"Ulica pusta, sjedim na stepenicama jedne zgrade i plačem"

Bilo je to ove subote, oko 15h. Ulica pusta, sjedim na stepenicama jedne zgrade i plačem. Dobila sam posao u drugoj državi ali sam saznala da treba da krenem na dijalizu, svi su me napustili i jednostavno mi se sve skupilo. U jednom trenutku čula sam neki glas kako me pita "jeste li dobro?". Vidim djevojčicu, možda 14-15 godina, braon kose sa šiškama, nosi specifičnu ogrlicu u obliku leptira. Viđala sam je ranije u autobusu. Samo sam pomislila "još mi samo ti trebaš". Drsko sam joj rekla "da, dobro sam, gledaj svoja posla". Samo je stajala i gledala u mene a ja sam samo počela još jače da plačem. Mislila sam da će otići, ali ona je samo sjela pored mene. Tih 20 minuta su mi bili najljepši u zadnja dva mjeseca. Djevojčica me je saslušala, davala savjete kao da ima 45 a ne 15 godina, zasmijavala me je i bodrila. Nikada nisam vidjela tako mladu djevojčicu sa tako zrelim razmišljanjem. Sutra se selim, i , ako ona ovo čita, želim da joj se zahvalim što mi je dala želju i snagu da nastavim dalje.