Andrej Nikolaidis za Novi.ba: Pozicija "za sve su krivi drugi, ja sam žrtva" je ugodna, ali je ropska

Ugledni crnogorski pisac i kolumnista Andrej Nikolaidis osvrnuo se za naš portal na aktuelnu političku situaciju u Crnoj Gori, kazavši da izbor između dva zla donosi olakšanje onda kada prevlada manje. Osim toga, govorio je o specifičnoj poziciji u kojoj se nalaze države koje su nastale raspadom Jugoslavije, o ležernosti potlačenih i opljačkanih naroda, odnosu prema fenomenu krivice i poimanju zajednice.

Gospodine Nikolaidis, očigledno je da se bura oko crnogorskih izbora, nakon što su građani odabrali opciju manjeg zla, još uvijek nije stišala. Mislite li da su to posljednji trzaji retrogradnih politika koje provodi opozicija u Crnoj Gori, ili pak problemi tek sad počinju?

NIKOLAIDIS: To je, nažalost, nemoguće reći. Ako smo išta morali naučiti iz naših posljednjih 25 godina, to je da pesimista ima daleko veće izglede da bude u pravu od optimiste.

Crna Gora će, nadam se, sljedeće godine ući u NATO. Za tri ili četiri godine završiće pregovore sa EU, nakon čega će postatmi i drug član. To je mnogo, ali je još uvijek nije dovoljno. Mnogo je, jer će Crna Gora tako izbjeći realnu opasnost da bude vraćena u, ne mogu to drugačije reći, vizantijski mrak. Nedovoljno, jer to neće riješiti probleme crnogorskog društva. Nagomilanu nepravdu pljačkaške tranzicije, bijedno stanje demokratije (pri čemu moram primijetiti da stanje demokratije nije mnogo bolje ni u Sjedinjenim državama), činjenicu da veliki broj građana ne želi ni EU, ni NATO, pa ni demokratiju, nego žele neku vrstu panpravoslavne autokratije, čitavu gomilu unutrašnjih protivrječnosti. Ako se sjetimo Jugoslavije, koja je bila daleko snažnija, bolje utemeljena i na svaki način ozbiljnija država od Crne Gore, i načina na koji su neriješene unutrašnje protivrječnosti te države eksplodirale... Napokon, izbor između dva zla donosi olakšanje onda kada prevlada manje, ali odusustvo doista emancipatorske, u mjeri mogućeg pravedne politike ne može biti nadomješteno pobjedom manjeg od zala. Sa druge strane, u iskušenju sam zapitati se da li je povijest realne politika bilo šta drugo nego povijest borbe između zala.  

Čini se da su u Bosni i Hercegovini, ako ne podrobnije, onda vjerovatno s istom pažnjom praćeni izbori u Crnoj Gori kao i oni bosanskohercegovački koji su samo dvije sedmice ranije održani. Slična je situacija u BiH kad se održavaju izbori u Hrvatskoj, Srbiji... Poslije vatre zapaljivih riječi s kojima smo se u proteklom periodu uzajamno gađali, čini se da u regionalnim okvirima još od devedesetih godina nikad udaljeniji jedni od drugih nismo bili, a nikad više upućeni jedni na druge. Kakva je Vaša opservacija s tim u vezi?

NIKOLAIDIS: Mi smo u vrlo specifičnoj poziciji, zato što naša utopija nije smještena u budućem, nego u prošlom vremenu. Naša utopija je već ostvarena, i više od toga: već je propala. Naš istorijski trijumf i poraz već su se desili. Stoga sve ulažemo u instant-trijumfe, koji donose olakšanje zbog toga što se, za sada, nije desilo još gore. To je očito vrlo depresivna pozicija. Ono što se nudi kao politički maksimum, dakle evroatlantske integracije, takozvani „bolji“ kapitalizam, funkcionalnija demokratija, itd, sve je to u poređenju sa onim što smo u prošlosti već izgubili tek svjetlija verzija distopije.

Veliki dio Vašeg intelektualnog rada posvetili ste problematiziranju pošasti pljačkaške privatizacije, uz popratne probleme koje su nam „pobjednici tranzicije“ upriličili. Kako danas nakon bogatog tranzicionog iskustva ovdašnjih potlačenih i opljačkanih naroda, prihvatate njihovu ležernost kada se provodi/e posljednja/e faza/e privatizacije?

NIKOLAIDIS: To je gotovo, proces je odavno ireverzibilan. U tom smislu je sve što ja, ili neko sličan meni, o tome možemo napisati posve nebitno. Mislim čak da nam se, baš zbog naše i nebitnosti onoga što saopštavamo, i dopušta da o tome do mile volje pišemo. Iz te perspektive, kritika koju ja i istomišljenici iznosimo posve je konfomistička. Sistem to tretira kao ono što se nekada zvalo „drugarskom kritikom“. Primjećujete da danas više nema disidenata. Na pitanje „zašto je tako“ moguće je odgovoriti: zato što danas imamo slobodu mišljenja. Nije tako. Ako sistem nije represivan prema vama, ne saopštavate istinu o tom sistemu, ne saopštavate ono što on detektuje kao opasnost. Istina je uvijek opasnost i istina se nikada ne toleriše.  

U jednoj od Vaših knjiga opisujete period (opasnog) odrastanja u sarajevskom naselju Dobrinja, nezgode sa starijim „mangupčićima“, iskustva u vožnji trolejbusom kroz Švrakino Selo... Te slike koje ste tada opisivali, ni do danas se nisu puno promijenile. Bar za takve lokalne banalnosti krivicu ne možemo pripisivati međunacionalnim, međuentitetskim ili drugim neslaganjima ili podjelama. Siguran sam da se ni u Zemunu ili Dubravi stvari nisu puno mijenjale. Pa, ko nam je onda kriv?

NIKOLAIDIS: Uvijek smo krivi mi. Sve drugo je ono što je Kant opisao kao „samoskrivljeno nepunoljetstvo“, dakle neprosvijećenost. Pozicija „za sve su krivi drugi, ja sam žrtva“ je ugodna, ali je ropska. To je, doduše, ugodno ropstvo.

Gotovo sva istraživanja pokazuju da se ljudi prošlosti uglavnom sjećaju češće ukoliko im je sadašnjost teška i problematična. Kako biste definirali te navode ukoliko ih stavimo u kontekst bivše Jugoslavije u odnosu na aktuelnu političku situaciju u današnjim državicama koje su nastale njenom disolucijom?

NIKOLAIDIS: Država i nacija su istorijski novi fenomeni. Bilo je vrijeme kada njih nije bilo, i opet ih neće biti. Ja ne vjerujem u zajednicu, čak ni religijsku. Čovjek je radikalno sam na svijetu. Stoga je radikalno odgovoran. Biti čovjek nije nikakva privilegija.