vladajućih stranaka na entitetskom i državnom nivou, oni koji, dakle, sa šefom SDA dijele istu vlast i istu odgovornost. Čemu onda služi taj, pokazaće se, potpuno neutemeljeni optimizam? Za koje se svrhe koristi tako neiskren pristup osim da umiri javnost kojoj je odavno, i bez Izetbegovićevih opsjena, jasno da se više isplati vjerovati vlastitim očima nego tuđim lažima? Potemkinova sela koja taj čovjek zida i gradi u baš svakom javnom nastupu nisu samo ponižavajuća za one koji ga slušaju, gledaju i čitaju, već nam mnogo toga kazuju i o političkoj doktrini jednog četvrtstoljetnog moćnika koji bosanskohercegovačku javnost tretira kao poslušno krdo, krdo koje ne postavlja suvišna pitanja i uporno se trudi da ništa ne razumije. Rješenje, kako su to Čović i Ivanić potvrdili, još uvijek i unatoč svemu postoji. Mora se, naime, konačno početi nešto konkretno i korisno raditi. Za početak bi od Izetbegovića bilo dovoljno i to da se pogleda u ogledalo te prizna sam sebi da u Andersenove bajke o kojima govori više ne vjeruju ni njegovi premijeri...